Imamo li empatije prema osobama s Downovim sindromom i koliko njih doista ima priliku sudjelovati u društvu i raditi. Malo je primjera zaposlenih, nedavno je u Tuzli otvoren kafić u kojem su zaposlene osobe s Downovim sindromom. Na ovaj primjer nailazimo u Mostaru.
“Za vas kokice mogu koštati 5 maraka ili 10 maraka. To je cijena kokica i prodaje kokica”, kazala je Mihaela Čule, članica Udruge za Down sindrom Mostar.
Mihaela Čule, članica udruge, bavi se prodajom kokica, no tu ne želi stati, već bi htjela naći i posao koji odgovara njezinim željama i mogućnostima.
“Voljela o bih. Samo da izađem iz kuće, da nađem posao, da radim. Upoznati kolege, šefove i tako dalje. Pa ja bih, recimo, htjela biti CM, DM ili NewYorker, tako nešto”, istaknula je.
Uspješan primjer inkluzije je Edna Šunjić iz Sarajeva, koja je zadovoljna i sretna zbog svoje dvomjesečne prakse.
“Moje iskustvo u toj Zari je predivan osjećaj. Kad sam prvi put došla u Zaru, svi su mi rekli dobrodošla Edna. Imala sam odličan osjećaj da radim u Zari”, rekla je.
Ovo su rijetki primjeri uspješnih poslovnih uspjeha u BiH, jer još uvijek nisu ostvarena sva prava na rad, a reforma postojećih mehanizama poslovne sposobnosti jedno je od najvažnijih pitanja ljudskih prava danas. Panel diskusija u Sarajevu bila je usmjerena upravo na ovu temu.
Mnogi tinejdžeri koji su uspješno završili inkluzivno obrazovanje očekuju da će se uključiti u zajednicu i pronaći posao. Odlučni su i žele svoja prava. Edna i Kenan čekaju svoju priliku.
Da bismo imali dostojanstven život, moramo zaraditi novac. Financijska naknada jedna je od najvažnijih stavki, a za nju se bore mladi s Downovim sindromom. Neki su spremni na ovaj korak, neki možda i nisu, no ne treba im uskratiti prava iz radnog odnosa. Učili su ih poštovati pravila, poznavati svoje mogućnosti, imati svoje želje i reći – „Kod nas, ne za nas“.
N1
