Navijačka subkultura mijenja se, kao i sve ostalo u ovom svijetu. U pravilu je možemo promatrati od osamdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do danas.
Pisac ovih redova na tribini se pojavio krajem osamdesetih, u vrijeme kada je navijačka scena tadašnje Jugoslavije bila možda i najžešća. Razlozi su bili jasni i logični: duboke političke i društvene podjele, loša ekonomska situacija i opća kriza sistema. Sve se to neminovno odražavalo i na navijače.
U ovom tekstu fokus ćemo staviti na bh. scenu. Ruku na srce, navijačka scena Bosne i Hercegovine nikada nije bila brojna, ali je uvijek bila izuzetno zanimljiva. Kroz nekoliko tekstova pokušat ću otvoriti pitanja i problematiku s kojom se ova subkultura susretala nekada, ali i onu s kojom se susreće danas.
Ako se vratimo u osamdesete godine, vidjet ćemo da je bh. navijačka scena — uz iznimku Sarajeva — bila znatno slabija u odnosu na susjedne republike. Razlog tome ležao je u manjim gradovima, ali i u činjenici da je veliki broj navijača tzv. velike četvorke živio upravo na prostoru Bosne i Hercegovine. Svoju su navijačku pripadnost više vezivali za bile, modre, crveno-bele i crno-bele boje nego za lokalne klubove.
Tek u većim gradovima poput Sarajeva, Banje Luke, Mostara, Tuzle i Zenice postojale su veće organizirane navijačke skupine koje su bodrile svoje klubove. Nije bilo nikakvo čudo da u Mostar u to vrijeme dođe nekoliko tisuća Dinamovih navijača, jer je zapadna Hercegovina disala za modru boju. Također, na stajanju bi se znalo naći i 300 do 400 Delija, dok bi iz Beograda stiglo tek njih šesnaest, a ostatak su činili navijači iz Mostara, Konjica, Nevesinja i okolnih mjesta.
Krajem osamdesetih vikendima sam često odlazio na mostarsku željezničku stanicu u ranim jutarnjim satima, dočekujući navijače koji su stizali vlakovima i autobusima.
U sjećanju mi je posebno ostao dolazak Hordi zla. Njih šest do sedam stotina napravilo je pravu pomutnju u gradu i izazvalo niz incidenata. Sjećam se i kako je tadašnji golman Veleža, Vukašin Petranović, sam krenuo u obračun s dijelom njih koji su se nalazili na stajanju.
Neizbrisiv je i dolazak Torcide. Iz Splita su stigli s tri autobusa imotskih registracija i parkirali ih iza tadašnje Robne kuće Hit. Odatle su pješice krenuli prema stadionu, a putem su im se pridruživale i druge skupine navijača Hajduka. Okupili su se na južnom ulazu na stajanje. Sjećam se kako su Boka iz Splita i još nekoliko ljudi dijelili ulaznice koje su dobili od tadašnje uprave kluba.
Sjećam se i trenutka kada je pokojni Doktor zapalio prvu baklju, nakon čega je mostarska policija, u potpunom bunilu, počela nasrtati na njega. Uslijedio je metež, dodatno pojačan činjenicom da su navijači Hajduka i Veleža stajali jedni do drugih. Tek tada je policija shvatila da bi te dvije skupine trebalo razdvojiti.
Posebno pamtim i utakmicu Velež – Sutjeska iz Nikšića, kada je zbog nekoliko dimnih kutija tadašnja milicija krenula tući sve redom — od 7 do 77 — ne gledajući ni djecu ni žene. Bilo je to vrijeme u kojem su pojedinci doslovno žarili i palili navijačkom scenom.
U narednim tekstovima uglavnom ću se držati mostarske navijačke scene, jer je ona nekada bila izuzetno interesantna, a danas je možda i jedna od najzanimljivijih u regiji. Dotaknut ću se i raskola početkom devedesetih među navijačima Veleža, kada je jedan dio ostao na stajanju, a drugi završio na južnom gornjem dijelu zapadne tribine uz, blago rečeno, neobičnu koreografiju.
U svakom slučaju, jednom tjedno pokušat ćemo putem ovog portala dotaknuti navijačku subkulturu koju i danas mnogi doživljavaju kao zatvoren krug — ali krug koji i dalje živi na poštovanju, sjećanju i identitetu.
