Nije li porođaj Ivice Ćurkovića u Mostaru 1944. bio prvi ‘carski rez’ koji je izvršen u tom gradu

U povijesnicu hrvatskog naroda, a napose u povijesnicu HŠK “Zrinjski” je s razlogom ugravirana ratna 1944. godina. Naime, te godine, odlični nogometaš “Zrinjskog”, gospodin Joško Ćurković, dne 15. ožujka je postao otac dječaku Ivici i to pod neobičnim okolnostima, a danas možemo reći da je tu Bog imao “upetljane” svoje prste. U mostarskoj bolnici, gdje su u tom trenutku bili iskusni liječnici Nijemci, igrom slučaja, ali i Božjom providnošću je spašen život gospođe Elizabete Ćurković, Joškove ljubljene i vjerne supruge i njenog prvorođenog sina Ivice koji je rođen “carskim rezom”, bio težak kilogram i pol, a carski rez je i danas, osamdeset godina kasnije, rizičan način porođaja.

Mnogi su htjeli godinama postaviti jednostavno pitanje; nije li porođaj Ivice Ćurkovića u Mostaru te ratne 1944. godine bio prvi “carski rez” koji je izvršen u tom gradu u povijesti.

Taj Ivica Ćurković, sin Joška, nekadašnjeg odličnog nogometaša “Zrinjskog”, po svom europskom pedigreu, hrvatskoj i katoličkoj uljuđenosti, je postao jedan od najvećih ambasadora Mostara, u njegovoj dugoj povijesti. Nakon što je iz mostarskog “Veleža” otišao u beogradski “Partizan” godine 1964., a sam tvrdi da nije nikada zažalio te mu na tome svaka čast, bio je i odličnim golmanom reprezentacije tadašnje države.

Svoju veliku karijeru je završio u francuskom klubu FC “Saint Etienne” i igrao finale Kupa prvaka. Poslije Ljubomira Nuića, koji je 1929. godine otišao iz Mostara (iz HŠK Zrinjski op.a.) u francuski FC “Metz”, a kasnije u FC “Nantes” gdje je i postao reprezentativcem te velike zemlje, Ivica Ćurković je drugi Mostarac hrvatske narodnosti komu je uspjelo načiniti veliku međunarodnu karijeru u Francuskoj.

Njegove športske zasluge i europejstvo u francuskom nogometu bili su višestruko nagrađeni; dva francuska predsjednika Francois Mitterrand i Jacques Chirac dodijelili su mu najveća državna odlikovanja. Prvi ga je promovirao u red viteza s Ordenom za nacionalne zasluge, a drugi mu je dodijelio Odlikovanje Legije časti. Prije tih počasti bio je promoviran u Počasnog građanina francuskog grada Saint Etienne.

Za Ivicu Ćurkovića, čiji je otac bio svestrani igrač “Zrinjskog” te koji je živio skromno i ponizno sve do svoje tihe smrti 1983. godine, a preminuo je čitajući novine u svom mostarskom domu, može se sa sigurnošću ustvrditi da je titula akademika, akademije za šport i znanost, dobio sasvim zasluženo. Bio je i danas je odmjeren u riječima, volio je druge i drugačije i nikada nije prijateljstva bazirao na šovinizmu niti na podijeljenosti, nego samo na iskrenom sebedarju.

Njegovi plemeniti roditelji, Joško i Elizabeta, danas već odavno pokojni, kao i njegov mlađi brat Predrag koji je poginuo u DOmovinskom ratu, bili su okružje kojima se uvijek mogao vratiti i obratiti. Obitelj mu je bila, a i danas je iznad svega; njegova uža obitelj, supruga Snežana, te kćeri Ana i Elizabeta, kao i veoma bliska šira obitelj njegovog pokojnog brata i rodice Mirjane kojima se pridružuje svake godine po nekoliko dana u Mostaru.

Ivica Ćurković je zauvijek ostao ponosan na svoje mostarske dane, djetinjstvo i godine provedene u “Veležu”, gdje mu je u samim počecima velikim uzorom bio golman Gordan Irović, jedan drugi Hrvat koji poslije 1958. godine bio prvakom Jugoslavije sa zagrebačkim “Dinamom” te postao i reprezentativcem. Ivica je bio ponosan na svoje dane provedene kao nogometaš u “Partizanu” i na kraju na svoje veliko francusko nogometno legionarstvo, gdje postaje i domaćim sinom.

I nikada nigdje nije zatajio da je Hrvat i da je katolik, te da voli druge i drugačije. Bio je silno ponosan na svoj Beograd, za koga će uvijek ustvrditi da je to kosmpolitski grad i svoje športsko diplomatske poslove koje je obavljao u Jugoslaviji, a kasnije u Srbiji.

Zato je Ivica Ćurković veliki čovjek, jer svoja kumstva i prijateljstva sa obitelji Slišković a i drugim njeguje i danas; seže sve to od onih dana kada je njegov ponizni otac Joško bio igračem “Zrinjskog” i kada mu je uvijek na usluzi bio njegov predsjednik kluba Blaško Slišković.

Pa se to prijateljstvo i kumstvo proteže preko one noći 1944. godine kada su u hodniku mostarske bolnice u kojoj su ordinirali iskusni njemački liječnici, čučali u iščekivanju Joško i Blaško, osluškujući izvješće o zdravlju Elizabete i novorođenog Ivice. Pa poslije preko legionarstva Blaža Sliškovića, u drugoj polovini osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, također u Francusku u FC “Marseille” i nastavak kumstva i prijateljstva kao nekad s Vlatkom Sliškovićem, sve do dvadesetih godina dvadeset i prvog stoljeća.

I da još jednom Hrvati postanu istinski predvodioci u nečemu; dajući intervju jednim beogradskim i jednim zagrebačkim novinama nakon Svjetskog nogometnog prvenstva 2018. godine, na kome je Hrvatska bila viceprvak svijeta i dala najboljeg nogometaša tog istog prvenstva, Luku Modrića, Ivica Ćurković pohvali hrvatskog izbornika Zlatka Dalića također nekadašnjeg nogometaša mostarskog “Veleža”, ali i splitskog “Hajduka”. Je li moguće da je stvarno “krv voda”?

Nije, jer Zlatko Dalić i Ćurkovićev djed Ivo, a Joškov otac su zemljaci, obojica iz Livna!!! Bravo Ivice!

Nastavit će se…

Tekst: Emanuel Milićević “Sjećanja na vitezove s lentom” | Hercegovina.in