MOJA RODNA KUĆA
Rodna kućo moja evo tvojih slika,
gradio te dida moj, za svoju obitelj,
pedesetih godina, iz prošloga vika,
bila si tad posebna lipa i velika.
Ali crni oblak nad kućom se nadvio,
jer tadašnji zao režim didovu je dicu,
bez ijednog roditelja samu ostavio.
Ostala su dica sami da se bore,
u svit bili, odlazili,
ali nikad nisu zauvik napuštali,
svoju rodnu kuću, te didove dvore.
I moj tata pođe sa svežnjem u ruci,
tražio je za nas život, u nekoj mirnoj luci
al je uvik na grobove i na rodni dom preponosan bio,
nikada ih nije navik ostavio.
Odrasli su svi u poštene ljude,
na ponos svojih roditelja nek nagrada bude,
od bake i dida to su želje bile
i te su se želje za njih ispunile.
Rodna kuća nikad nije bila posve napuštena,
sve dok nisu ponovo došla zla vrimena,
došle su nam komšije, kuću opljačkali,
da se ništa sakrit neće, da li su to znali.
Opljačkane kuće tada zapališe
a mještane redom u logor odvodiše,
tako teška prošlost i boli i brine,
ali ja sam vjernica, poruku im svima šaljem
“OPROSTI IM BOŽE JER NE ZNAJU ŠTO ČINE”
Katarina Zovko Ištuk
Mostar 22. kolovoza 2026.
