21.8 C
Mostar
Ponedjeljak, 17 svibnja, 2021

Naša Ćamila: Djevojka iz Mostara postala je tako hrvatska heroina

Ako ste prvi put u Mostaru i ne znate u što to točno gledate, prizor vam na prvu neće biti ni nadrealan ni apokaliptičan koliko će biti bizaran i zbunjujući. Sve oko vas je ionako zapravo spoj nespojivog, potpuni urbanistički kaos u kojem se desetljećima sudaraju arhitektonski pravci i stilovi, sve dok se u posljednjih dvadesetak nisu pretvorili u jedan koji nema pravo ime i koji bi se dao opisati tek kao otvoreno nasilje nad strukturom, samim gradskim načinom života i zdravim razumom. Uspijete li ipak nekako zanemariti besramno predimenzionirane i užasavajuće kičaste rezultate urbanističkog bezakonja post-ratnog Mostara, ispred vas će biti ogromna betonska struktura koja nema gotovo nikakvog smisla.

Stupovi iz čijih vrhova izbijaju debele čelične žice, kojima je valjda jedina svrha da hrđom boje beton i njegovoj sivoj ponegdje daju nijansu govna, razbacani su tako da ostavljaju dojam da nemaju baš nikakvu međusobnu povezanost. Ponegdje stoji i nekakav zid, ponekad sa zakrpljenih ulica na to gradilište ušeta i poneki nezainteresirani radnik ili pedesetak godina stari tamić, ali ništa od toga ne mijenja dojam da ovo nešto nema baš nikakvog smisla. A to nešto je ustvari gradilište gradske sportske dvorane koje je otvoreno još u veljači 1985.

Cilj je bio za dvije godine napraviti moderni sportski centar koji bi bio dom mostarskim klubovima dvoranskih sportova, koji su u to vrijeme upravo zbog infrastrukture kao jednog od najvećih problema visjeli na granici potencijalno uspješnih. Međutim, novca je brzo nestalo, pa je kostur dvorane zajedno sa gradom ušao u rat, da bi ranih 2000-ih mostarske vlasti shvatile kako mu nema spasa i da mu treba novi početak. Napravljen je novi projekt, srušena postujuća struktura, a više od 8,5 milijuna maraka — što je skoro 33 milijuna kuna — kroz vladajućim strankama bliske firme uloženo u ono što je u suštini ništa drugo do bezvrijedna skupina govnasto-sivog betona.

Dvadesetak minuta šetnje prema istoku, preko nekadašnje crte razgraničenja, ulicom Kardinala Stepinca koja najednom postane X. Hercegovačke brigade, preko Carinskog mosta dovede vas do kampusa Univerziteta Džemal Bijedić, odnosno nekadašnje kasarne doslovno svih vojski koji su od Berlinskog kongresa marširale Mostarom. Ondje, na sjevernom ulazu u grad, betonski su poligoni za vojnike iza posljednjeg rata pretvoreni u terene koje su koristili sportski klubovi iz onog što se prvo nazivalo lijevom, a kasnije istočnom stranom u praksi podijeljenog Mostara.

Na tim terenima svoje je prve rukometne korake napravila i Ćamila Mičijević.

Ćana, kako je zovu prijatelji, najmlađa je od tri kćeri Jasminke i Muje Mičijevića. Rođena je pola godine nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma u Heidenheimu, na jugu Njemačke gdje je obitelj pobjegla od rata. U osnovnu školu išla je u Mostaru u koji su se vratili 1998., a kada se većina djevojčica iz razreda odlučila okušati u rukometu, napravila je to i Ćamila koja se pridružila Lokomotivinim mlađim sastavima.

Nije to, naravno, bila nikakva slučajnost. Stariji ljubitelji ženskog rukometa znat će da je Mostar, i pored katastrofalnih uvjeta u kojima su djevojke radile, još od kraja 1970-ih bio jedan od najrazvijenih rukometnih centara u Bosni i Hercegovini. Lokomotiva je službena natjecanja počela igrati 1964., a već 1970-ih igrala je u drugoj saveznoj ligi. Godine 1975. Mostarke su bile juniorske prvakinje Jugoslavije, a ta mlada generacija dvije godine kasnije je izborila plasman u Prvu ligu. Predvođena tada 21-godišnjom Jasnom Merdan (kasnije Kolar), kasnije i Zlatom Zubac, te s Ivom Kandijom na klupi, Lokomotiva je s vremenom postala ozbiljan klub u jugoslavenskim okvirima. U sezoni 1982./83. Mostarke su prvenstvo završile kao viceprvakinje, iza najtrofejnijeg kluba u zemlji, Radničkog iz Beograda, da bi sezonu kasnije bile treće.

Lokomotiva je iz prvoligaškog društva ispala 1988. — dvije godine nakon što je zlatna olimpijka Merdan-Kolar prešla u Austriju, a dvije prije nego će biti proglašena za najbolju svjetsku rukometašicu — ali ženski rukomet u Mostaru nije gubio na popularnosti. Štoviše, 1984. je osnovan i ŽRK Galeb, a njegov je najveći uspjeh i vrhunac popularnosti bilo osvajanje titule prvaka Bosne i Hercegovine 2004., upravo kada je Mičijević zapravo i započela trenirati rukomet.

Početak 1990-ih donio je i rađanje još dvaju ženskih rukometnih kolektiva u Mostaru. Prvo je 1992. napravljen HŽRK Zrinjski, da bi dvije godine kasnije jedan od osnivača i bivši Lokomotivin predsjednik Joško Stanić formirao klub pod nazivom ŽRK Katarina. Iako je Zrinjski bio uspješniji — u četiri navrata osvojio je titulu prvaka u BiH — Katarina je smatrana za klub koji najviše pažnje pridaje omladinskim selekcijama, odnosno radu s talentiranim mladim rukometašicama. Nakon pet godina u Lokomotivi Mičijević je, u tada već ipak relativno normalnijem gradu nego što je bio pet godina ranije, odlučila prijeći Neretvu i zaigrati za Katarinu.

Iako su u Mostaru djelovala četiri poprilično uspješna kluba — sva četiri su bar u jednom trenutku bili premijerligaši — katastrofalna situacija u rukometu, pogotovo ženskom, s čitave se zemlje preslikala i na grad na Neretvi. Užasna ekonomska situacija, slab interes sponzora i publike, ali i javašluk i nerad u rukometnom savezu gurnuli su najvažniji ženski sport u BiH ne na margine, nego ga gotovo uništile.

U takvim uvjetima Mičijević je s 17 godina napustila Mostar i preselila u Rijeku i tamošnji Zamet, a onda i pored dvije teške ozljede preko Mađarske i do Metza, sada i bronce na Svjetskom prvenstvu.

Ali Ćamila je ustvari savršena personifikacija mostarskog i bosanskohercegovačkog, pa ako hoćete i hrvatskog ženskog rukometa. Ona kao igračica nije rezultat razvijenog sustava, nečijeg sistematskog vrhunskog rada ili planiranja — ona je plod entuzijazma, sirovog talenta, vlastitog odricanja i odricanja svoje obitelj i onih običnih rukometnih radnika koji ovaj sport održavaju na životu.

U međuvremenu je Mičijević došla u situaciju u kakvoj se našlo mnogo sportaša iz Hercegovine, ali i situaciju zbog koje je danas, gotovo 10 godina kasnije, tema novih podjela u Mostaru. U situaciju da izabere igranje za Hrvatsku.

I već sam davno pisao o tome; baš svatko ima pravo birati koju će reprezentaciju, odnosno zemlju podržavati, za koju nastupati i prema kojoj će osjećati pripadnost. I dobar dio njih to radi srcem, ali možda i još značajniji dio radi glavom i bira zastavu koja u profesionalnom smislu može ponuditi više. Tako su braća Karačić birala različito, Hrvatsku su izabrali Bojan Bogdanović, Ivica Zubac, Marin Čilić ili Edis Elkasević, a BiH Mirko Hrgović, Mensur Mujdža ili Emir Spahić.

Za razliku od svih njih, Ćamila Mičijević nije imala izbor ni u teoriji.

Zlata Zubac bila je izbornica reprezentacije 2003., kada je bosanskohercegovačka selekcija dogurala do baraža kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, u kojemu je poražena od budućih finalistica Mađarske. Bilo je to posljednje veliko natjecanje za koje je BiH imala reprezentaciju — nekoliko puta nakon toga okupljala se, pokušavala, igrala Challenge turnire s mladim selekcijama, prošle godine pod vodstvom Sanje Bajgorić i juniorsko Europsko prvenstvo B divizije, ali klasična A selekcija više nikad nije zaživjela.

BiH, dakle, niti nema žensku reprezentaciju. Zvuči nevjerojatno, ali u rukometnom savezu su naprosto odlučili da nema dovoljno novca ni interesa za to.

Nije to ustvari nikakvo čudo, ako se zna da je to organizacija u kojoj ni danas ne znaju postoje li ustvari legalno; organizacija u kojoj traju stalni sukobi i neizvjesnost u vezi odigravanja natjecanja. Muška selekcija izborila je plasman na Svjetsko i Europsko prvenstvo, a da je u oba navrata njen nastup do kraja bio neizvjestan, i to zbog problema sa financiranjem. U nekoliko navrata nije se igrala ni završnica kupa, a 2017. je u jednom trenutku bilo zaustavljena ženska Premijer liga jer klubovi nisu mogli funkcionirati u čitavom kaosu. Danas je gotovo nemoguće saznati bilo što iz povijesti same lige ili rezultate iz prethodnih sezona — ono što znamo je to da je HŽRK Grude dominantan sa svojih pet uzastopnih titula, ali i ne mnogo više od takvih bazičnih informacija.

Mostarska gradska dvorana, ona njena govnjiva silueta, zapravo je savršeni simbol za ženski rukomet i sve ono što mu se posljednjih 15 godina događa i što su mu napravili, pretvarajući se da rade za društveno dobro. Godinama ljudi prolaze pored nje, s gađenjem okreću pogled ili se dive ružnom, ali blještavom Potemkinovu selu, distrakciji koja ostavlja lažni osjećaj normalnog života oko njih. Bosanskohercegovački ženski rukomet je na aparatima, a nije mrtav isključivo zahvaljujući entuzijastima, malim ljudima koji ga na životu održavaju iz čiste ljubavi.

Ćamila je svojim je igrama jedna od najzaslužnijih za senzacionalni rezultat Hrvatske. Ona je svojim osmijehom ujedinila ekipu, ali i čitavu naciju i vodila Hrvatsku do čuda. Ali Ćamila je u isto vrijeme nastupom za Hrvatsku više napravila za ženski rukomet u BiH nego svi oni koji sjede u tom savezu i kojima bi napredak rukometa trebao biti i prioritet i posao. Jer danas se u Mostaru i čitavoj BiH opet priča o ženskom rukometu, njegovoj vrijednosti i potencijalu. Danas se konačno opet priča i o formiranju ženskih selekcija i važnosti domaćeg natjecanja. Danas se opet priča o problemima ženskog rukometa, ali i pokušava dokučiti način na koji bi se oni mogli riješiti.

I možda se ništa neće dogoditi, možda je sve uzalud, ustvari vjerojatno jest. Ali Ćamila Mičijević je nesvjesno svojim igrama za drugu selekciju barem protrljala lampu, probudila duha. I dala tim ljudima priliku da rade.

Telesport.telegram.hr

Najnovije: