Naslovnica Zanimljivosti Religija Na klanjanju u Međugorju svoj život sam predala Bogu

Na klanjanju u Međugorju svoj život sam predala Bogu

Na klanjanju u Međugorju svoj život sam predala Bogu vapijući: “Uzmi sve od mene, samo Ti budi u mom srcu!”

Mnogi se čude kad čuju da netko u današnje vrijeme ide u samostan jer misle da je to stvar prošlosti. Što me ipak potaklo na takvu odluku? Do svoje 21. godine živjela sam u Pazinu i bila član Katoličke udruge mladih Istre (KUMI), navodi se u svjedočanstvu koje prenosi medjugorje-info.com.

KUMI su mi bili velika podrška jer su me obasipali svojom molitvom i bodrili na putu odabira životnog poziva. Nikad nisam razmišljala, a još manje htjela biti časna sestra.

Oduvijek sam bila zaljubljive prirode. Htjela sam imati brojnu obitelj. No, promatrajući svoj dosadašnji život, prepoznajem znakove koji su upućivali na nešto drugo, na redovnički život, a kojih smisao i cilj tada nisam znala prepoznati, iako sam ih u svojoj nutrini intenzivno osjećala.

Bilo je to “nešto” što me kočilo, osjećaj neispunjenosti, glas koji mi je u srcu šapćući vikao da moja duša treba nešto više – treba Boga, ali na osobniji način.

Sve je započelo posljednjim zaljubljivanjem koje je bilo presudno. Više nisam bila sigurna u vlastite osjećaje i često sam bila ispunjena nezadovoljstvom. Stoga sam žarko molila Isusa da mi progovori. I progovorio mi je u svojoj Riječi.

Shvatila sam da sam se grčevito uhvatila za svoje želje, koje Gospodinu očito “nisu bile po volji”. To me dovelo do spoznaje da sam u životu sve pokušavala graditi vlastitim snagama. Budući da čvrstih temelja nije bilo, moje su se “kule od karata” srušile i trenutku. Tada sam kao nikada prije, osjećala težinu tih ruševina i krhkost svoje bijede. Toga sam dana na klanjanju u Međugorju svoj život predala Bogu vapijući: “Uzmi sve od mene, samo Ti budi u mom srcu!”

Bilo je to 2001. godine i otada je Isus počeo dublje zahvaćati u moj život i srce te ga mijenjati oslobađajući me raznih navezanosti. No, grčevita borba za i protiv Božjeg poziva potrajala je još punu godinu.

Ipak je Bog pobijedio i ponovno mi progovorio sljedećim riječima: “Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom Njegovom pozvani” (Rim 8, 28). No, s obzirom na moju narav uvijek je postojalo ono: “A što ako…?”, stoga sam molila Gospodina da mi još jednom, ali ovoga puta konkretno, progovori.