Maju je spasila prijateljica. Više nije mogla sakrivati, jebiga. Žene koje žive s nasilnikom svaki dan imaju novu ideju kako ga opravdati sebi, bogu i narodu. I ne rade to samo zato jer ga se boje.
To često rade je misle da on ipak nije toliko loš. Ipak, kad prijateljica vidi na svoje oči što se događa u nečijoj toksičnoj vezi, onda opravdanja padaju u vodu, na stubištu naviru suze olakšanja i pakao je napokon gotov.
Dok čitamo svjedočanstva pretučenih i maltretiranih žena teško je shvatiti zašto se jednostavno ne spakiraju i odu. I meni je to bio misterij.
Stvar mi je odjednom postala sasvim jasna. Odjednom, zapravo, otkad sam upoznala Maju. Živjela je s tipom koji je bio najbolji na svijetu, tri dana u tjednu. Tada bi potpuno zaboravila na to kakav je ostalih četiri dana.
U danima kad je dobar, najbolji na svijetu, u Majinoj glavi jednostavno nije postojao zao. Svaki put nakon što bi bio loš, pak, nije mogla vjerovati da je ikada dobar. Njegovo raspoloženje i njezina slika o njemu znali su u samo 24 sata ići od potpune ljubavi i mira, do potpunog kaosa i suza.
„Zašto nisam otišla od čovjeka koji me psihički zlostavljao?
Jednostavno je.
Kada bi se kajao, kajao se najbolje na svijetu.
Pomalo sam, znaš Maki, uživala u tome da se tako ponižava, kaje i moli za oprost.
To ti je kad imaš pluseve i minuse u vezi, uvijek je jedno poništavalo drugo“, kaže.
„I nekako. Uvijek sam se osjećala krivom. Taj osjećaj krivnje kao da sam podojila iz matere. Nikad me nije napustio. Nikad i neće. I nekako sam kontala… Bit ću što bolja. Sve ću mu više ugađati da bi što češće bio onaj najdivniji na svijetu.“
Majina veza i njezina glava u to doba su bile savršeno proporcionalne. Utorkom bi, recimo, otvoreno priznala da treba otići od monstruma. Srijedom je bio ljubav njezinog života. I nije bio problem samo u njezinoj glavi. Da ste je sreli utorkom i srijedom, imali biste osjećaj da hoda s dva tipa istovremeno. S najdivnijim čovjekom i najvećim monstrumom.
„Ja sam bila žena koja je svima govorila da odu od monstruma. Ja sam savjetovala žene. Ja sam mrzila sve one slabe koje su ostajale u takvim brakovima. Znaš zašto? Jer sam mislila da moj nije takav.“
Žrtve zlostavljača ne mogu se svrstavati u grupe. Žrtve su žrtve. Nedavno sam na internetu pročitala da je isti vrag ako se utopiš u tri metra dubokoj vodi ili u deset metara dubokoj vodi. Utopio si se. Nije važno jesi li dobila deset poniženja i šamar ili deset šamara i jedno poniženje, utopila si se.
Maju je spasila prijateljica.
Jednostavno je bila svjedok u neparnom danu, kada se najdivniji čovjek na svijetu pretovrio u najvećeg monstruma. Minusi su, odjednom, savršeno logično i matematički poništili sve pluseve. Ako imaš sto pluseva u nizu i samo jedan takav fatalan minus, gotovo je.
Samo ti ponekad to netko treba reći. Pružiti ti ruku. Spasiti te. I reći ti da zaista, zaista, zaista – Nisi kriva.
Za Lolu: Marina Radoš
