Ovo je priča o čovjeku koji je iznad svega čovjek, a onda sve ostalo. I to sve ostalo se može mjeriti samo u superlativima. Riječ je o Anti Karačiću, ocu naših velikih sportaša koji nas godinama oduševljavaju. E sada reći će neko ima njih još kao Anta, imaju i drugi djecu koji su sportaši. Možda i jeste tako ili ja gledam drugačijim očima pa ne mislim tako. Za ovo godina kako se bavim sportom upoznao sam puno roditelja čija se djeca bave sportom.
Uglavnom i u većini slučajeva se ti roditelji vrte oko kluba i sporta dok im je tu i dijete, a kada dijete ode odoše i roditelji. I tu onda dolazi priča o Anti. Antu znam kada je dolazio gledati svoju djecu, kako u rukometu, tako i u nogometu. Ivan, Igor i Goran su svoje prve korake napravili u Mostaru i Zrinjskom i to će zauvijek ostati zapisano. Naravno da su otišli dalje i došli do ovih visina na kojima su sada, a Anta je i dalje dolazio kako na stadion, tako i u dvoranu. Rijedak je sportski događaj u Mostaru na kome nema Ante. Tu je uvijek uz Zrinjski i uvijek nasmiješen i optimističan.
Ovih dana Anta je u Austriji otišao je bodriti svoga Igora, a da nije tako daleko sigurno bi u međuvremenu otišao u Norvešku bodriti Ivana. Nažalost nije, a ni Anta se ne može klonirati. I na koncu želimo Anti dug boravak u Austriji, bar do finala, a onda će Mostar ponovo gorjeti kao što je gorio prošli puta kada su Igor i Marino donijeli medalje. U Mostaru za nekoga tko je kao Anta kažu da ga nema valjalo bi ga izmisliti, ali sreća je gradu na Nertvi da ga ima.
