Malo je ljudi u Mostaru i Hercegovini koji nisu čuli za Antonelu Vučić, a vjerojatno još manje koji nisu čuli njen glas s popularnog Običnog radija. Antonela nas već godinama “časti” radijskim emisijama s aktualnim gostima i sasvim sigurno da je njena emisija Ugodni razgovori s Antonelom stekla status kultne u eteru.
Za početak možeš li nam reći od kada je počelo tvoje druženje s radijom?
Sve je počelo prije nekoliko godina kada sam na poziv svog profesora iz gimnazije pozvana na razgovor i probu na Običan radio. Tada mi nije bilo ni na kraj pameti da bih se ja mogla ikada javiti u eter, s obzirom kako sam uvijek bila sramežljiva. No on je inzistirao na tome da probam, jer mu se svidjela moja „boja“ glasa. Dobro se sjećam svoj prvog „javljanja“ kada su se od treme ruke tresle, dlanovi znojili…Veliku tremu sam tada imala, ali svidio mi se taj adrenalin koji sam osjetila pri prvom susretu s mikrofonom. Upravi Običnog radija se svidjelo kako sam odradila probni dio i odmah su mi ponudili posao. Nakon toga je uslijedilo svakodnevno par sati etera, moja ljubav prema ovome poslu je rasla iz dana u dana sve više. I danas nakon toliko „odrađenih“sati na radiju uživam u svakoj ,ne minuti, nego sekundi etera .
Znaš li možda koliko je točno snimljeno epizoda sada već kultne emisije Ugodni razgovori s Antonelom?
Iskrena moram biti, ne znam točan broj. Nikada svoje emisije nisam gledala kroz brojeve, nego kroz goste koji su nam dolazili. Cijela ekipa Običnog radija uvijek nastoji uvesti neke novitete, kako bi našim slušateljima program bio što zanimljiviji. Mogu samo kazati kako su moje misli svakodnevno usmjerene na emisiju i Običan radio. Stalno razmišljam koga dovesti , tko bi mogao biti toliko zanimljiv i slušan da bi netko s „druge strane“ ostao zainteresiran punih sat vremena koliko traje emisija „Ugodni razgovori s Antonelom“ . Smatram kako ipak nije bitna kvantiteta, nego kvaliteta emisije.
Kako je uopće došlo do ideje da se počne jedan takav projekt?
Kada sam počela raditi emisije uživo, pomislila sam kako bismo mogli početi neki projekt koji bi mogao biti povezan s mojim imenom. Kako se ipak radi o razgovoru između mene i sugovornika pao mi je na pamet baš naziv „Ugodni razgovori s Antonelom“, nadajući se kako će se svaki gost osjećati ugodno kroz tih sat vremena na Običnom radiju. Tada sam svoju ideju o emisiji predstavila direktoru Običnog radija g. Josipu Lucijanu Miliću koji me podržao. Ovim putem mu se želim zahvaliti na cijeloj podršci koju mi je davao,ali i daje, cijelo ovo vrijeme otkad sam na radiju. Svaku moju ideju je velikodušno prihvatio, a kada imate potporu od vodstva , onda je sve nekako lakše. Mislim kako je naš direktor osoba koja savršeno poznaje koliko znam biti uporna i zahtjevna kada je riječ o poslu (smijeh) , no nekako se „nađemo na pola puta“ , jer nama je najvažnije da svi oni koji svakodnevno slušaju Običan radio budu zadovoljni, jer ipak smo mi tu radi njih.
Kažu da je svaki početak težak, pa jeli se dalo na tim počecima naslutiti da će sve to izaći, za naše prilike, u ovako velike okvire?
Naravno da ne. Nisam nikad ni razmišljala u tom pravcu, nisam nikada bila vođena idejom kako bi emisija trebala imati neke velike okvire kako ste naveli. Od samih sam je početaka radila s velikom ljubavlju, dajući svoj maksimum. Bilo je jako puno odricanja, trebala sam veliku pomoć, podršku, razumijevanje od mnogih ljudi kako bi se dobio konačan produkt emisije. Moram priznati kako ni u jednom od tih malo težih trenutaka nikada nisam pomislila odustati. Imam tu karakternu crtu upornosti, a ne volim gubiti ( smijeh) stoga kada se to spoji mora se „roditi“ nešto dobro . Šalu na stranu, smatram da biste nešto dobro radili prvo morate voljeti taj posao, pa onda dođe sve ostalo. Raditi nešto, a u samom startu očekivati uspjeh je apsurd. Možda u takvim situacijama možete dobiti bitku, ali ne i rat. Sjećam se koliko sam puta kući znala preslušati svoje prve emisije, pa bih pratila svaku svoju riječ, svaki detalj kako bi drugi put bila bolja. Uvijek nastojim učiti i zaista mislim kako čovjek koji je siguran da je postigao „savršenstvo“u tome što radi u biti ne zna ništa. Moja baka bi znala često reći: „Učimo dok smo živi!“. Meni je dragi Bog dao talent za ovo što radim, zaista sam Mu neizmjerno zahvalna na tome i trudim se stalno učiti.
Svaka urednica i voditeljica ima emisiju i gosta koga pamti, pa ima li Antonela neku emisiju koja joj je posebno draga?
Svi gosti emisije „Ugodnih razgovora s Antonelom“ su bili posebni i na svoj način zanimljivi. Tijekom svake emisije nastojim razdvojiti posao od bilo kakvih emocije ,no postoje dvije koje sam pohranila na posebnom mjesto u svom sjećanju. Gošća mi je bila gospođa Marija Puljić ,mama djevojčice Ane Rite Puljić. To je bilo dijete čija je dijagnoza spinalna mišićna atrofija. Riječ je o rijetkoj bolesti koja, ako se ne liječi, može dovesti do rane smrti. Tada se trebalo u jako kratkom razdoblju skupiti veliki iznos novca za liječenje, inače bi se dogodio poguban ishod. Pored sebe sam imala majku koja je očajno trebala pomoć, a kako sam i sama roditelj mogla sam samo pretpostaviti kako se osjećala, no nikako shvatiti. U toj emisiji „ Ugodnih razgovora s Antonelom“ mi je bilo zaista teško i koliko god pokušavate sačuvati profesionalnost, jednostavno ponekad Vas emocije preplave. Čak i mene koja nisam baš veliki emotivac ( smijeh) . Hvala Bogu to se sve dobro završilo. Malena Ana Rita Puljić je dolazila na početku svoga liječenja sa svojom mamom na naš radio i zaista ću te dvije emisije pamtiti zauvijek. Danas se često čujem s njima i divim se toj ženi na njenoj borbi, kako i svakoj majci koja se nažalost morala naći u istoj ili sličnoj situaciji.
Sasvim sigurno u planu imaš još dosta toga, pa možeš li nam otkriti kakvi su ti planovi za budućnost?
Mišljenja sam da bi nešto ostalo zanimljivo, mora biti obavijeno velom tajne. Ne bih otkrivala što pripremamo u budućnosti. Samo mogu najaviti kako ekipa Običnog radija priprema za svoje slušatelje jako puno noviteta,kao i zanimljivih gostiju…
Kao radijsku urednicu i voditeljicu svi te zamišljamo kao osobu sa slušalicama na ušima i iza onog radijskog paravana. Tko je Antonela kada nije na svom mjestu na Običnom radiju?
Antonela kad nije fizički na Običnom radiju, onda je sigurno mislima. (Smijeh)
Kad nisam na radiju, onda sam u nekim drugim poslovima. Jako sam veliki radoholičar i mogla bih doslovno 24 sata samo raditi. Možda me ponekad ljudi smatraju zahtjevnom, da ne kažem kompliciranom, ali kada je posao u pitanju dajem svoj maksimum i očekujem isto s druge strane. Pored Običnog radija imam još poslova koje volim i u kojima uživam. Kad nađem slobodnoga vremena družim se sa svojom obitelji, svojim prijateljima… Nastojim biti svima na usluzi, kome god mogu i koliko mi to vrijeme dopušta. Ne obazirem se puno na priče i komentare ljudi, posebno one negativne, jer uvijek mi je bilo bitnije tko kaže,a ne što kaže.
Poznata si i kao žena koja je spremna pomoći u humanitarnim akcijama, ali i sportskim klubovima iz našega grada. Otkuda toliko vremena s obzirom na obiteljske poslove, ali i energije za sve što radiš?
Možda zvuči kao kliše, ali zaista ne volim puno pričati o tome. Ja osobno, kao i cijela ekipa Običnog radija, smo uvijek tu za svakoga tko na bilo kakav način treba pomoć i to ne zato što smo mi nešto posebno dobri ili humani, nego što smatramo kako je to bit čovjeka. Mislim kad očekujemo velike zahvale od nekoga kome smo nešto dobro uradili , onda nismo pomogli nego prodali. Nema potrebe takve stvari isticati, djela uvijek govore više od riječi.
A otkud mi toliko vremena i energije? Energije mi nikad ne fali, jednostavno imam takav temperament. A kada govorimo o vremenu moram priznati kako ništa ne bih mogla bez pomoći svoje obitelji posebno muža i mame. Znalo se dogoditi da sam odsutna iz kuće po cijeli dan . Oni su uvijek pružali potporu, čuvali djecu, mama odrađivala kućanske poslove sve kako bi meni bilo lakše. Jedino uz njihovu pomoć sam mogla i još uvijek mogu raditi ono što istinski volim i u čemu uživam.
