U agenciji za nekretnine, nakon što sam im dao punomoć za prodaju kuće u kojoj sam se rodio, i gomilu papira o vlasništvu jedan kroz jedan, nisu mi rekli, da kada kuća se proda, uz nju kupac dobije moju dušu na poklon.
I tako, kuća što gradio je otac moj, i bašta iza nje, i avlija u kojoj cvjetale su najljepše kadifice u gradu, prodade se, što okom bi trepnuo. Ne treba mi ništa više u tom mom, a tuđem gradu! Stranac sam u Njemačkoj, i to ne boli toliko, ali stranac biti u svom gradu, e to zaboli do kosti.
Agencija je korektno odradila svoj dio posla, i rekli su da čovjek koji je kupio kuću u kojoj sam se rodio, srušit će sve, napraviti zgradu i stanove za prodaju.
Ne zanima me, rekao sam. Imao sam nešto ušteđevine od godina rada u Njemačkoj, i to što dobio sam od prodaje rodne kuće biće dovoljno da kupim stan u malom lijepom Bavarskom gradiću, s balkonom koji gleda na mirnu rijeku Isar.
Nisu mi rekli, kada prodaš kuću što očeve ruke su gradile da imam se gdje roditi, da uz nju prodaš i dušu. I da su mi rekli, nebi im vjerovao. A sada, duša kao gladni vukovi što po noći zavijaju kad zaspe grad, urliče svaku noć jače i jače. U početku bih to urlikanje duše, umirio čašicom ili s dvije konjaka, a sada ni litar dnevno ne pomaže.
Evo noćas dok ovo pišem, počinje zavijanje duše. Uvijek kad umiri se grad, kad prekrije ga pokrivač noći, kao gladni vukovi, sve jedan za drugim odsvakle čuju se. I pitam se, zašto taj što prodao sam mu kuću, uz koju dobio je moju dušu na poklon, zašto mi je dušu poslao za Njemačku. Zašto na adresu stana kojeg sam kupio, čiji balkon gleda na rijeku Isar…
“Sine moj jedini, garavo oko moje, što prodade kuću, jadan nebio?”, gledam ga iz zida izlazi, oči mu suzne, usne drhte a zubi žuti od Morave, svaki dan po kutiju je pušio.
Na stolu vidim plastičnu zdjelu, s hladnim raspuklim smokvama iz kojih cijedi se mliječ, što majka je jutros prije sunca ubrala u našoj bašći.
Ovo je delirij! Ovo je od konjaka i moram poslušati svog doktora i liječiti se od alkohola. Iako, on mene ne razumije. On je Švabo, i kad mu pričam da pijem jer prodao sam očevu kuću i dušu sa njom, on mi govori da kuće se kupuju i prodaju i da to nema veze s dušom.
Idem na balkon. Pojačati ću muziku da ne čujem starog što kritikuje me iz zidova, sa suznim očima i požutjelim zubima od Morave, što prodao sam kuću…
Was is das? – galame opet komšije zbog glasne muzike .
Das is Scheiße! – odgovaram ja, polupijan, što prodao sam dušu zajedno s očevom kućom.
I gledam rijeku Isar, s mog balkona. Gledam rijeku njihovu, a vidim Neretvu. Huči zelena, i brza, a mi djeca se puštamo niz nju. I sad dok gledam je, zubi mi cvokoću od vode ledene, a usne pomodrile, plave, kao ona šljiva što svake godine dobro rodi, na dnu bašće što otac je posadio.
Kadife malo tamnije od boje sunca, procvale mi na balkonu. One kadife što majka ih je svako jutro brala, i u malu čašu na sredinu stola avlijskog stavljala, da ljepše nam je dok ih gledamo, kafu popiti.
Gledam neko plastično cvijeće, jer pravo od klime ovdje odmah uvene, a vidim majčine kadife iz naše avlije.
Idem unutra. Zatvorit ću balkonska vrata, zbog glasne muzike, da mi opet nebi policiju zvali. U ruci mi neka moderna balkonska šteka, a u mislima drvene baglame s avlijske kapije.
Štiglići, čujem pjesmu štiglića, što budili me svako jutro, iz ona dva kafeza kod prozora moje sobe. Svako jutro sam im prije nego što pođem u Soko, vodu mijenjao i hranu namirivao. Nije mi bilo teško. Jer dušu su mi pjesmom pojili.
A vidi me sada?
Ni duše ni štiglića. Bager je poravnao najljepše kadife što sadila ih moja majka, i smokvu i šljivu, i kuću što gradile je ruke moga oca, i avlijsko korito bijelim kamenčićima s Neretve ukrašeno, i djetinjstvo i mladost moju, očeve hrapave ruke i miris plišanog boje trule višnje majčinog šlafruka, i drvene basamake i gnijezdo lastavica kod oluka uz strehu kuće, sve je srušio i poravnao bager…
I mene je taj isti bager srušio kad prodao sam očevu kuću… i dušu sa njom
Da mogu sada, dao bi mu sve pare što sam dobio za kuću, dao bi mu i ono što godinama sam uštedio radeći u Njemačkoj, dao bi mu i dio tijela, samo da mogu vratiti očevu kuću i dušu što prodao sam s njom.
Ovako sada, svaku noć kad tamni pokrivač prekrije grad, urliče duša, k’o gladni vukovi što u noći zavijaju.
Nisu mi rekli,onda u agenciji za prodaju nekretnina, da kada prodaš očevu kuću, prodao si i svoju dušu.
Piše : Nada Zovko
