Bosna i Hercegovina oduvijek je bila drugačija od ostalih država na Balkanu. Osmanlije su se ovdje zadržale stoljećima. Koristile su zemlju i ljude kako su željele – nešto su izgradile i otišle. Nakon njih dolazi Austro-Ugarska. Zgrožena nepismenošću i zdravstvenim stanjem koje je zatekla, pokušava modernizirati zemlju, približiti je Europi, uvesti red.
A onda u Sarajevu pucnji. Gavrilo Princip i njegova organizacija „pokazuju“ Carstvu što misle o toj vlasti. Buknuo je Prvi svjetski rat. Nakon njega Kraljevina, potom Drugi svjetski rat. Pa socijalizam i komunizam. Opet se nešto gradilo, nešto rušilo. Uvijek iznova.
Slušali su se Indexi, Azra, Bijelo dugme, Riblja čorba… Netko je volio narodnjake, netko šansone, netko tamburice, a na jugu se čula i ganga. Pjevalo se i vjerovalo da smo, kako kaže Zabranjeno pušenje, zemlja „gdje se kafa zakuva i fildžan ostavlja, ako ‘ko naiđe – jebi ga, to ovdje svako zna“.
Bilo je mržnje i tada, ali ne ovakve. Možda je razlog bio režim. Po mom mišljenju – jest. Moglo se naglas reći samo ono što vlast želi čuti. Pojedinac je bio tiši od sistema.
U Mostaru su tada živjele osobe poput Grete Habibije ili Ome Batlaka. Ljudi koji su preživjeli ratove, promjene država i ideologija. Znalo se da Greti nedostaje neko drugo vrijeme pa je znala glasno negodovati protiv vlasti. A vlast – kao vlast. Nekad je trpjela, nekad podmuklo gazila. Greta je to osjetila. Slično je bilo i s Omom. Govorilo se da je nakon jedne čašice rekao nešto pogrešno i nestao na nekoliko godina. Nakon „preodgoja“ vratio se u Mostar, ali s dobro povučenom ručnom.
Sve je tako trajalo do nesretnog rata devedesetih. Glasno se govorilo samo ono što je podobno. Ostalo je tinjalo u tišini – i eksplodiralo.
Rat je donio svoje. Oni koji su preživjeli svjetske ratove znali su nam, mlađima, uputiti mudru riječ. I kad danas sve zbrojiš i oduzmeš, vidiš da su bili u pravu. No, uz njih su došli i ratni profiteri, samozvani heroji, oni koji su se vratili iz inozemstva nakon ’96., uzeli odličja, mirovine i pozicije.
Prošlo je više od trideset godina. A ljudi? Kao da su postali još zatvoreniji, još ogorčeniji, još zadojeniji mržnjom. I oni koji su ostali ovdje i oni koji su otišli vani.
Dolaskom interneta dobili smo pravu sliku stanja duha. Dovoljno je otvoriti komentare ispod bilo koje vijesti. Kao da se čeka prilika za što sočniju psovku, za omalovažavanje, za pljuvanje. Frustracija je postala javni govor.
Kod sva tri naroda u BiH postoje pojedinci koji brane svoje političko opredjeljenje, svog političara, svog vjerskog vođu – kao da brane svetinju. Mobitel ili tipkovnica postali su oružje. Pljuje se po svima koji ne misle isto. Političari su uzdignuti na razinu božanstava, a svi drugi su neprijatelji.
Gdje je nestalo poštenje? Gdje je nestala iskrenost?
Živimo u državi koja grca u problemima. Plaće kasne i niske su. Radnici mole za slobodan dan ili godišnji odmor. Mladi odlaze. A umjesto da se energija troši na rješavanje stvarnih problema, narod je okrenut protiv naroda. Pljuje se po „drugima“, dok se „naši“ uzdižu – makar bili i lopovi.
Ipak, Bosna i Hercegovina nije iznimka. Slične podjele vidimo u Hrvatskoj – lijevi protiv desnih. U Srbiji – vlast protiv opozicije. Kao da živimo na trusnom tlu, ne samo geološki, nego i mentalno. Kao da su potresi u našim glavama postali češći od onih pod nogama.
Možda problem nije u prošlosti koja nas je lomila. Možda je problem u sadašnjosti u kojoj uporno biramo mržnju kao najdugovječniju ideologiju.
A od nje, za razliku od svih carstava i režima, još se nismo uspjeli osloboditi.
