Nenametljivo i tiho, nakon duge i teške bolesti, otišla je jedna od najomiljenijih zagrebačkih liječnica, Višnja Milković Latin (78). Trag koji je jedna od najcjenjenijih hrvatskih stručnjakinja iz područja zaštite žena i perinatalne skrbi ostavila, njezini profesionalni standardi i posebno topao odnos prema pacijenticama – koje su je nazivale “naša doktorica Višnja” – teško će se moći nadmašiti.
Svoje znanje prenosila je generacijama studenata kao redovita profesorica Medicinskog fakulteta u Zagrebu, uz nju su profesionalno stasali specijalizanti koji su danas vodeći stručnjaci u području ginekologije i perinatalne skrbi, a od 1988. bila je i redoviti član Medicinske akademije. Nadzorom trudnoće bavila se od 1973. zbog čega je slovila za jednu od najiskusnijih liječnica na tom području u Hrvatskoj.
Koliko znači Zagrepčankama te pacijenticama iz cijele zemlje, svjedoče zidovi u poliklinici Vili koju je osnovala 1997. Ondje se nalaze panoi sa stotinama fotografija beba te pismima zahvale majki uz koje je stajala u najdelikatnijim životnim situacijama.
Iza sebe je ostavila dva sina te troje unučadi, a o tome tko je bila naša doktorica Višnja ili “profa”, kako su je nazivali suradnici u poliklinici, prisjeća se Senka Sabolović Rudman, specijalistica ginekologije i opstetricije, liječnik specijalist na Klinici za ženske bolesti i porodništvo u KBC “Sestre milosrdnice” te bliska suradnica iz poliklinike Vili.
Odgojila me je u profesionalnom i u ljudskom smislu. Prva asocijacija koja se u struci veže uz njezino ime je da nakon Ante Dražančića, oca hrvatske perinatologije, ona slovi za utemeljiteljica njezine suvremene inačice.
– Zahvaljujući profesorici imali smo up-to-date s razvojem perinatologije u svijetu. Kad ste bili u bilo kakvoj dilemi, a osobito u području ultrazvučne dijagnostike, razgovarali ste s profesoricom Milković Latin. Pokazivala je razumijevanje i za ljudske probleme ugradivši ih u svoje stručno razmišljanje, savjete i vodstvo. Bila je takav čovjek da joj ne mogu naći usporedbu. Odgajala me kako funkcionirati u struci, s kolegama, kako funkcionirati u svijetu, postaviti se u nekim životnim situacijama, za sve je imala razumijevanje i rješenje. Struka i nevjerojatna osobnost imali su zajednički nazivnik u jednoj osobi – kaže liječnica dodavši kako se među bebama na panou poliklinike Vili nalazi i sin njezine prijateljice kojem je danas 15 godina.
– Predlagali su nam da vizualno “osuvremenimo” polikliniku i uklonimo panoe s fotografijama, ali sumnjam da ćemo to učiniti. Fotografije su bit cijele priče – zaključuje.
Među bliskim suradnicima poznate liječnice nalazi se i Erden Radončić, stručnjak za liječenje neplodnosti postupcima izvantjelesne oplodnje, ravnatelj poliklinike Repromed i subspecijalist humane reprodukcije.
Upoznali smo se 1994., u Klinici za ženske bolesti u Petrovoj. Bila mi je mentorica sve dok nije otišla raditi u Kliničku bolnicu Sveti Duh.
– Prije dvadeset godina pridružio sam se njezinom timu u poliklinici Vili, gdje sam ostao sve dok prije nekoliko godina nisam otvorio vlastitu. Ostali smo u vezi, nastavio sam pomagati kad bi se za to ukazala potreba sve do njezinog odlaska. Posljednji put vidjeli smo se 22. prosinca prošle godine, u njezinom domu. Nekako sam slutio da nam je to posljednji razgovor. Kad bih je god posjetio, uvijek smo raspravljali oko nekih terapija jer je bila liječnica do samog kraja. Svim njezinim suradnicima, specijalizantima i bivšim studentima ovih je dana stisnuto grlo. Silno nam nedostaje. Pamtit ću je po detalju koji nema veze s medicinom. Profesorica mi je, dok smo bili u Petrovoj, govorila mi je: “Da mi je znati što se to događa u tvojoj glavi. Voljela bih samo jednom zaviriti u nju…”
Medicinska sestra Daniela Gudlin posebno se emotivno oprostila s omiljenom liječnicom i bivšom šeficom na društvenim mrežama. Zajedno su radile 17 godina u poliklinici Vili, a razlog zbog kojeg je se sjeća s posebnom toplinom u srcu, nema toliko veze s njihovom suradnjom koliko s gestom nekadašnje šefice, koja joj i danas izmami suze.
Nezaboravna šefica
– Kad mi je kćer bila u bolnici zbog vađenja mandula, dogovorila se sa suprugom da je on taj dan posjeti jer sam radila. No, profesorica odnosno “profa” kako smo je nazivali, “potjerala” me djetetu.
Pojasnila sam joj da će me zamijeniti suprug, no ona je odmahnula glavom i kazala: “Mama je mama”. A kad sam tek počela raditi u poliklinici, ostala sam trudna s trećom kćeri. Ugovor mi je istjecao, nisam znala što učiniti. Kad sam se povjerila šefici, rekla je da će me radno mjesto čekati kad se vratim s rodiljnog dopusta. A tijekom trudnoće profesorica je inzistirala da radim pola radnog vremena, no davala mi je punu plaću. Stoga sam se sa svekrvom dogovorila da nakon šest mjeseci rodiljnog dopusta preuzme čuvanje prinove i vratila raditi kako bih joj se odužila za korektan odnos i dobrotu – prisjeća se.
Bolnu prazninu osjeća i Jagoda Blažeković, administratorica u poliklinici Vili i jedna od najbližih osoba u životu poznate zagrebačke liječnice.
– Odrasle zajedno. Ja sam joj sestrična, živjele smo u istom stanu u zagrebačkoj četvrti Trešnjevka do njezine udaje. Odrasle smo u vrlo skromnim uvjetima. Višnja je u ranoj dobi ostala bez oca, a njezina majka Anđelka radila je dva posla kako bi je školovala. Višnja je bila vrlo ambiciozna, a uz redovno školovanje pohađala je i završila srednju muzičku školu. Sjećam se kako je Medicinski fakultet završila u roku, s odličnim ocjenama, a poslije toga i specijalizaciju te doktorat. Doduše, doktorirala je u Beogradu jer joj se u to u Zagrebu za to nije ukazala prilika.
Hod po prstima
Malo je poznato da je kao djevojčica nastupala u dječjim predstavama kao članica dramske grupe trešnjevačkog kazališta, sjećam se njezinog nastupa u predstavi “Šegrt Hlapić”, a osim sviranja glasovira pohađala je i satove baleta…. Uvijek je bila jako skromna, sa svime zadovoljna, a kad je učila, hodali smo na prstima u malom, dvosobnom stanu u kojem sam živjela sa sestrom, roditeljima, Višnjom i njezinom mamom do 1966., kad je ona osnovala obitelj – govori gospođa Jagoda.
Ovih dana, kad na radnom mjestu pogleda prema vratima njezine nekadašnje ordinacije, stegne je oko srca. Nema je više.
– I kad joj je zdravlje bilo ugroženo, nastavila je dolaziti u polikliniku u 6:30 ujutro, te raditi do popodne. Kad bih došla na posao, stoput mi je znala reći: “Ujutro te volim vidjeti kad otvorim vrata” – zaključuje priču o omiljenoj liječnici. Pamtit će je se i po gotovo pokroviteljskom odnosu prema ženama suočenim s po život opasnim zdravstvenim situacijama, a da se tijekom teške, podmukle bolesti otkrivene preklani, nikad nije požalila na vlastitu.
