Drama u Mostaru: Iz parka preko noći nestala ljubavna klupa
Kada bi mogla pričati ispričala bi puno toga. Na njoj su se mnogi odmarali, ali i razmijenjivali nježnosti. I onda je jedan dan nestala. Dan ranije je ofarbana, bila je ko nova i onda je nestala. Na mjesto nestanka došla je policija, i kako saznajemo pregledavaju se kamere koje bi mogle otkriti tko je otuđio klupu. I dok je još istraga tapkala u mjestu u našu redakciju javio se čovjek koji je iz osobne sigurnosti htio ostati anoniman i ispričao nam je priču o klupi koja je nestala.
Moj rođak se upravo na toj klupi prvi puta poljubio. Bila je to njegova omiljena klupa, kao i njegovoj djevojci. U spomen na taj dan on se potrudio da na svojoj omiljenoj klupi izrezbari veliko srce, a u njemu svoje i djevojkino ime i naravno datum prvog poljubca, Od toga dana klupa mu je bila najdraže mjesto na svijetu. Ljeti bi dolazio još za vrijeme žege da je zauzme da može u njoj uživati sa svojom dragom kada padne noć. Sjećam se da jednom nije htio napustiti klupu kada ga je radnik upozorio da će zalijevati pa da će ih možda okupati. Klupu nije napustio i kada ih je baš okupalo pričao je da će pokidati one prskalice. U jesen za vrijeme kiša sjedili bi zagrljeni pod kišobranom na svojoj klupi. Bio je zaista ponosan na tu klupu. Kada bi mu došo neko u posjetu od rodbine on goste ne bi vodio na Stari most nego na tu klupu. Nisam mu ja htio govoriti, ali raja su mu već bili nadili nadimak klupa. Jedan dan djevojka mu bila u shopingu i srela staru frendicu pa su odlučile otići na kavu. I sve je bilo dobro dok ova nije pitala: A đe ti je klupa?
Upitala je :Moja ti kakva klupa? Kada je ova rekla da misli na njenog dečka koga zovu klupa nastala je drama. Očevici kažu da je ova problijedila ko krpa. Ustala od stola i ljuta ko puška zaboravila kese iz trgovine. Frendica potrčala za njom da joj da kese i da se ispriča, ali po belaju zaglavila joj štikla na pokretnim stepenicama i uganula nogu.
Ona otrčala brže do parka da nađe dečka i onda doživjela još veći šok. U parku nema ni dečka ni klupe. Počela se tresti ko višnjak. Ruke su joj tao drhtale da nije mogla ni mobitel izvaditi iz tašne. Pomislila je na najgore. Nazvala je policiju da prijavi nestanak klupe. Policajac ju je otpepao riječima da nije normalna. U tom trenutku došao joj je dečko. Pošo jadan da zauzme klupu i kad je vidio da je nema ispaše mu kese iz ruku. Garib ponio malo čipsa, štapića i nekolike kole da ima dok sjedi na klupi. U tom naiđe onaj čiko koji zalijeva i on im reče da je klupa otišla na farbanje.
Kakvo crno farnbanje, upita momak?
-Čovjek odgovori da je neka budala izrezbarila klupu i da je treba popraviti i ofarbati. Umalo da nije došlo do tučnjave jer je dečku prekipilo sve. Nakupilo se u njemu još od onda kada ga je ovaj zalio vodom. Sukob su spriječili radnici koji su tu okolo kosili travu, a jadan dečko se taj dan napio ko zemlja. Nije ga ništa moglo utješiti. Drugi dan vratila se klupa. Normala bila nako svježe obojena, nije u omim bojama košto u Zagrebu farbaju. Nije dugo bila tu jer je istu noć nestala. Eto tu klupu je ukrao moj rođak i ondio je kući. Znam da je imo u mobitelu bar 260 fotografija te klupe sa svim detaljima. Cijelu noć je radio sa šmirgl papirom i nožem da je vrati u prvobitno stanje.
Onaj čuvar nazvao policiju da prijavi nestanak klupe. Ovaj puta iz policije mu zaprijetili da će ako još neko prijavi nestanak klupe završiti u Ćelovini. U ćelovini je mogao završiti i rođak kada se sve saznalo.
Klupa je na kraju vraćena na mjesto. Rođak je platio kaznu, a klupu su nakon toga zavarili da ne bi opet nestala. Mostar ne bi bio Mostar kada bi ostao nijem na ovaj događaj. Neko je isti dan napisao na klupi velikim slovima Klupina klupa.
