Nakon drame i utakmice protiv HKK Široki uslijedilo je gostovanje kod HKK Brotnjo koje je tada domaće utakmice igralo na Širokom Brijegu.
U ta vremena koja su bila još ratna s punktovima vojne policije teško je bilo i izađi iz grada, pa je malo tko i išao na te utakmice. Nas nekoliko još pod dojmom nereda na domaćoj utakmici protiv HKK Široki isplanirali smo otići i na tu utakmicu. Na dan utakmice našli smo se i sjeli da popijmo nekoliko piva da se zagrijemo. Kako sam već rekao teško je bilo izađi iz grada, pa tako je još teže bilo naći prijevoz pogotovo na utakmicu. Ipak nakon kraćeg dogovora i ispijene gajbe piva mi smo krenuli pješice put Žovnice. Računali smo da će nam neko stati i dovesti nas do Širokog.
Tako smo se podijelili u dvije grupe i stopirali smo malobrojna auta koja su većinom bila ili vojna ili policijska. Onaj tko bi naišao u čudu bi nas gledao onako s navijačkim rekvizitima. Ipak i to vrijeme bilo je ljudi koji su znali što znači kada neko voli sport i navijanje, pa smo se prebacili do Širokog Brijega. Valjalo je još otići i do dvorane koja je bila baš na Brijegu u okviru srednje škole.
Iskreno očekivali smo probleme s obzirom na neredu u Mostaru, ali izgleda da nas niko nije očekivao pa smo se domogli te famozne dvorane. Osim nas koji smo skupa krenuli na Široki gore je došla još jedna poveća grupa navijača Zrinjskog. Smjestili smo se na dno dvorane i kada smo počeli navijati i skakati iskreno sam očekivao da će ta tribina jednostavno pući.
Na utakmici su se pojavili i neki navijači Širokog, ali osim verbalnih provokacija nije bilo većih incidenata. Za divno čudo nije bilo ni policije, a navijači Brotnja su bili više simpatizeri koji su došli pogledati utakmicu. U to vrijeme Brotnjo je imao najbolju ekipu, pa su naravno vodili cijelu utakmicu. Mi smo bili nezadovoljni igrom pa smo u poluvremenu ušli u teren i rekli jednom članu Uprave Zrinjskog da ćemo baciti bombu. Naravno, jedine bombe koje smo imali naravno bile su bombice s konjakom koje smo ponijeli da se dodatno zagrijemo, ali to ljudi tada nisu znali s obzirom na to da je svatko u tom vremenu bio naoružan.
Trajala su uvjeravanja da se sklonimo s terena, i obećali su nam da će nam na sljedeće gostovanje platiti autobus i hranu i piće, pa smo se mi ipak sklonili s parketa. Utakmica je nastavljena, Zrinjski je naravno izgubio, a nama se valjalo vratiti u Mostar.
Izašli smo ispred dvorane i smišljali što ćemo kada je naišao jedan automobil u kome su bili 2 navijača Brotnja koji su se ponudili da nas povezu do vrha Žovnice, pa će oni dalje preko Miljkovića a da se mi snađemo. Naravno u autu smo pričali o košarci i sportu, a kada smo došli do Žovnice već je bio mrak.
Kontali smo da će nam neko od policije na punktu zaustaviti neko auto da dođemo do Mostara. Ali policajac koji je bio na dežurni spavao je kao zaklan u kontejneru. Nekome od nas je palo na pamet da zastavu Herceg- Bosne koja je bila na punktu skinemo i na njeno mjesto stavimo Englesku navijačku što smo i učinili.
Nakon toga smo čovjeka u kontejneru probudili i on je onako bunovan skočio da i ne zna gdje je. Mi smo se malo našalili s njom oko zastave i tada mu je bilo još nejasnije što se dogodilo. Na kraju smo vratili zastave na svoja mjesta i malo sjedili s našim stražarom na punktu dok napokon nije naišao neki čovjek koji nas je i sjeo do Mostara.
HERCEGOVINA.in
