Moja Hercegovina: Sudaranje svijeta stvarnosti i svijeta sjećanja

Hercegovina

Ja koračam livadama plav od sutona
Na rubu livada je kuća parnog mlina
Iz daljine
to je krvlju namrljana uglasta i gruba
slikarija na nebu
I štogod bliže stižem sve glasnije viču
nebrojene užarene opeke
Ko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu
Ispod brežuljaka crni vlak se vuče
odmjereno udara
i vrišti
svoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici
Noć i ja na brdu
Poda mnom načas izrone iz mraka
kuće stabla dvorišta i njive
I opet utonu u mraku
ko u svijesti
Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora:
ko nekoliko bijelih svečanih časova
iz crnog života ljudi.

Hercegovina – personificirani krajolik, odnos sreće i nesreće u čovjekovu životu, sudaranje svijeta stvarnosti i svijeta sjećanja, vizija, snova; krajolik pjesnikova zavičaja postupno se pretvara u univerzalni duhovni krajolik ljudskog proživljavanja; posljednje dvije strofe i oblikom sugeriraju sužavanje ljudske svijesti; fonostilem na početku: koraCam (mekano, nježno dolazim); snažan kolorizam, kontrasti, personifikacije, ekspresionističko slikarstvo: plav od sutona (kao „plavi plašt” od mjesečine u pjesmi „Ljubav”), zelene livade, crvene mrlje, „krvlju namrljana… slikarija”, „viču… užarene opeke”, „crni vlak… vrišti”; pjesnički subjekt uzdiže se, lebdi, levitira (vidi isto iznad i u pjesmi „Mjesečar”): „Noć i ja na brdu…”, pod njim, „ko u svijesti”, izranjaju i opet uranjaju svi ti prizori koje s visine promatra („kuće, stabla…”), iz tame, iz mraka života, u njega „gledaju” malobrojni osvijetljeni prozori – simbolika, usporedba, kontrast: rijetki sretni trenutci u nesretnim životima („ko nekoliko bijelih svečanih časova/ iz crnog života ljudi”), više puta završava pjesme crnim, mračnim slikama ljudskih života.

A.B Šimić

Najnovije:

spot_img