Mostarka Antonela Vučić dobro je poznata široj javnosti jer uređuje i vodi nadaleko popularnu emisiju Ugodni razgovori s Antonelom na Običnom radiju, a slovi i za veliku humanitarku. Naš portal kao medijski pokrovitelj Hercegovke godine uručio joj je posebnu nagradu, pa evo što je rekla nakon što su se emocije slegle.
Evo za početak možete li nam reći kako ste doživjeli ovu završnu večer manifestacije Hercegovka godine ?
“U posljednjih nekoliko mjeseci svjedoci smo svakodnevnih crnih vijesti, ljudi su toliko opterećeni s pandemijom Covida 19 , stoga je ova završna večer manifestacije HG došla nekako kao pravo osvježenje u cijeloj Hercegovini. Jedna jako pohvalna manifestacija koja je, koliko sam mogla i sama vidjeti, izazvala more pozitivnih komentara”.
Kakvi su osjećaji kada Vas prozovu da primite nagradu?
“Moram Vam priznati da je bilo malo pozitivne treme i uzbuđenja. No ljudi koji mene poznaju vrlo dobro znaju da ja ne volim nešto pretjerano izražavati osjećaje, onda mislim da sam sve to nekako „upakovala“ i da se nije baš primijetilo (smijeh)”.
Što u biti za Vas znači ova nagrada?
“Ne bih voljela da zvuči kao klasični „kliše“, ali zaista je ova nagrada za mene puno značila. Ovo je na neki način znak da ljudi prepoznaju moj rad koji obavljam s velikom ljubavlju. Ova nagrada mi je bila „vjetar u leđa“ da budem još ambicioznija kako u svojim emisijama , tako i u cijelom mome radu. Moram napomenuti da ne bih ništa mogla bez potpore Uprave Običnog radija i moje obitelji, kojima od srca zahvaljujem na svemu”.
Iako ste medijska osoba i sami ste rekli kako je ovaj put bilo malo treme?
“(Smijeh) Da, jeste malo! Kad sam u studiju Običnog radija sama sam i onda nemam osjećaj koliko me ljudi „vani“ sluša i ne razmišljam od tome. Onu večer kada sam primala nagradu bilo je treme što od uzbuđenja, jer sam baš ja dobila jedno takvo priznanje, što od sreće da su ljudi prepoznali ono za što se trudim i dajem maksimum od sebe sve ove godine. Moram napomenuti da me ne biste pogrešno shvatili, nikad nisam radeći svoj posao razmišljala ni o kakvim nagradama niti priznanjima, ali je lijepo kad netko to vidi, onda znate da ste uradili nešto dobro”.
Koliko nam treba jedna ovakva manifestacija u ova ne baš lijepa vremena?
“Ljudima uvijek trebaju lijepi događaji, a posebno u ovo ružno doba kaka se plasira većinom negativno i ružno. Nažalost pandemija je učinila od naših života ono o čemu možda nismo mogli ni sanjati, ali što je tu je, moramo ići dalje. Jednostavno ne smijemo dopustiti da nam sve ovo što se događa oduzme radost i volju za boljim sutra, uvijek će biti dobrih i loših dana , ali kako se kaže bilo dobro ili loše, sve prođe. Divim se organizatorima da su ustrajali i usudili se u ovom razdoblju organizirati ovakvo nešto, jer zaista treba imati hrabrosti”.
Naš portal odlučio je nagradu predati Vama,jer ste imali veliku potporu u Mostaru. Godi li Vam ta popularnost?
“Zadovoljstvo mi je to čuti i stvarno me veseli ta činjenica, jer kako kažu stari ljudi „Najteže je biti prorok u svome selu!“. Zahvaljujem svima koji su dali svoj glasi za mene, koji su dijelili na svojim društvenim mrežama, koji su čestitali , jer upravo zbog njih je moja volja i strast za ovim poslom iz dana u dan sve veća.
Što se tiče, kako ste je sami nazvali, popularnosti ne razmišljam o tome. Mislim da je najveća vrlina jednog čovjeka skromnost. Često puta sam znala reći da djela govore više od riječi, stoga neka moja djela i emisije govore o kvaliteti moga rada. Bilo je jako puno odricanja, trebala sam veliku pomoć, podršku, razumijevanje od mnogih ljudi kako bih postigla sve što sam željela. Moram priznati kako ni u jednom od tih malo težih trenutaka nikada nisam pomislila odustati. Imam tu karakternu crtu upornosti, a ne volim gubiti ( smijeh) stoga kada se to spoji mora se „roditi“ nešto dobro . Meni je dragi Bog dao talent za ovo što radim, zaista sam Mu neizmjerno zahvalna na tome i trudim se stalno učiti. Popularnost je najmanje bitna, pretpostavljam kako ste čuli za onu poslovicu „tko visoko leti, nisko pada“ (smijeh). Na stranu šala jedino što je meni bitno jest da ljudi vole emisiju „Ugodni razgovori s Antonelom“ i da vole slušati Običan radio, ostalo ćemo sve lako riješiti”.
S obzirom da ste odradili puno toga humanitarnog skupa s ekipom Običnog radija , možete li izdvojiti neku priču koja Vam je posebno prirasla srcu?
“Moram istaknuti da ne volim pričati o tome, jer bi se moglo protumačiti kao neko hvalisanje. Ja i cijela ekipa Običnog radija volimo pomoći svima onima kojima je pomoć potrebna, bilo tko da je u nevolji može pokucati na naša vrata i što god bude u našim mogućnostima mi ćemo rado učiniti. Ja u ovom trenutku mogu samo izdvojiti dvoje gostiju emisije „Ugodni razgovori s Antonelom“ koje ću pamtiti cijeli život. U jednoj gošća mi je bila malena kovrčava djevojčica, koju vjerujem pamti cijela Hercegovina, Ana Rita Puljić. To je bilo dijete čija je dijagnoza spinalna mišićna atrofija. Riječ je o rijetkoj bolesti koja, ako se ne liječi, može dovesti do rane smrti. Tada se trebalo u jako kratkom razdoblju skupiti veliki iznos novca za liječenje, inače bi se dogodio poguban ishod. Pored sebe sam imala majku koja je očajno trebala pomoć, a kako sam i sama roditelj mogla sam samo pretpostaviti kako se osjećala, no nikako shvatiti.
Drugi gost, prirastao također mome srcu,je maleni mostarac Petar Lovrić. Dječak rođen s pola srca. I onda kada pred sobom jedno dijete toliko razigrano, veselo i milo, a koje pri tom nije ni svjesno ozbiljnosti situacije u kojoj se nalazi, onda shvatite da u životu ništa nije bitnije od zdravlja. Hvala dragom Bogu da su Petar, kao i Ana Rita Puljić danas dobro i jako sam sretna zbog toga. Ovim putem im šaljem veliki pozdrav i poljubac”.
Za kraj imate li neku poruku našim čitateljima?
“Nezahvalno je jako dijeliti savjete i poruke bilo kome, no evo samo kratko voljela bih poručiti svima da nastoje iz svake situacije izvući nešto dobro. Neka slijede svoj put i neka ne dopuste da ih pokoleba bilo što, jer tko hoće nađe način, tko neće nađe izgovor”.
