Lwgendarni navijač Zrinjskog Jadranko Brijun na svom profilu podijelio je jednu navijačku priču koju prenosimo:
Idemo u Šibenik. Ljeto je, a Zrinja igra prijateljsku na Šubićevcu.
Krenuli smo dosta rano. U Trogir svratimo na piće. Kafić negdje pored mora. Naručili smo četiri točene. Za jednim od susjednih stolova sjede tri djevojke.
– Helou – uleti ovaj jedan naš.
Nisu se udostojile ni pogledati nas.
– Vot ju drink?
– Drink. Vot ju drink? – pokazuje prstom na kriglu, mada ga pokušavamo smiriti.
– Vots jor nejm? – ne da se naš čovjek.
One samo šute i prave se da nas ne primjećuju. Konobar nam je donio još četiri točene. Njih tri ustanu i odu, a crvenokosa nam pokaže srednji prst. – Koje su ovo lezbače, je*la vas Martina Navratilova da vas je*la i pritom mu odnekud ispadne “teleskop” kao “slučajno” ispod stola. To je inače predmet koji kod eventualnih protivnika izazove određeni respekt i onda vas niko više “ne primjećuje”.
Stigli smo u Šibenik. Iznad jednih vrata piše “Konoba kod Jure”. Uđemo kroz niska vrata u hladni i mračni podrum. Zrak je ustajao, vlaga i vinske pare. Sa stropa visi ribarska mreža, a sa zidova nas gledaju mrtve ribe buljavih očiju. Tip koji nas dođe poslužiti izgleda ko morž s reklame za sardine. Kroz dlake na podlaktici nazire se tetovaža Z. D. S. što, uz cijenu vina od dvadeset kuna, presudi da se sklopi prijateljstvo. Poslije par litara zagrljeni urlamo jedan drugome u uho o Kupreškom polju, Neretvi, gustoj magli, Juri i Bobanu. Ispratio nas je do automobila i objasnio kako do Baldekina i kako do plaže.
Stigli smo u kamp i odemo u borovu šumicu kraj mora. Tu su nas čekali ručnici za plažu. Odlučimo da uživamo pored mora. Čujem žamor i pljuskanje vode. Neko u daljini zove Mirjanu.
Do nas dvije poprilično neugledne djevojke. Jedna izgleda ko bacačica kladiva bugarske reprezentacije, a druga ko viljuškar. Žedan sam. Nude mi onog metilnog alkohola od Jure. Idem piti vodu ispod tuša, ali odustanem jer ispod njega se sapuna baba s gaćama do pupka. Tražim bilo kakav izvor pitke vode. Mirjana još nije pronađena.
Kamp je ogroman i tek na kraju ugledam improviziran kafić. Uživam u krigli vode punoj leda.
Pogled mi odluta do tramboline na kojoj veselo u ritmu muzike iz kafića, skače jedna djevojčica.
– Jesi ti Mirjana?
– Da! – odgovorila mi je.
– Ja sam Ultras.
Nije znala što to znači, ali osmijeh od uha do uha je otkrio da sam sigurnost i zaštita, a ne opasnost.
– Mama te već dugo traži i bojim se da je jako zabrinuta.
Shvatila je da je izgubila orijentaciju za vrijeme i poput rakete je otrčala na drugi kraj kampa. I ja sam krenuo svojima. U daljini sam čuo Mirjanu – Evoo meeee!!
Saga o Mirjani je sretno završila, al mene je čekalo drugo iznenađenje. Dvojica naših sjede zajedno sa bacačicom kladiva i viljuškarom? Ne mogu vjerovati. Treći je u hladu i svađa se s nekim ljudima vezano za ručnike za plažu. Misli da su naši, a to isto tvrdi i druga strana. Usput saznam da su djevojke iz Slovenije i da je jedna Nuša, a druga Zorica.
Mislio sam predložiti da ovaj naš sa pivskim trbuhom pleše s Nušom stiskavac, a mi ćemo im pjevati – krivo je more.
Uspjeli smo doći na Šubićevac. Stotine Ultrasa su već na položaju. U jednom od kafića u blizini stadiona iz zvučnika grmi
– jedan je jedini, u snu i na javi
mostarski Zrinjski, crven, bijel i plavi..
Sve ostalo je povijest, koja traje.
U spomen na našeg Damca
