32.8 C
Mostar
Ponedjeljak, 21 lipnja, 2021

‘Od svega mi najviše nedostaju…’

Nije koncert samo svirka: Kad ćemo se napokon ljubiti, svađati, plesati i zagrljeni pjevati?

Od svih djelatnosti ugroženih pandemijom upravo se složeni ekološki sustav oko koncerata suočio sa ‘savršenom olujom’. Gotovo sve u ovoj situaciji bilo je i jest protiv ove djelatnosti: Obavezno nošenje maski, vremenska ograničenja rada, zabrana rada u zatvorenim prostorima, zabrana masovnijih okupljanja, nemogućnost putovanja glazbenika, DJ-eva i publike… Kad tome pridodate strah ljudi od kontakta, opravdano je bilo očekivati sljedeće – konobar, sviraj fajrunt
‘Od svega mi najviše nedostaju…’, započela je sedamnaestogodišnja Marta svoj odgovor na pitanje u čemu je njezina generacija uskraćena u odnosu na druge prije globalnog ograničenja naših života slijedom pandemije, ‘…koncerti. To mi fali.’

Postoji nešto iskonsko i izvorno u kolektivnom doživljaju žive izvedbe glazbe.

Toliko snažno i čisto da su Marti bila dovoljna tek tri u njezinim najljepšim godinama da postane ovisna – Petar Grašo, festival elektroničke glazbe i Dubioza kolektiv.

Od svih djelatnosti ugroženih pandemijom upravo se složeni ekološki sustav oko koncerata suočio sa ‘savršenom olujom’. Gotovo sve u ovoj situaciji bilo je i jest protiv ove djelatnosti: obavezno nošenje maski, vremenska ograničenja rada, zabrana rada u zatvorenim prostorima, zabrana masovnijih okupljanja, nemogućnost putovanja glazbenika, DJ-eva i publike… Kad tome pridodate strah ljudi od kontakta, opravdano je bilo očekivati sljedeće – konobar, sviraj fajrunt. Koncerata više nema!

Sedamdeset minuta od centra Zagreba nepravda zaboli: Kako pričati o jednakosti kad se jedni životnom cestom voze u bolidu Formule 1, a drugi u konjskim kolima
‘Tamo se zbilja osjećam kao ja…’, dovršavala je svoju misao učenica trećeg razreda srednje škole. I nije jedina.

Za mnoge od nas odlazak na koncerte predstavlja jednu od najomiljenijih aktivnosti. Ona bi redovito uključivala mnogo toga ritualnog, od opsesivnog praćenja omiljenih izvođača, veselja kad bi obznanili svoje turneje, do preciznih dogovora o zajedničkom odlasku koji bi se redovito izjalovili… Kad bi nam baš bilo stalo do nekog glazbenika, gurali bismo se u prve redove ne birajući sredstva. ‘Daj, gurni glavatog… niš’ nećemo vidjeti!’ davali bismo si taktičke savjete. U ludim noćima gubili bismo prijatelje koji bi krenuli po pivo, a završavali u vezama od kojih su neke postale dugovječni brakovi, a neke završavale zadnjim udarcem bubnjarske palice te večeri. Ponekad bismo u tim hramovima tražili utjehu u glazbi i plakali, sigurni da nas taj mrak štiti od znatiželjnih pogleda drugih. Često bismo plesali, i mi koji ne znamo, dok nas noge ne izdaju. Svega je tu bilo… svađa, tuča, najstrastvenijih poljubaca, izdaja i istinske umjetnosti. Koncentrat života u osamdeset minuta interakcije glazbenika i publike – mjesto na kojem se osjećamo kao mi.

Vijest o ponovnom održavanju koncerata sa stvarnom publikom znak je da ipak postoji prilika za održanje ove djelatnosti. Posebno je to važno za umjetnike i organizatore jer im daje šansu za opstankom. Nije ništa manje važna za nas kojima su koncerti dio identiteta. Ipak, prva iskustva u Hrvatskoj, a posebice u SAD-u, ukazuju na značajne promjene u iskustvu svih Marti širom svijeta.

U nekim situacijama koncerti će biti dostupni samo onima koji su cijepljeni. Ta je činjenica u izravnoj suprotnosti s idejom zajedničkog slušanja glazbe. Glazba je civilizacijski lijepak i lijek koji sadrži ideju spajanja, a ne razdvajanja ljudi u određenom trenutku. Nadalje, čini se da ćemo u situaciji uživanja u izvedbi morati biti razdvojeni. Upravo su koncerti za mnoge bili mjesto najbližeg fizičkog kontakta s drugim ljudima. Da, možda nećete morati dotaknuti znojnog Josipa dok zajedno pjevate dragu vam pjesmu, ali nema ništa privlačno ni u činjenici da ste deset metara daleko od njega. Možda će i zrak biti čišći od neodoljive kombinacije mirisa dima, parfema i ustajalosti – ali zar nije to dio šarma kolektivnog iskustva? Možda ćemo u svim prilikama morati plaćati isključivo beskontaktno, karticama, što će nam onemogućiti da kupimo ploču ili CD benda koji će tek za deset godina postati svjetski poznat, a sada mu 10 eura znači više nego 10.000 za nekoliko godina. Možda će svi koncerti biti samo sjedeći – bez pokreta, plesa… Možda ćemo…

O nekim stvarima postajemo lako i trajno ovisni. Koncerti su upravo jedna od takvih. Uđu nam u krv prvim kidanjem ulaznice pri ulasku u neki prostor, pogledom na pozornicu i prvim taktovima. Okruženi drugima, skidamo sve maske i krinke… postajemo mi. Marta to zna i zato sanja da zagrljena s prijateljima pjeva, a sa svima drugima, uključujući znojnog Josipa, zapleše u noć.

Taj će trenutak biti znak da je sve ovo daleko iza nas.

Najnovije: