Dogovarati intervju sa Mišom Marićem (80) veoma je zanimljivo. Majstor pisane i izgovorene riječi od obične e-mail komunikacije napravi istinski ugođaj, piše Dnevni avaz.
Čovjek i esteta jednog drugog vremena, prema mišljenju mnogih sretnijeg i boljeg od ovoga danas, neizlječivi Mostarac, hodajuća enciklopedija, pjesnik, novinar, boem, utemeljitelj “Mostarskih kiša”, iako se, kako kaže, zarekao da više neće davati intervjue, ipak je prekršio je svoje obećanje.
Marić već dugi niz godina živi u Velikoj Britaniji. Kaže: “Nisam u Londonu, velika je gužva za moj ukus pa sam pobjegao 200 milja na jugozapad, mjesto se zove Egzeter. Pisem jugozapad s napomenom da na zapadu nema juga…”
Izgubljeni raj
Rekli ste u pripremi intervjua da se javljate iz svog “izgubljenog raja”. Zašto?
– Jer me vaš ljubazni poziv zatekao na dvije adrese. Uz PC na prognaničkoj u Velikoj Britaniji i Skype na 17. katu “Bosmala. U tome što vam rekoh je moja sreća, moj neprebol. Tu sam rođen, živio pa zijanio. Preciznije, poharali me, najurili, obogaljili… Otud mi je zavičaj, kao sudbinskoj braći po daljinama, izgubljeni raj.
Kazali ste i kako je aktivna Vaša e-mail adresa, a Vi sami sve manje.
– Dugo hodim, kratko mi je ići pa ne deverim sa životom, život devera sa mnom i nadam se da će me se uljudno kutarisati. Okrećem se počesto da provjerim jesam li godine upotrijebio da valja. I, čini mi se, nisam omanuo. Pa sam spokojan u čekaonici za vječnost. Osim što ću oreziliti svoje curice Azru, Milenu, Bellu. Bellu posebno, 6. svibnja joj sedam. Uči me unuka što znači biti djed, nisu mi dali da svoje upamtim, odlična je učiteljica… Pa neusahle kapljice “Kiša”, mlađe prijatelje koje nisam i grijeh bi bio nadživjeti… Drugog žala nemam.
Lijep vijek
Kako izgleda život legendarnog Mostarca iz Bosanskog Petrovca u Velikoj Britaniji?
– Nikad nisam mislio niti umišljam da sam legenda, pregolema je čast prema onima koje mi se posrećilo sresti, protabanati s njima lijep vijek, a koji su odavno zvijezde. Bili su bolji i vredniji od mene. Ne znam tko sve daje i tko sve uzima, ali ma tko da je zadužen, silno je zgriješio preduhitrivši sa Šibom, Icom, Mehom, Zukom, Skenderom, Kikom, Mikom, Krešom, Kemicom, Davorom, Bodom, Đanijem, prije desetak dana Fahrom u Mostaru, prekjučer sa Pinđom u Oslu… I tako tužnije… Istinski se sramim što sam ih nadživio…
Sjete li Vas se danas Vaše “Mostarske kiše”?
– I one mene i ja njih. Bili su divna djeca, izrasli su u takve ljude. Prije petnaestak dana, javljaju mi se iz Mostara, okupili se da isprate Amru Radžo-Stajić kod kćerke u Švedsku. Aida Krehić iz Sarajeva, Vanja Tepurić iz Beograda, Katarina Glavina, Dijana Šoše, Slađa Zolj, Zana Džubur iz Mostara, Karmela Vukov-Colić iz Zagreba… Karmela sačinila radioemisiju, vrti se po Hrvatskoj. U toj emisiji je prilog i za moju biografiju, na koji sam ponosan.
Doživljavate li danas drugačije čuvenu pjesmu “Mostarska” Dine Merlina, u kojoj pjeva i “…kako si, Mišo, kako si brate, da li još sretni do tebe svrate…”, nego devedesetih godina?
– Isto. Tad su mi Dino i Peco ovjerili potvrdu da nisam sam na svijetu kao onaj Pale iz školske lektire. I osvijetlili da je zlo rata slabić pred dobrotom čovjeka.
Promovirali ste krajem 2017. monografiju “Pjesmo moja”. Što novo spremate?
– Evo, namigujem prijateljima. Obećah nešto pripremiti za koričenje sabratu “Rabic Art” Goranu Mikuliću. Uredio sam mu prije nekoliko mjeseci knjigu o nedostižnom bh. liriku Kiki Sarajliću. Ne znam hoću li imati vremena za obećano novo, u velikom sam pospremanju starog.
Ljubav i mržnja
Da možete vratiti vrijeme, biste li nešto promijenili?
– Odgovore na ponude ljudi koje voljeh. Odbih 1982. Hamdiji Pozdercu da dođem u CK, a od Nijaza Durakovića 1991. tražih da me skine s republičke liste SDP-a, stavio me bez pitanja. Obojici odgovorih isto: “Neću iz Mostara, neću iz farmerica”, a srce mi iskače na usta, neupotrebljiv sam za politiku. Ne mislim da sam nešto mogao uraditi ali se kajem, morao sam pokušati. Hamdo me povrijedio, jer je umro, nikad ga nisam prebolio, Nijazu sam za poratnih skokova u Mostaru zamjerio: Nismo se, druže moj, tako dogovarali, ja u izbjeglištvo, ti u Predsjedništvo. U kojem bih danas s guštom pospremio. Stoluju tamo nacionalgazde firme za pokop BiH, koji su 1991. u saksije, ama plantaže, posadili mržnju pa od tada predano zalijevaju, nagnojavaju, e da kojim slučajem ne bi uvenula. Dokučili su da je ljubav, kičma koja čovjeka drži dvonožnim i uspravnim, neprofitabilna. A da je mržnja, uz kolateralnu štetu od stotinjak tisuća mezara i grobova nevinih i milijun i po ovakvih kao ja, biznis ravan internet-šopingu. S trendom rasta. Maštam: U uredu Predsjedništva siđe Stari s fotosa, kojeg je Komšić kao džokera zaturio iza leđa, pa mu onako meko, zagorski, kao onomad Rankoviću i Dabčevićki, kaže: “No, bogamu, Željko, vi ni na popravnom niste opravdali očekivanja, kolaborirate s nacionalnim, vrijeme je za mirovinu. I onim ostalim to da prenesete.” Pa, prošeta dijelom ulice svoga imena, pokloni Vječnim uz vatru, provoza tramvajem s razdraganim Sarajlijama kao uz doček 1961., možda kao sav normalan svijet svrati na Čaršiju na deset u pola, onda se popne na Vraca. Koje slobodarski komunalci očiste od smeća i grafita pred svaki 6. travnja, kad ih se jednom godišnje vlastohlepci sjete, nevoljko slave. A ostatak godine oblajavaju i čerupaju naslijeđe…
Vaša poruka, što je najvažnije u životu?
– Voljeti i biti voljen. Nikome ne reći, da niko nikome ne kaže: “Tamo se!”
Pratite li dešavanja u svijetu i na našim prostorima i kako vidite budućnost planete Zemlje?
– Oprostite, ali mislim da pitate pogrešnu osobu, ta tu su demokratski birane sveznalice. Gledaju u grah, karte, kašike, lupama pohlepe u narodni džep. Osobno, što se ne pika, ta kome je osim vas i malo takvih stalo do toga što misli prognanik? Koji planetu vidi kao Galilej: “Eppur si muove! – “Ipak se kreće!” Zavičaj je, citirat ću se, moj izgubljeni raj. Volio bih da prije odlaska BiH vidim u stvarnom. Da se kreće, kreće, kreće… Da se narod zavrti razdragan kao ja s bratskom petrovačkom siročadi na prvom poratnom ringišpilu… Da zločesti i zli domaći, susedni i susjedni laju, a bh. karavana ne obazire se i prolazi u vedro, sretnije!
Samo me strah da Velež ne izgubi
Autor ste himne Veleža, koju je snimio Željko Samardžić.
– Koautor sa svojim Montenom. O, “Rođeni”, i oni moja sudbinska braća. Mene preko Lamanša, njih preko Neretve. Ne znam koliko sam zapisa u svim medijima sačinio o Veležu, koliko puta sam promuknuo od Bijelog brijega do Olimpijskog stadiona u Moskvi, prevodio tamo, iznjedrio Predgovor za prvu monografiju, dičio se Zlatnom plaketom, bratski družio s rajom na terenu i na tribinama. Damarasmo 32 godine istim srcem. Ljetos, slikah epizodu o doktoru Isidoru Papi, koji vjekuje u svim medicinskim enciklopedijama svijeta, na sefardskom groblju Makabijada u Beogradu, samo ga u Mostaru nema. Pa smo slikali i u izbjegličkim Vrapčićima, domaćinski me dočekali. Tu ću vam priču premijerno reći. Dok Papo kod ratnog drugara u Mostaru čeka prijenos tekme s Dinamom iz Zagreba, časni čovjek, sjajan novinar, literat, a beskrajno drag mi prijatelj, Enko Mehmedbašić bilježi intervju. Pita ga: “Liječnik ste, uvijek blizu života, blizu smrti. Bojite li se Vi smrti?” Jedan od najpoznatijih svjetskih kardiokirurga svoga doba, na prvu, odgovara: “Ja se ničega u životu ne bojim, samo me strah da Velež ne izgubi.”
Kozaračko kolo drugi put
– Maštam, kad se Stari pojavi, mrtva brigada postroji, predaju raport vrhovnom komandantu, otpreme kurire. Eto odmah Đure, Hasana, Rate, Đeme, Nike, dugara iz Aleje velikana na Barama, eto husinskih kamarata iz pjesme, trkom stižu moja petrovačka 22 narodna heroja i, opravdano, ljuti Krajišnici; eto više od 700 najrođenijih sa Partizanskog spomenika u Mostaru… Komanda: “Na Mrkonjić!” Zasjednu predvečer, Stari kaže: “Drugarice i drugovi, niko nema pravo, najmanje nacionalisti i imperijalisti, da po američkim kasarnama ponosnom bh. narodu kroji državu za koju ste vi četiri godine prolili more krvi i dali živote. Drugarice i drugovi, Dejton noćas mora pasti!” Iz Titovih usta u proleterske uši padne! Oni iz Presjedništva, sve sa poslugom i ađutantima, hitno ispale na rezervne adrese, po drugi put oslobodioci odigraju kozaračko kolo pa s kraj Bosne do mora prihvate pravde, krampe i lopate… Grade pruge, puteve, industrijske, ine gigante… I raste svenarodna BiH kao nekad, lijepa, gizdava… – govori Marić.
