-Izvolite? Halo..? Kao neki dječak sam zovnuo njen kućni broj samo da čujem taj glas
Samo dvije njene riječi odvele su me u prošlost, i imao sam je u zagrljaju.
Njenu dugu plavu kosu nosila je Mostarska bura koja je kao ljubavna melodija pratila svaki naš uzdah,korak..
Na trenutak sam zaklopio oči i našli smo se u najljepšim godinama u srcu Makarske. Davila se moja seljančica u ćevapima u sred Dalmacije a ja da ispadnem gospodin žuljao sam lignje koje me i nisu nešto aman nahranile. U restoranu u blizini mora svirale su neke prelijepe melodije Olivera Dragojevića i Meri Cetinić i…bio sam najsretniji čovjek na svijetu. Imao sam nju, imala je mene, imali smo nešto za čim i danas nebo plače.
Gledao sam njene zelene oči koje su sijale nečim posebnim ,stvarno sam znao da me voli, i kada mi to nije govorila.Bila je posebna,ženstvena,i imala je sve ono što sam kasnije tražio a nisam našao.
Makarska jutra mirisala su na najljepše bajadere, ti zvuci galebova i Dalmatinske čarolije budili su nas a mi smo htjeli dugo ostati u krevetu zagrljeni i sretni. I sada pamtim onaj naš mali balkon na koji je jedva stao stol koji je ona ujutru punila raznim sirevima,šunkama,voćem i toplom kavom.
Ma mogao sam da umrem poslije toga, ne bi se bunio niti malo! To su bili dani koji su ličili na bajke.
Bože dragi kako smo uživali, moram priznati i reći da i sada imam osmjeh na licu i suzu u oku kada se sjetim kako je moja najveća ljubav jedno jutro u zoru rekla: Budi se,ustaj!
Nisam znao o čemu se radi! Uzela me za ruku,pričekala je 7 sati i uvela me u hotel Meteor u kojem smo krišom ušli na doručak!
Recepcionar je oštro i pospano upitao: Broj sobe?
Ona puna sebe,sva važna rekla je: 202,gospodine! I povukla me za sobom ka Sali gdje se posluživao doručak!
Plakao sam od smijeha, od odraslog čovjeka taj trenutak nije bilo ništa,prepustio sam se riziku,ljubavi,sreći,ljetu.
Sa omleta,smo prelazili na kolače, sa kolača na voće sa voća na neke kroasane od čokolade…jeli smo kao da u životu nikada nismo, i kao da više nećemo nikada. Izvadila je neki mali ceker i rekla: Čuvaj stražu ljubavi.
Oh kakvu crnu stražu u sred hotela,ljeta….. Hajde, šapnuo sam!Trpala je voće u ceker,jogurte i moja budalica je bila toliko sretna, a ja kao još veća sam je pustio. Očito dijete iz nje nije izašlo! Istrčali smo iz hotela vrišteći od smijeha, kao da nas je gonila sva Makarska vojska,a zapravo nije nitko, uzbuđenje,strast i ciganluk su bili jedini.
Punih stomaka, i punog cekera smo otišli na jednu pustu plažu na kojoj smo proveli cijeli dan. Smijali smo se, planirali, i gledali oblake u kojima smo taj dan gatali našu sudbinu.
Ja sam govorio da hoću kćer,ona da hoće sina… Bili smo zaista sretni, neopisivo sretni!
Već sutradan u 19.00 morali smo se vratiti za Mostar.
Ulazeći u autobus navalila su Mostarska raja sa njihovim dogodovštinama, častili smo se raznim bombonama, a moja pametnica je ponijela termosku pa se i kava popila.
Makarska je ostala iza nas,sunčana,lijepa i jedinstvena. Kupili smo naše Mostarce u Tučepima,Gradcu,Podacima,Zaostrogu…
-Vidi Mirele i Maje! E okle vas majkee ti mile? Imaš li žvaku? Đe si to bila? Jao nje legende! Kad ste došli? Jao moram ti pričat! Zar je ona sa njim? Đe ćete večeras?
Odzvanjao je autobus Mostarskim liskama koji su svoje guzice placali i sunčali na Makarskoj rivijeri. Biti Mostarac, biti sa Mostarcima i uživati u ciganluku… ide uz mene, jednostavno ne mogu protiv sebe.
U neka doba šofer je negdje u Opuzenu navio pjesmu od Lepe Brene: Jugoslovenka! Gorilo je! Imao sam osjećaj da ćemo se prevrnuti.
Moja sreća,moja ljubav je bila presretna. Promatrao sam je kako iz sveg glasa sretna i odmorna pjeva s ostalim djevojkama. Njene slane lokne koje je more napravilo su padale po njenim preplanulim ramenima.. Bila je prelijepa, jedinstvena.
Prođošmo kroz Metković pjevajući, bez granice,bez zadržavanja,nervoze,policije… i dođošmo u naš Mostar!
-Večeras se vidimo kod Gimnazije oko deset? A?
-Može,može!
Nije bilo riječi da se ide u krevet a da se ne pokaže boja koja se dobila u Makarskoj, ali vala i da vidimo šta,đe,kako,ko,s kim… da vidimo šta ima novo?
Tu večer smo šetali našim Mostarom,kao da ga nismo vidjeli godinama. Lijepo je kada se diviš svome gradu. Pune ulice, Mostarska sparina, i malo vjetra kod Hita su nam zaista falili….
I tako od njene dvije riječi meni na pamet dođe naših 10 dana. To može samo ljubav, to može samo ona.Ma čija bila, gdje god bila…znam da me sanjaš, znam da me se sjetiš, znam da sve one naše dane imaš u memoriji svoga srca i da ćeš ih jednom kao ja predočiti na papir i podijeliti s našim Mostarcima koji su željni pravog Mostarluka, sjećanja na randes,na ljetovanje u Makarskoj, i na šetnju pokraj Hita….
Tu,tu,tu…. Okrenuti ću te opet, kada poželim da vratim prošlost, ionako je s tobom sve moguće mala moja.