Sretnička tragedija, nadaleko poznati događaj u kojem su izgorjeli svatovi Ivana Rozića, dogodila se na današnji dan 1938. godine.
Na Sretnicama se dogodila svatovska tragedija u noći s 8./9. veljače 1938. Bili su svatovi Ivana Rozića i Jele r. Sušac. Svatovsko slavlje se odvijalo prema ustaljenom ritmu tadašnjeg vremena. U neko gluho doba noći, buknuo je požar u prizemlju kuće Ivana Rozića. Na katu kuće bila je svatovima i pođanima organizirana večera. Ne primjećujući ništa posebno jednostavno su svatovi u jednom trenutku propali u vatru sijena i lišnjaka. Izgorjelo je 29. svatova.
U Kruševu je tada župnik bio don Ante Romić. On je izvješće o sretničkoj tragediji poslao na više adresa: Biskupskom ordinarijatu, različitim ustanovama, uglednim ljudima, humanitarnim organizacijama. Neke spise je pisao kao izvješće o tragediji, a neke s idejom da traži materijalnu pomoć za obitelji stradalnika. Mnoge institucije i pojedinci odazvali su se na don Antine molbe i dopise te su slali sućutna pisma, sažalnice i materijalnu pomoć. Urednik katoličkog tjednika odgovorio je na don Antino izvješće:
“Iako je nemoguće osjetiti svu strahotu sretničkog događaja, kako si je ti sam osjetio, ipak mogu samo donekle razumjeti tvoju bol i klonulost. Moja najiskrenija sućut i tebi i tvojim dragim ožalošćenim i ucviljenim župljanima…” U obiteljima stradalih svatova ostalo je lijepo sjećanje na don Antu koji ih je često poslije tragedije posjećivao. Tješio je obitelji stradalih svatova i molio se Bogu za pogorjele. Ostalo je prisjećanje na njega da je u noćnim satima, kad se tragedija dogodila, došao u Sretnice opremiti svetim sakramentima stradale svatove.
U izvješću Biskupskom ordinarijatu u Mostaru pod brojem 13/1938., 10. veljače don Ante piše: “Preuzvišeni gospodine! Javljam Vam tužnu vijest s prevelikom boli: U mojoj župi – jučer je bila svadba Ivana Rozića, sina Jurina, sa Sretnica. Jedinak u oca od sinova. Bio je siromašak Jure Rozić. Sin mu je bio valjan, mladić dobar, dapače među najboljima…
Jučer ujutro vjenčao sam spomenutog mladića s dobrom djevojkom sirotom, koja je bila u najmu na Sretnicama, s Jelom Sušac (rodom iz Blatnice).
Otac se veselio jedinku sinu. Mladenci najviše. A nije bilo ni manje veselje u susjedstvu. Bila je svadba… Sakupilo se mnoštvo svijeta iz Kruševa te iz okolnih župa, s kojima su mladenci imali rodbinskih i prijateljskih veza. Bila je noć… oko 11 sati… jabuka se pripjevala i gotovo došla svome svršetku… Veselje bez trunke zle slutnje… Ali, u punom jeku svadbenog veselja, došla je grozno, jezovito iznenađenje…
Netko je opazio vatru u prizemlju i kriknuo…. U zadnji čas opazili su pod sobom strahotu plamena, koji se naglo digao. Upalilo se suho sijeno i grm… Bio je silan visok plamen. Nastala je konsternacija, očaj, krik i bijeg iznutra. Pošto je bila zbijena kuća svijeta, nisu mogli svi izbjeći. Jedni su bježali na vrata, a drugi skakali s visine od 3 metra s prozora… Izlazeći iz kuće mnoge je opet zahvatila vatra, pa su teško ozlijeđeni po licu, nogama i rukama… Noćas oko pola jedan došao je po mene Josip Pajer… koji se službom dogodio na Sritnicama… On mi je javio strahovit nepamtljivi slučaj. Pratio Isusa u pres. Ol. Sakramentu i mene…
Troje sam ispovjedio i pričestio i jedno od tih pouljao. Prolazeći pokraj garišta, osjećao sam miris ljudskog tijela… Osjećaj koji potresa i drma čitavim bićem. Kako mi je toga časa bilo pri duši, ne da se izreći. Svakako puna čaša žalosti i boli.
Iz moje župe ima oko 20 osoba, koje tako tragično završiše. Među njima oženjenih, udatih, djece, mladića, djevojaka. Računa se na 30 osoba koje je progutala vatra. Još se ne može ustanoviti točan broj. Tu nađe strašnu smrt i mladenac, otac mu i dvije sestre. O ovoj Vas katastrofi izvješćujem Preuzvišeni, da dobrostivo preporučite duše nastradalih…. gajim nadu da ih je privilo k sebi presveto Srce…
Očekujući Vašu očinsku utjehu i vrhunaravnu pomoć ostaje Vašoj Preuzvišenosti odani, don Ante Romić.” U uvodu u pismo don Ante piše: “Dragi tajniče! Evo Vam šaljem podatke o nastradalim prigodom požara na Sritnicama… sve je kao pokopano. U petak i subotu hodao sam po Sritnicama, da tješim… Brate, jauk i plač. Prizori žalosni do jada…, ali i utješni jer ovaj svijet kod najvećeg svoga bola viče: Bogu hvala! Ovdje se vidi velika snaga po vjeri. Bez toga bilo bi svašta i vjerujete – samoubojstva.”
