Od Starog grada do sjevernog izlaza iz Mostara – prosjačenje je postalo gotovo svakodnevna slika, a sve je više građana koji smatraju da nadležni na ovaj problem jednostavno zatvaraju oči.
Mostar je posljednjih godina postao jedno od najposjećenijih turističkih odredišta u Bosni i Hercegovini. Stari most, stara gradska jezgra, Neretva i hercegovački ugođaj privlače desetke tisuća turista iz cijeloga svijeta. No uz turističke razglednice, restorane, suvenirnice i prepune ulice, postoji i jedna druga slika Mostara o kojoj se godinama govori, a koja iz sezone u sezonu postaje sve vidljivija – prosjačenje.
Najviše ga je, očekivano, u Starom gradu, tamo gdje svakodnevno prolaze rijeke turista. Na pojedinim lokacijama osobe koje prose prilaze prolaznicima, traže novac, a prema svjedočenjima građana i turista, pojedinci znaju biti i vrlo uporni. Nije rijetkost da hodaju za turistima, ponovno im prilaze nakon što su već odbijeni, a postoje i slučajevi u kojima se turiste povlači za ruku kako bi ih se pokušalo nagovoriti da daju novac.
Za čovjeka koji prvi put dolazi u Mostar takve scene mogu biti posebno neugodne. Turist koji je došao vidjeti Stari most i uživati u gradu ne bi trebao imati osjećaj da svakih nekoliko minuta mora objašnjavati zašto nekome neće dati novac.
Problem, međutim, odavno nije ograničen samo na Stari grad.
Građani posljednjih tjedana ponovno upozoravaju na osobe koje prose na različitim lokacijama u Mostaru. Jedna od uočljivijih scena je žena s bebom u dječjim kolicima koja redovito prosi na sjevernom izlazu iz grada, prema Sutini. Posebno zabrinjava činjenica da se takve scene događaju i tijekom najvećih ljetnih vrućina, kada temperature u Mostaru dosežu vrlo visoke vrijednosti.
I dok se može razumjeti da iza nekog pojedinca koji prosi doista može stajati siromaštvo, bolest ili teška životna situacija, sasvim je drugo pitanje kada se prosjačenje pretvori u svakodnevni obrazac i kada se djecu i bebe koristi kao dio takvog načina prikupljanja novca.
Prosjačenje se može primijetiti i u blizini trgovačkog centra Mepas, odnosno kod obližnje crkve, gdje građani također često susreću osobe koje traže novac.
Ono što posebno zabrinjava jest činjenica da se problem godinama ponavlja gotovo na isti način.
Još u siječnju 2022. godine Grad Mostar i Centar za socijalni rad najavili su zajedničke aktivnosti s Policijskom upravom Mostar zbog povećanog prosjačenja, posebno prosjačenja maloljetnih osoba. Tada je najavljeno da će se na području grada provoditi aktivnosti u dnevnim i noćnim satima te da će prema osobama zatečenima u prosjačenju biti poduzimane zakonom predviđene mjere.
Godinu poslije, mediji su ponovno izvještavali o velikom broju prosjaka na ulicama Mostara, osobito u Starom gradu. U izvještajima se navodilo da problem traje godinama i da prosjačenje narušava sliku Mostara kao turističkog grada.
Dakle, nije riječ o problemu koji je nastao jučer.
I upravo je to ono što najviše frustrira građane.
Jer ako se o istom problemu govori godinama, ako postoje policija, centri za socijalni rad, inspekcijske i druge nadležne službe, onda je sasvim legitimno pitati – što se konkretno napravilo?
Građani pritom ne traže da se kažnjava čovjek koji je zbog stvarne nevolje prisiljen zatražiti pomoć. Takvim ljudima pomoć treba biti dostupna kroz sustav socijalne zaštite, humanitarne organizacije i institucije koje su za to zadužene.
Ali između čovjeka kojem je pomoć doista potrebna i organiziranog, agresivnog ili nametljivog prosjačenja postoji velika razlika.
Upravo tu razliku nadležni moraju znati prepoznati.
Posebno je osjetljivo pitanje djece koja se pojavljuju uz osobe koje prose. Dijete ne smije biti sredstvo za izazivanje sažaljenja i prikupljanje novca. Ako postoje indicije da se djeca iskorištavaju za prosjačenje, tada se više ne može govoriti samo o komunalnom ili prekršajnom problemu, nego o pitanju koje zahtijeva ozbiljno uključivanje nadležnih institucija.
Također, građani često primjećuju da osobe koje prose nisu nužno ljudi koji žive u Mostaru. Prema opažanjima s terena, među njima ima osoba koje dolaze iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine, ali i iz susjednih država. No bez službenih podataka nadležnih institucija nije moguće govoriti o točnom broju, organizaciji niti podrijetlu osoba koje prose.
I upravo zato bilo bi korisno da nadležni konačno izađu pred javnost s konkretnim podacima.
Koliko je osoba zatečeno u prosjačenju? Koliko je prekršajnih prijava napisano? Koliko je bilo slučajeva u kojima su prosjačila djeca? Koliko je puta reagirao Centar za socijalni rad? Jesu li utvrđeni slučajevi organiziranog prosjačenja? Koliko je postupaka završilo kaznom?
To su pitanja na koja građani Mostara imaju pravo dobiti odgovor.
Jer Mostar ne može biti turistička razglednica samo kada treba privući gosta, a onda problematične pojave prepustiti ulici.
Stari grad mora biti mjesto na kojem će se turist osjećati sigurno i ugodno, ali isto tako i mjesto na kojem će se poštovati dostojanstvo svakog čovjeka. To uključuje i osobe koje prose. Međutim, dostojanstvo ne znači da se građani i turisti trebaju svakodnevno izlagati pritisku, nagovaranju ili neželjenom fizičkom kontaktu.
Mostar ima dovoljno problema koji čekaju rješenja. Prosjačenje možda nije najveći problem ovoga grada, ali je jedan od onih koji se svakodnevno vidi.
I zato više nije dovoljno povremeno najaviti akciju, napisati nekoliko kazni i čekati da turistička sezona završi.
Ako se problem godinama vraća na iste lokacije, onda je očito da dosadašnji način nije dao rezultat.
Vrijeme je da se netko ozbiljno pozabavi pitanjem prosjačenja u Mostaru – ne zbog toga da bi se siromašne ljude dodatno stigmatiziralo, nego upravo suprotno: da se pomogne onima kojima je pomoć stvarno potrebna, zaštite djeca i spriječi iskorištavanje ljudi, a turistima i građanima omogući normalno kretanje gradom.
Jer Mostar zaslužuje puno više od toga da se na ulazu u Stari grad prvo susretnete s ljepotom Starog mosta, a nekoliko metara dalje s rukom koja vas povlači za rukav i traži novac.
