U proteklih dvadesetak godina se broj osoba koje rade istovremeno nekoliko poslova u Njemačkoj više nego udvostručio.
Obično su to poslovi niske kvalifikacije gdje se plaća tek zakonom zagarantirana minimalna satnica koja, kako upozorava generalni tajnik sindikata ver.di Philipp Schumann, nipošto nije dovoljna: „S dvanaest eura zagarantirane satnice i kod radnog tjedna od 42 sati možete zaraditi nešto manje od 2.200 eura bruto. To je tek nekih 60 posto prosječnih prihoda u Njemačkoj i nije dosta za život.“
U Njemačkoj je uobičajeno plaću izražavati bruto iznosom, što zna biti neugodno iznenađenje za strance koji dolaze raditi u ovu zemlju. Jer od tog iznosa se odbijaju doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, kao i crkveni porez i porez na prihod – on ipak ovisi o mnogo faktora, kao što su bračno stanje i broj djece. Sve u svemu, kod 2.200 bruto na račun možda „sjedne“ tek nekih 1.500 eura, piše DW.
Inflacija je sve požderala
Schumann smatra da bi minimalna satnica trebala biti 17 do 18 eura – u protivnom i Njemačkoj prijeti „američki način“ gdje ljudi često moraju raditi na više radnih mjesta. Ujutro se raznose novine, po danu se radi u kurirskoj službi, po podne u knjižari, a navečer kao konobar…
Zapravo je bio velik korak ove njemačke koalicijske vlade što je uopće povisila minimalnu satnicu na 12 eura u listopadu prošle godine, ali inflacija i poskupljenja su „požderale“ gotovo sve što se dobilo tom političkom odlukom. I službeno je u Njemačkoj gotovo 17 posto stanovništva, dakle više 14 milijuna građana, zahvaćeno siromaštvom, a ta brojka zbog inflacije i dalje raste.
Konkretan primjer šesteročlane obitelji iz Veclara. Otac je strojarski tehničar u punom radnom odnosu, majka Anika je radila sa skraćenim radnim vremenom kao pomoćnica u nastavi u tamošnjoj školi – ali to nije bilo dovoljno. Kako je sve postalo skuplje za više od 20 posto, makar je otac radio naizmjenično u tri smjene, u kućnoj blagajni je nedostajalo nekih 700 eura.
Slobodan dan… Što je to?
Sad osim u školi Anika radi i u jednom dječjem vrtiću, a onda i kao prodavačica u pekari. Za slobodni vikend više ne zna.
„Toliko poslova istovremeno je apsolutno opterećenje i totalno iscrpljujuće. Jedino što još možemo je raditi i razmišljati kako da uopće organiziramo naše poslove, skrb za naše četvero djece i sve druge termine“, žali se Anika.
U školi prima doduše 15 eura na sat, ali to bi trebalo biti dvostruko više da bi im bilo dovoljno za život.
U međuvremenu su pogođene sve školske spreme. Olaf Karg je studirao socijalno pravo i do kraja prošle godine radio samo kao posrednik u ugovaranju stambenih kredita. Ali zbog sve većih kamata je posao s kreditima praktično stao, pa sad radi sve i svašta: kao tonski tehničar na konferencijama, kao DJ te kao pomoćnik u službi spašavanja.
„U lošim mjesecima mi nedostaje i po nekoliko tisuća eura. Sa samo jednim poslom bih imao barem 1.000 eura premalo“, objašnjava nam ovaj 53-godišnjak.
Ne može si priuštiti odbiti bilo koji posao, pa makar i „petkom i svetkom“, jer bi to moglo značiti da će ga zaboraviti kad sljedeći puta bude nekakvog posla.
– Kad nakon sedam sati kao tonac dođem kući i onda još odem na dežurstvo kao pomoćnik službe za spašavanje na neki velesajam, lako dođem do toga da mi radni dan traje 14, 15 sati.
A čak i sve to mu je jedva dovoljno. Jedino što je konstantno jest nesigurnost hoće li dobiti posao, kako zaraditi dovoljno novaca, neprestani stres i planiranje prepunog radnog dana. Ali s ovim poskupljenjima i s dnevnicama kakve prima ne zna hoće li ikad izaći iz te situacije.
