Svako malo, od vremena do vremena, podigne se medijska prašina oko Međugorja. Čini se da je ono uvijek zahvalna tema, suvremeni areopag zanagađanja, prepucavanja, mišljenja, domišljanja, doviđanja što bi ono bilo, štož bi moglo biti, što će se s njime dogoditi, zatim glede priznanja i neprizavanja, hoće li netko to sve pomesti. I sve u tom stilu. Kad se sabere sve, zapravo se ništa nova nije kazalo, što već nije rečeno, osim što tiskovine podižu svoje naklade, golicaju oči i uši, a široko općinstvo željno senzacija ostaje u konačnici prikraćeno za svoja očekivanja.
Međugorje ide prema svome srebrnom slavlju. Među nama je već cijeli jedan ljudski vijek; djeca koju sam kao župnik ovdje onodobno krštavao, danas su već odrasli ljudi, osnivaju vlastite obitelji, rađaju potomstvo.
Međugorje kao pojava živi među nama, živi u cijelom svijetu nazočno je u svakom kutu cijele Crkve. Onodobni maloljetni vidioci – najmlađi je imao nepunih deset godina – danas su odrasli ljudi i osobe, sa svojim obiteljima i vlastitim potomstvom.
Žive obiteljskim životom. I ni jedno od njih nije ničim dalo naslutiti da bi ono što se s njima zbilo onih po njih sudbonosnih dana u lipnju 1981. bilo prijevara, obmana, laž, bajka, švindl. Pojava je među nama nazočna, a svaka pojava treba svoj tumač, ali isto tako treba sagledavati i doviđati njezino značenje, na osobnom, lokalnom, ali i globalnom planu. Kad bacimo pogled unatrag, na same početke, do danas ostaje čisto ljudski neodgonetivo, koja je to sila izbacila, lansirala, tih nekoliko maloljetnika u žarište danas već globalnoga fenomena.
Tko ih je tako reći katapultirao mimo njihove volje, htijenja, očekivanja, a isto tako i mimo ljudskih očekivanja i prosudbi? S ovoga vremenskoga odmaka sve se ono doima kao nevjerojatnost. Prilike, okolnosti, surječje, sporenja, protimbe, prijetnje, hapšenja, progoni, milicijske i udbaške ophodnje. U svim promišljanjima tih prvih dana prečesto se zaboravlja činjenica da ti maloljetnici bijahu nepoznanice, anonimusi i za samog župnika. Onodobni župnik bio je tek kojih osam mjeseci u župi kad se sve počelo zbivati.
Kroz to kratko vrijeme novi župnik nije imao mogućnost ni župu, ni kuće domaćine upoznati, a zaselak Podbrdo bijaše i za Bijakoviće slijepo crijevo. U danima kad je sve počelo, župnik uopće nije bio nazočan u župi a započelo je one srijede, 24. lipnja 1981., na Ivandan, u kasnim popodnevnim satima.
Vratio se doma tek u subotu popodne, dakle četvrtoga dana od početka samoga fenomena. I nitko od kasnijih znanih aktera Međugorja nije zapravo bio s vidiocima tih prvih dana tako da je s te strane isključena bilo kakva mogućnost manipulacije, instrukcija, podučavanja, nagovaranja, savjeta, i svega onoga što se znalo i još uvijek zna podmetati pojedinim franjevcima koji su prihvatili kao činjenicu bijakovsko-međugorska zbivanja od samih početaka. Upravo su u svemu od bitne važnosti sami početci, prvi dani, ona prva eksplozija. Ona se dogodila bez volje, htijenja,
bez nazočnosti svećenika-fratara. Ako je pak taj nukleus, jezgra, u zametku autentična, izvorna, uvjetovana ne ljudskim čimbenikom, onda se može govoriti o zahvatu izvana.
Neustrašivost svjedočenja
I nitko od tih kasnijih aktera, ili aktivnih zauzimatelja za Međugorje nije olako ili naprečac povjerovao vidiocima. Pogotovo ne onodobni župnik koji je imao debeli dossier kod UDBE te je u početku pomislio da je posrijedi upravo Udbina podvala, pa i zbog toga što je među spomenutim maloljetnicima bila i jedna iz Sarajeva. Bio im je trn u oku dok je bio župnik na Posušju zbog veoma aktivna zalaganja za promicanje suvremenih katehetskih metoda te je time odvlačio mlade od komunističke indoktrinacije i sl.
I svi smo ostali odreda bili u početcima veoma skeptični prema tim mladima koji su tvrdili da imaju ukazanja-viđenja Gospe. Međutim, njihova upornost kojom su ustrajno tvrdili kako vide, kako im se Majka Božja ukazuje, – unatoč milicijskim prijetnjama, odvođenjima liječnicima, psihijatrima, unatoč prijetnjama da će sve imati teške posljedice za njih, njihove obitelji (očeve koji su radili u Njemačkoj!), za cijelo selo, za sav hrvatski puk – odgonila je svaku dvojbu u onima koji su u početcima sumnjali.
Neustrašivost svjedočenja tih maloljetnih vidjelaca, svim prijetnjama unatoč, bila je jasni znak da se nešto ozbiljno događa. Nije bilo toga komunističkog medija koji nije iz svih kalibara pucao po vidiocima, po Hrvatima, po Crkvi. Svi su oni mirisali nekakvu fašističku i ustašku kontrarevoluciju, a sve im je dobrodošlo u to vrijeme, u povodu 40. obljetnice dizanja tzv. narodnog ustanka protiv fašista, okupatora i ‘domaćih izdajnika’. Iz svojih su partizanskih i komunističkih ‘svetišta’ i ‘prošteništa’ iz brdovite istočne Bosne (u povodu tzv. Dana borca) odašiljali prijetnje o nasilnome gušenju toga što se zbiva u blizini Šurmanaca.
A svi znamo na kakvu su glasu bili Šurmanci u cijelo vrijeme komunističkoga zlosilja. Selu nisu za odmazdu dali ni električnu struju sve do kraja svoje strahovlasti! Toga proljeća bilo je nemira na Kosovu, komunistička je tvorevina već počela pucati po šavovima. U Poljskoj izvanredno stanje, vojna diktatura, u Iranu islamska revolucija, u Rimu pala Papina krv na Trgu sv. Petra. Sve je bilo u stanovitoj napetosti. Ne treba zaboraviti ni sve ono što je uslijedilo u kolovozu 1981., kad je cijelo područje
Međugorja bilo proglašeno izuzetom zonom, stavljeno pod opsadno stanje, u milicijsku ‘karantenu’, ograničen prostor kretanja, zabranjen pristup na Križevac i Brdo ukazanja (sve do lipnja 1983.!), pod prijetnjom odvođenja u milicijsku stanicu u Čitluku (neki hodočasnici iz inozemstva koji su se usudili peti se na brda dobiše dvo i trogodišnji izgon iz ondašnje države!), kad je na svim pristupnim putovima Međugorju bilo postavljeno trinaest (13!) stražarskih mjesta, na kojima su morali domaći ljudi čuvati stražu, i po kiši i ledu, danonoćno ne bi li dodatno zgadili svima te novotarije o kojima pričaju ti bijakovski maloljetnici!
Uslijedilo je župnikovo uhićenje, optužnica za kontrarevoluciju te upotrebu Biblije protiv ‘narodne vlasti’, potom suđenje i osuda. Sve je to dodatno trebalo pripomoći gušenju same pojave. Ali se ni vidioci, ni vjernički puk a ni fratri nisu dali smesti. Razni apeli kod mjerodavnih komunističkih vlasti nisu urađali plodom, trebalo je dodatno (u)gušiti hrvatsku i katoličku Hercegovinu. I na Međugorje bi se dalo primijeniti ono što je rekao davno Tertulijan za kršćane: Ma što nas više mrzite i progonite, što nas više ubijate, svakodnevno bivamo jači.
Krv, znoj i patnje, suze i molitve, progoni i nevolje samo su učvršćivali vidioce i vjernička mnoštva da je posrijedi upravo provala milosti s Neba, nakon pojave Gospe. Sve je to (u)rađalo novim oduševljenicima i hodočasnicima, novim zanesenjacima i pristalicama.
Iz Međugorja nitko ne odlazi nepromijenjen
Usporedio bih to s onim što se dogodilo s Izraelcima u pustinji kad je mnoštvo ostalo bez vode i hrane. Mojsije je udario štapom po stijeni i iz stijene je navrla silna bujica tako da su mogli svi piti, ljudi i stoka. Ili jedna druga slika, iz naše blizine. Usporedio bih to s izvorom naše Bune pod kulom Hercega Stjepana u Blagaju.
Izravno iz goleme strme litice je izvor bistre, modre vode. To je slika za Međugorje onih prvih mjeseci god. 1981.! Bog ne daje Duha na mjerice, nego obilato, reći će Ivan evanđelist (Iv 3,34). Svijet je to svojim vjerskim osjetilom osjetio, dolazio se napajati i još uvijek to čini.
I malo tko od onih tko je došao ovdje otvorena srca i duha, ode iz Međugorja neispunjen, nepromijenjen, u svojim nadanjima iznevjeren. Tomu smo do danas svjedoci. Sve one godine od svega najteže bijaše podnositi domaće duhovne janjičare, ljude koje je komunistička partija otuđila od svoga naroda, unajmila ih, te s pomoću njih svim silama htjela ugušiti provalu milosti i Neba.
O svemu bi se tome dali napisati romani, o zapisivanju registarskih brojeva vozila koja su dolazila u Međugorje, o prijetnjama ljudima otpuštanjem s posla ako se vozilo zatekne u Međugorju, o uskraćivanju dovoza vode za hodočasnike, autobusa za prijevoz hodočasnika iz Mostara ili sa Žitomislića, o svakodnevnim inspekcijskim ophodnjama po Međugorju i oko župnog ureda. Sve to bijahu komunističke ucjene ne bi li se događaji u početcima ugušili. A vijest se širila svijetom i Crkvom kao stepski požar u sušno doba.
Agenti su sve pratili i bilježili
Godinama su partijaši i udbaši imali na oku sve što se događalo u ovoj župi. Imali su svoje doušnike, svoje terenske agente koji su pratili i bilježili sve, snimali propovijedi, upozoravali, prijetili. Na Veliki petak 1983. nisu nam dopustili penjanje na Križevac, makar je to bio župni zavjet od same izgradnje Križevca. Oko župnoga i crkvenog dvorišta nismo smjeli ukloniti ni plot, živicu, kako bismo olakšali pristup hodočasnicima, a nekmoli da bismo dobili bilo kakvo dopuštenje za gradnju. Kao župnik tih prijelomnih godina (do listopada 1988.) bio sam prisiljen napraviti u jednom od crkvenih zvonika tri sobička za kućno osoblje, staru župnu štalu gdje bijaše sijeno preurediti kriomice u stan za časne sestre, a njezino prizemlje u malu suvenirnicu.
Pod kraj svoga župnikovanja dobio sam pismeni nalog od inspekcije o rušenju garaže! Nisu dopuštali gradnju nikakvih javnih zahoda tako da to bijaše opći i javni skandal nad kojim se čak ondašnja državna televizija skandalizirala (snimajući vinograde i duhaništa prepune izmeta). Kao da su svjesno htjeli da se izazove opća epidemija i zaraza, kako bi imali dovoljan razlog pojačati karantenu nad Međugorjem te zabraniti bilo kakav pristup
hodočasnicima u samo mjesto.
Trebalo je pretvoriti Međugorje u kužno i okuženo mjesto koje svatko mora izbjegavati. Međugorje je sve te godine izdržalo bez ikakvih civilizacijskih standarda, bez vode, javnih zahoda, bez restorana, u selu bijaše samo jedna(!) gostionica, bez civilizacijskih standarda kod primanja hodočasnika, a svako je noćenje trebalo prijaviti u miliciji itd.
Slobodno se može reći: Bog je ovdje na djelu
I kad se uzme u obzir da su hodočasnici redovito ljudi sa svojim mukama, bolestima, problemima, nevoljama, da svatko ima svoju
specifičnu potrebu (pa i rijetke, malo znane bolesti!), smatram velikim čudom i Božjim darom da smo izbjegli tih godina zarazu, epidemiju. Dobro se sjećam da je jednom prilikom analiza vode iz župne čatrnje pokazala porazne rezultate, prepuna bakterija i svih mogućih živih bića.
Upravo kao voda u baruštini. Voda nikako nije bila za piće, a mi smo je morali upotrebljavati i nuditi. Kad se s današnjega zrenika sve to unekoliko sagleda, slobodno se može reći: Bog je ovdje na djelu, Marija je izabrala ovo mjesto na razmeđu Istoka i Zapada, razmeđu kultura, civilizacija i religija, da ljude poveže u jednu obitelj Isusa Krista. Stoga mi je neprotumačivo zašto uvijek u javnosti stvarati od Međugorja nekakvu mučnu nelagodu, zašto se opterećivati, kvačiti na sitnice, kad je sve jedan veliki milosni dar s neba, provala milosti, što se dade usporediti s evangelizacijom Amerike nakon ukazanja u Guadalupi.
Ako je bečki kardinal, veliki prijatelj i pouzdanik današnjega Pape, Schönborn, rekao za Međugorje da su ovdje na djelu trajne nebeske misije, gdje upravo Marija, gdje Nebo misionira i evangelizira svijet, zašto ga onda ne prihvatiti kao veliki milosni dar našem vremenu, zahvalni za sve što je dalo, daje i što će dati Crkvi i svijetu? To je već danas nemjerivo i nesagledivo.
www.medjugorje-news.com/glasnik mira2006 Autor: fra Tomislav Pervan
