„Misli, koraci, odjeci“ naziv je nove knjige prof. dr. Marija Vasilja, dekana Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru, a prva je knjiga koja je tiskana u elektroničkoj tiskari SUM-a.
Knjiga objedinjuje 78 zasebnih tekstova, uglavnom prigodnih govora povodom različitih događanja i manifestacija.
Knjiga obuhvaća govore s promocija diplomanata, dobrodošlice novoprimljenim studentima, otvaranja znanstveno-stručnih skupova, svečanih prijama, otvaranja izložbi, predstavljanju knjiga, a posebice događanja vezanih za život i djelo Krešimira Ledića. Kroz govore, a potom i recenzije proteže se riječ „dobrota“.
Recenziju za knjigu napisao je rektor Sveučilišta u Mostaru Zoran Tomić koju prenosimo u cijelosti.
PJEVATI I IĆI ZA SVOJOM PJESMOM
Moj prijatelj i dekan FPMOZ-a prof. dr. sc. Mario Vasilj odlučio se objaviti svoje javne govore u jednoj maloj knjižici uključujući se tako u govor svijeta koji oblikuje javno mnijenje i utječe na mišljenje ljudi. Ono što nije otisnuto i javno dostupno izgovoreno je u vjetar. Možda je poneko uho naslonilo se na te, u različitim prigodama izrečene riječi, i osjetilo trajni poticaj no zapisano je ono čemu se uvijek i iznova mogu vratiti i stoga držim da njihova objava itekako ima smisla. A pogotovo stoga jer će njihovim objavljivanjem te riječi biti dostupne novim čitateljima koji u njima mogu pronaći vlastite poticaje i nadahnuća.
Profesor Mario Vasilj zagovornik je društvenog aktivizma: „Svatko je od nas, vjerujem, pozvan da govori i djeluje. U nas su previše uložile naše obitelji i naša zajednica da bismo mi uronili u šutnju i neodlučnost.“ On ga drži obvezom i odgovornošću. Odgovornošću prema drugima, ali i osobnoj i obiteljskoj nadi koja je uzrastala na žrtvi i ljubavi roditelja, na razumijevanju i suživotu. „Ja nisam netko tko dolazi niotkud i ne zna kamo ide. Moje sestre, braća, ja, i naše obitelji, uživamo blagoslov mojih pokojnih roditelja: njihove ljubavi, rada i molitve. Isto obilje
Božjeg blagoslova zajedno sa svojom suprugom kanim zaslužiti ljubeći, radeći i moleći za svoju djecu i djecu svoje djece. Onaj tko ljubi, radi i moli može pogriješiti, ali ne će i ne želi ustrajati u grijehu. On se kaje traži oprost i oprašta.“ (Govor prigodom kandidature za dekana FPMOZ-a).
U tom društvenom aktivizmu na više mjesta u svojim govorima napominje da se čovjek ne smije umoriti čineći dobro. I to se kao motiv učestalo ponavlja. „Kako je ovih dana bilo špekulacija o tome tko sam i kakav sam. Običan čovjek, vaš prijatelj i brat. Jedan od vas. Ničim izuzet. Zauzimam se za pedagogiju nade. Ako se pitate što je to i kakva je to pedagogija. Ona je puna vjere u budućnost i ljubavi za ljude. Ona je voljna razgovarati o svemu na temelju snage argumenata, ne uvažava argumente snage. Ona je prepuna tolerancije i onda kada mislite da za nju mjesta više nema,
ona vjeruje da se da raspravljati još jednom i još jednom i još… U duhu dijaloga, međusobnog uvažavanja i poštovanja.“ Činiti dobro. Nikad se ne umoriti čineći dobro. Pedagogija nade se zasniva na vjeri u ljude. I na one koji su studirali i one koji dolaze studirati: „Vjerujem da je Vaš izbor potaknut vašim sklonostima i da ste odabrali u skladu sa svojim interesima, ali isto sam tako uvjeren da su mnogi od Vas odabrali ovaj fakultet jer su upoznali nekoga tko studira, ili je studirao, na ovom fakultetu. Stoga dopustite mi da zahvalim svim onim studentima ranijih generacija koji u društvu pronose dobar glas o našoj i svojoj ustanovi. A sve to skupa ne bi bilo moguće kad ne bi bilo vrijednog, marljivog rada naših profesora, asistenata i suradnika kojima i ovaj put zahvaljujem i koje potičem na još bolji i odgovorniji rad. Još davno je Platon pripovijedao svima koji su htjeli čuti o važnosti ovoga našega poziva. Naime, uvjeravao je Atenjane, svoje suvremenike, da je izvjesno ako Atena ne bi obučavala postolare da bi Atenjani uskoro hodali bosi, no kada Atena ne bude odgajala učitelje, ustvrdio je: Atene ne će biti.“
Uvjerenje da je učenje i znanje ispravan put koji omogućava ostvarivanje naših htijenja, njegova je stalna karakteristika no uz to, pripominje, treba imati i vjere i strpljenja.
„Budući da je Sveučilište u Mostaru jedino u BiH na kojemu je službeni jezik hrvatski usuđujem se ustvrditi: u Vašim je rukama budućnost našeg naroda. I stoga upotrijebite sve svoje potencijale, otkrivajte tajne knjiga i slušajte upute i obrazloženja svojih učitelja (asistenata i profesora), i vrijeme koje je pred Vama učinite blagoslovljenim za Vas osobno, Vašu obitelj i naš narod.“
Iz perspektive profesora Marija Vasilja osobno je uvijek ugrađeno u sudbinu obitelji, naroda i društva (zajednica kojima pripadamo). Nema osobne sreće i blagostanja bez sretnih i zadovoljnih zajednica koje izgrađujemo s drugima. I tu se ponovno vraćamo korijenima njegovog osobnog društvenog angažmana. Motiva i poticaja za društveno djelovanje. To je svjedočio kao dekan fakulteta koji je imao snage pokrenuti različite društvene događaje. Na osobit način o tome govori pokrenuta Likovna kolonija Krešimira Ledića koji je jedan od dekanovih uzora i učitelja. Tu su i različite izložbe drugih autora, koncerti, znanstveni skupovi. I sve u želji da se naše društvo izdigne iz beznađa i apatije.
Oslikavajući na jednom mjestu Krešin lik između ostalog kaže: „Tamnim je bojama znao slikati svjetlo. Svojom ljubavlju za ljude oplemenjivao je druženja. Svojom ljubavlju za umjetnost i one koji je ljube darovao im je sve što je znao i više od toga i svoje čežnje i svoje nade. Nije skrivao ni svoja polazišta, ni svoja nadahnuća, ni svoje ishodište, ni svoja utočišta, ni svoje ciljeve. Srce na dlanu i pogled u mostarska jutra puna nade da se u susretu s ljudima uvijek iznova može roditi prijateljstvo i uvijek iznova može pobijediti ljubav.“
Kao da otkriva i veliki dio onoga što je kod Kreše držao uzornim i vrijednim nasljedovanja čega se i sam u svom životu nastojao držati i pokušavao živjeti. Njegovi dodiru s umjetnošću jesu govor zaljubljenika koji u nemogućnost da sam stvara udivljeno govori o onima koji su stvaratelji i iznimno uživa u njihovim ostvarajima i čini sve kako bi tu ljubav učinio djelatnom u životu naše zajednice.
U jednom govoru potencijalnim studentima glazbene akademije u skladu sa svojom pedagogijom nade između ostalog izriče sljedeće: „Kažu da je glazba posrednica između duhovnog i materijalnog života, duga između neba i zemlje, most koji nas spaja s onim uzvišenim u nama. I stoga vam uistinu želim, i danas i sutra da osjećate i drugima darujete radost glazbe. Gdje prestaje govor počinje glazba, riječi su jednog Nijemca, a ja želim da i danas bude tako, da iz sveg onoga što ćete čuti započne novi oblik Vaše suradnje, dragi naši učenici s ovim
Studijem i ovim Fakultetom. I na koncu kako kaže Švedska narodna mudrost: Tko želi pjevati uvijek će pronaći pjesmu – i ja Vam uistinu želim da bude tako: pjevajte i idite za svojom pjesmom.“
Pjevajte i idite za svojom pjesmom. Ovo je geslo koje bih rado preporučio svakom mladom čovjeku na bilo kojem životnom području za koje se odluči. A Mario Vasilj zagovornik pedagogije nade ima vjere u mlade ljude. Uvjeren je da će dobra iskustva kao i znanja i vještine kojima su ovladali oplemeniti naše društvo i doprinjeti opstanku i boljitku našega naroda. I uvijek u toj vjeri ima i dodatnu opomenu: „A vama, naši dragi diplomanti za koje znam
da ćete biti najveći promotori našega Fakulteta napominjem ono što su vam vaši profesori svih ovih godina toliko puta govorili, ovo je, za neke, kraj vašeg formalnog obrazovanja, ali potreba za učenjem nikada ne prestaje. Želite li biti pravi učitelji, oni koji obrazuju i odgajaju, tek ćete sada početi učiti. Jer kako je rekao naš najveći pjesnik Tin Ujević: ‘U kraljevstvo duha ne će nikad dospjeti oni koji tvrde da su im već sve istine poznate.’” Uvijek i iznova učiti i dati se naučiti kako u jednom svom govoru upozorava, biti društveno aktivan i činiti dobro: Pjevati i ići za svojom pjesmom.
Zoran Tomić
