Mostar danas, konac ljeta gospodnjeg 2019. godine . Mostar grad prvaka i grad vrhunskih sportaša koji su dotakli svjetske visine. Malo je ljubitelja sporta na svijetu koji nisu čuli za Bojana Bogdanovića ili Igora Karačića. Sasvim je sigurno i puno onih koji bi došli vidjeti grad u kome su započeli svoj sportski uspjeh.
Kada bi netko od tih turista došao i prošetao ovim našim gradom prvaka ništa mu ne bi kazivalo da se nalazi u gradu koji je dao toliko vrhunskih sportaša. Igrališta u gradu je sve manje, djece koja igraju nogomet ili košarku još manje. Kada bi taj turist upitao bilo koga na ulici gdje se nalazi sportska dvorana u kojoj su prve korake napravili Bojan Bogdanović i Igor Karačić taj bi ga čudno pogledao i krenuo dalje bez odgovora.
Turista bi možda pomislio da smo mi u Mostaru negostoljubivi, ali da upita za bilo što drugo u gradu bilo koga na ulici dobio bi jasan i opširan odgovor.
Vjerojatno bi se taj turista u čudu upitao u čemu je stvar? U ovo vrijeme tehnologije uzeo bi svoj pametni uređaj i u navigaciji podražio sportsku dvoranu u Mostaru. Kada bi mu i navigacija okrenula leđa, prvo što bi pomislio jeste pametni uređaj s navigacijom baš i nije tako pametan.
Kada bi nakon svih pokušaja da pronađe tu sportsku dvoranu konačno shvatio da ona ne postoji jedino što bi mu preostalo jeste da uzvikne onu poznatu rečenicu legendarnog Mladena Delića: Ljudi moji je l’ to moguće?
I onda bi turista zaključio da su čuda moguća, a čudo je biti dvoranski prvak i svjetski sportaš u gradu bez dvorane.
Tako šokiran saznanjima odluči turista otići u obližnji restoran da se malo pribere i osvježi. Naravno u Mostaru svaki ugostiteljski objekt na stolu ima dnevni tisak, i naš sturista onako mahinalno uze jedan primjerak da prelista.
Kada je došao do sportskih stranica ugleda fotografije nasmiješenih lica sportaša obučenih u sportske dresove i neke ljude u odjelima. Kada je pročitao članak spoznao je da to da u Mostaru sportaše primaju razni dužnosnici obećavajući im brda i doline. Posljednje prije nego što je napustio Mostar turista je pomislio: Što netko sportašima u gradu bez dvorane uopće može obećati, ako to nije ta dvorana? Kada već nije našao dvoranu u kojoj su ponikli Bogdanović i Karačić turist odluči da nađe stadion na kome je igrao najbolji igrač svijeta za prošli godinu Luka Modrić. To mu je bila puna lakša misija, pratio je samo navijačke grafite koji su ga odveli direktno na stadion. Očekivao je sve osim staromodnog stadiona s velikom atletskom stazom i maloj tribini koju je viđao samo u dokumentarnim filmovima iz bivšeg istočnog bloka. Malo je prosurfao internetom i našao je podatak da na stadionu igra najtrofejniji nogometni klub u BiH, te je još jednom ostao u čudu.
Turistu koji se u Mostaru zadržao samo par sati ništa nije bilo jasno, a nama je jasno zašto mu ništa nije bilo jasno. Mi u Mostaru smo se navikli da smo grad fenomena i grad prvaka, grad vrhunskih sportaša, grad bez dvorane i grad sa stadionom iz nekog davnog vremena.
Znamo i to da sve vrlo brzo zaboravimo. Tako smo za samo par dana nakon silnih slikanja i čestitki zaboravili naše košarkaše, rukometaše i igrače futsala.Grad prvaka brzo je zaboravio svoje prvake. Grad najviše voli kada dođe vrijeme stanke u sportskim natjecanjima, jer tada malo tko pita za sport. Kada dođe vrijeme nastavka sezone težište problema prebacit će se na nešto drugo, treće ili stoto što je prioritetnije od sporta. Do tada će se ljubitelji sporta morati snalaziti da bi bili uz svoje ljubimce. Zimi će se smrzavati u dvorani i kisnuti na stadionu, a tek kako će se kuhati kada dođe dugo toplo ljeto i mostarski čelopek Tko voli neka izvoli, Možda je to prigoda da se klubovi nešto zarade prodavajući navijačima zimi kape i rukavice, a ljeti lepeze s klupskim grbom. To je baš cool, biti uz svoj klub u svakoj mogućoj prigodi.
Što da ne, ta ovo je Mostar.