‘Josip Sesar: “A nisam zato što sam još kao dijete došao u Zagreb. Teško sam se prilagođavao i tražio sam svaku izliku da pobjegnem u Mostar.’
Hrvatska klupska košarka već godinama ima veliki problem s manjkom ambicioznih sredina. Cedevitinim odlaskom u Ljubljanu knjiga je spala na tri slova: Zadar, Cibonu i Split; oni, doduše, nemaju europske ambicije, ali barem imaju regionalne, makar one bile posve skromne. Ostali su se zadovoljavali životarenjem u domaćim natjecanjima uz poneke izlete (Vrijednosnice Osijek, Škrljevo) u neatraktivni Alpe Adria Cup.
No, izgleda da se na domaćoj sceni konačno pojavilo jedno osvježenje: Gorica.
Dvaba liga osnovana je prije tri sezone i Hrvatska je svake godine imala pravo na dva predstavnika, ali ga nijedne godine nije iskoristila: pozive su odbijali Šibenka, Osijek i drugi, stoga je jedini hrvatski predstavnik bio Split. Kada su Žuti naposljetku izborili plasman u ABA-u, činilo se da bi drugi razred regionalne košarke mogao ostati bez ijednog hrvatskog predstavnika. Srećom, ukazala se Gorica, koja je imala odličnu sezonu u domaćem prvenstvu prije nego što je prekinuto. S omjerom 15:6 dijelila je treću poziciju sa Splitom, a sezonu zaključila pobjedama nad Cibonom i Zadrom. Naprasni prekid sjajnog niza nije demotivirao Goričane, već su odlučili nastaviti svoj iznenadni uspon pristupanjem Dvaba ligi, koja ih očekuje najesen.
Glavna uzdanica ovog projekta je trener Josip Sesar.
Sesar u Gorici ima dvostruku misiju: udahnuti život novoj košarkaškoj sredini, kao i kroz svoj sustav vratiti u život brojne domaće igrače koji su se putem negdje pogubili.
Većina pratitelja košarke vjerojatno nije pobliže upoznata sa Sesarovim nevelikim trenerskim opusom. Danas je u javnosti više poznat po sukomentatorskoj ulozi na televiziji Arena sport, ali ipak ga i dalje najviše prepoznaju po igračkim podvizima i karijeri na početku koje su ga laskavo prozvali “Jordanom iz Mostara”. Možda se tako bombastična titula čini pretjeranom, ali kada se sjetimo kako je to izgledalo na terenu… Huh! Zaista rijetko na domaćim terenima nikne tako raskošan talent na vanjskim pozicijama.
Kada je bio u svojim ranim dvadesetima, Sesar je djelovao kao da mu je najveći problem odlučiti kako da poentira: šut sa sedam metara, elegantni prodor ili možda divljačko zakucavanje. U to doba izgledalo je kao da će Mostarac ubaciti onoliko koliko mu se te večeri ubacuje. Ako je dobro raspoložen, onda će se zaustaviti oko 30, i to ne samo protiv klubova iz domaćeg prvenstva. I euroligaški parketi itekako su svjedočili strašnim paranjima mrežice, od kojih je kao rekordan ostao zapisan dvoboj u Bologni iz 2000., kada je u Ciboninu dresu stavio 34 Virtusu Ettorea Messine.
Na domaći pogon
Iste godine su ga Seattle SuperSonics izabrali kao 47. na NBA draftu te je bilo pitanje vremena kada će Sesar otići iz Zagreba — ako već ne odmah u Ameriku, onda u neku elitnu europsku destinaciju. A kada je konačno otišao, bilo je to u – Split. Da bi se potom vratio u Cibonu, zatim Široki, pa Zadar, pa je uslijedio povratak u matični KK Zagreb te naposljetku Zrinjski i kraj karijere s 31 godinom.
Takav igrački rezime slama srca košarkaškim sladokuscima. Kako je moguće da takva igračina nije napravila više?
Boško Pepsi Božic o SESARU:
Do vraga i ja sam pratio Sesarove utakmice i pisao u bilježnicu koliko je zabio koševa.
Neviđena elegancija , neviđeni talenat, ali očito je rat taj koji je donekle utjecao na njegovu karijeru jer je kao jako mlad doselio
u Zagreb i to mu je teško sjelo.
Na kraju je toliko zavolio Zagreb da nije napravio inozemnu karijeru.
Meni OSOBNO pored Kukoča NAJVEĆI HRVATSKI KOŠARKAŠKI TALENAT IKAD.
Još uvijek mi je u glavi njegovo zakucavanje na drugi obruč pored Galande kada su igrli Cibona-Paf Bologna u Euroligi.
Pored Kreše,Dražena, Tonija,Dina mi je i Sesar.
Velika šteta što nikad nije dosegao recimo bar karijeru kao Bojan Bogdanović.
“Jedini razlog zašto nisam imao veću karijeru bilo je to jer nisam želio ići van”, iznio je jednu od svakakvih teorija sam Sesar. “A nisam zato što sam još kao dijete došao u Zagreb. Teško sam se prilagođavao i tražio sam svaku izliku da pobjegnem u Mostar. I taman kad sam se privikao na Zagreb, ja bih, kao, trebao ići van — nema šanse!”. Jedino za čim žali je što nije odigrao još koju sezonu za Cibonu, Cedevitu ili Zadar, dodao je.
Ovakav je stav prosječnom ljubitelju košarke teško razumjeti, ali Sesar nije samo talentom odudarao od prosjeka, nego i karakterom. On je bio jedan od onih koji uistinu ne traže kruha preko pogače, mada ga je bez problema mogao dobiti. Naprosto je uživao u rutini svakodnevice; bilo mu je lijepo u domaćem okruženju i nije osjećao potrebu upuštati se u veće izazove, mada je vjerojatno o njima s vremena na vrijeme maštao.
Takav je bio Josip Sesar kao igrač, a na početku trenerske karijere odlučio se držati iste filozofije. U samo nekoliko sezona odveo je Goricu iz druge lige među četiri najbolja kluba u zemlji, što je, naravno, privuklo pažnju nešto jačih sredina. Konkretno, Zadra, s kojim je prije mjesec i pol obavio informativni razgovor. Međutim, nedugo poslije Sesar je prelomio i još jednom odlučio ne napraviti veći iskorak u karijeri, smatrajući da mu je bolje i dalje polagano rasti s Goricom, gdje trenerski posao može kombinirati s komentatorskim koji ga također ispunjava.
Sesar u Gorici ima dvostruku misiju: udahnuti život novoj košarkaškoj sredini, kao i kroz svoj sustav vratiti u život brojne domaće igrače koji su se putem negdje pogubili. U protekloj sezoni u Gorici su se reafirmirali Lovro Mazalin, Borna Kapusta, Ivan Vučić, Mislav Brzoja i Ivan Vraneš, a prvo pojačanje za novu sezonu je povremeni reprezentativni razigravač Mate Kalajžić, kojeg se Split odrekao nakon sezone prožete ozljedama.
Amerikanaca nema u rosteru i tako bi trebalo ostati — Gorica će u regionalna iskušenja na domaći pogon, snagama otpisanih. A tko je prikladniji da ih povede od Sesara, koji je postao svojevrsni simbol neiskorištenih potencijala u hrvatskoj košarci? No, za razliku od mnogih koje su brojne primjedbe uništile, on za njih uistinu nije mario. Svejedno je većinu karijere igrao odličnu košarku, mada ne na destinacijama koje su mu se predviđale.
Sada mu je glavni zadatak uvjeriti svoje pulene da ne klonu duhom zato što im karijera nije pošla prema očekivanjima, nego da iskoriste dobivenu priliku i igraju dobru košarku te pritom, što je najvažnije, uživaju. Kao što je i on uživao — u svakom novom danu, svakoj novoj pobjedi, svakoj akciji, svakom ubačaju.
telesport.telegram.hr/ youtube,com/ zrinjski.info
