Nakon odlaska u vječnost velikog novinara, medijskog menadžera i diplomata Drage Marića (1944. – 2023.), počinju se temeljitije analizirati postignuća koja je za života učinio.
Što to nosi ovog čovjeka kojega su toliki ljudi Mostara ispratili na groblje Šoinovac, a stotine drugih značajnih osoba njegovoj obitelji poslale izraze iskrene sućuti, a većina javnih medija iz baš čitave BiH prenijela veliki gubitak, svi govoreći u superlativima?
Pođimo redom.
Mostarac
Kako se rodio u Mostaru odrastajući uz staru željezničku – ćirinu stanicu, stasao je sa svim poznatim Mostarcima u posljednjih 70 godina, voleći svoj Mostar i Mostarce, kao što su zaljubljenici u svoj grad svi Mediteranci – od Atene, Splita, Dubrovnika te svih ostalih mediteranskih gradova. Po svršetku studija vraća se u Mostar gdje prvo radi u lokalnim medijima, potom dobiva priliku biti regionalni profesionalni dopisnik najvećeg dnevnog lista – Politike iz Beograda, koja je pokrivala čitav prostor od Triglava do Đevđelije i imala u redakcijskoj i profesionalnoj dopisničkoj mreži 3000 zaposlenika i nakladu od nevjerojatnih 400.000 primjeraka dnevne tiskovine.
Kao profesionalni dopisnik bio je zadužen za sve priloge iz Hercegovine i Mostara, posebno iz kulture, sporta, gospodarstva i svega što ta tiskovina objavljuje. Bilo je prestižno raditi u toj velikoj medijskoj kući te biti njihov novinar, a to je zahtijevalo interdisciplinarno obrazovanje, vladanje svim novinarskim metodama i alatima i zadovoljavanje potreba i trendova u svim republikama, današnjim državama. Koliko je bio uspješan, vidi se da je u njoj radio od 1972. do 1992.
Znajući za goleme mogućnosti i utjecaj medija, pa i lista Politike, na prostorima sadašnjih šest država, uporno je pisao o Mostaru ističući sve pozitivne kulturne, sportske i gospodarske uspjehe i svi su znali za Mostar i njegove pojedince, promovirajući ga medijski znatno više nego što po broju stanovnika i značaju ima. Mostar je slovio u percepciji ljudi prostora ex Jugoslavije više od Maribora, Splita, Ohrida, Niša, Tuzle, Banje Luke i drugih gradova njegove veličine.
Svojim umijećem i samozatajnošću Mostar je znao promovirati tako vješto da je uvjerio javnost da je posebniji od drugih, u što i danas vjeruju Mostarci. Naravno, kao Mostarac intenzivno se družio i prijateljevao s njima te promovirao sve velike slikare, glumce, književnike, sportaše i gospodarstvenike, i s njima ostao prijatelj čitavog života, bez obzira na identitet i stranačku pripadnost, čak i u vrijeme strašnih suludih ratnih dana sukoba između Bošnjaka i Hrvata.
Odnio je sa sobom tajnu – kako je u tim vremenima s njima kontaktirao u Mostaru, s desne i lijeve zaraćene strane, koliko je i kome pomagao i kako je one slavne i velike u svijetu motivirao da pomognu se snaći onima koji su pobjegli. Mostar je uvijek smatrao jedinstvenim gradom i čitavo poratno vrijeme jednako je posjećivao kulturne priredbe kako u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače, Hrvatskom narodnom kazalištu tako i u Centru za kulturu “na drugoj strani” ili Muzičkom centru “Pavarotti”.
Imao sam čast s njim mnogo puta biti na tim priredbama i upoznati mnoštvo autohtonih Mostaraca i uvijek sam imao dojam da svi žele jedinstven Mostar u novim domaćim i svjetskim prilikama s puno slobode, još više tolerancije i poštovanja. Nažalost, svi ti ljudi su bili ne samo autohtoni Mostarci već i priznati intelektualci, ali su, u pravilu, bili u godinama ili nisu politički etablirani da njihov govor i glas više znači.
I uz opredjeljenje za ovaj posao, on ga je shvaćao na drugačiji način nego većina koje poznajem. On je po pozivu bio novinar, ali ga je radio kao oblik vlastita poslanja temeljeći svoje pisanje na istini koju je sam provjeravao i uvijek tražeći pozitivne vrijednosti u ljudima i događajima, ma kako oni ponekad ružno izgledali.
Permanentno je učio zanat novinara, a posebno znanost iz tog područja, stalno se interdisciplinarno obrazovao koristeći znanje iz psihologije koju je studirao i prakticirao kao sudski vještak provjeravajući svoja znanja i zapažanja. Novinarska kuća Politika slala ga je na usavršavanje u Švedsku, Englesku i druge zemlje gdje je učio kako se novinarski radi i piše, radi čega je već prije 50 godina usavršio znanje iz engleskog te od tada do kraja života elektronički pratio zbivanja u tisku i medijima u čitavom svijetu. Uvijek je mogao procijeniti što će se zbivati i kod nas, koje svjetske političke, kulturološke i gospodarske tendencije slijede i za našu zemlju. Moglo bi se reći da je gotovo proročki prognozirao većinu svjetskih i domaćih događaja.
I kad ga je život odveo da s drugima utemelji Studij novinarstva i postane predavač na Sveučilištu u Mostaru, studenti su bili oduševljeni predavanjima jer je uvijek bio inovativan i znali su da uče od najboljeg, pa čak ne samo teorijski već i praktično, zanatski. Kolege iz mnogih redakcija tiskanih i elektroničkih medija neobično su ga cijenili, gotovo kao neosporan autoritet.
Stoga su, nakon njegova naglog odlaska, većina medija i novinari osobno te Studij novinarstva napisali mnoštvo tekstova javnosti i osobnih izraza sućuti obitelji. Njegova obitelj, koju nije nikad opterećivao svojim poslom i poslanjem, ugodno je iznenađena tolikom pažnjom koju nisu očekivali. Kada je počeo rat, odlučio je službeno dati otkaz u Beogradu osjećajući da je ovo njegova domovina te, s obzirom na to da su bile prekinute sve telefonske veze, to je učinio javno, u eteru, preko Radija Sarajevo.
Kada smo o tom razdoblju razgovarali mnogo godina poslije, pitao sam ga čuje li se i sad sa svojim predratnim kolegama i kako su primili vijest da daje otkaz. Odgovorio je da sa svima onodobno vodećima održava jako lijepe odnose, a službeno vodstvo te medijske kuće nije mu zamjerilo niti se javno oglašavalo. Stjecajem okolnosti trebalo je u duhu Daytonskog mirovnog sporazuma formirati Radiotelevizijski servis BiH, kao korporaciju svih javnih emitera u BiH.
Kao nestranačka osoba imenovan je prvim direktorom ovog servisa u mandatnom razdoblju 2002. – 2007. Kao i sve poslove koje je dotad obavljao, i taj je shvatio preozbiljno te boravio u sličnim servisima zemalja EU-a, a najviše u čuvenom BBC-ju u Engleskoj, pokupivši njihova iskustva, preustrojio je bivši RTV BiH na nove osnove prilagodivši našim prilikama i potrebama sve što bi taj servis trebao obavljati. Pretežak i izazovan posao! Trebalo je stvoriti nešto drugačiju programsku shemu, oformiti od postojećih kadrova nove redakcije, pokrpati i osposobiti opremu i uhodati ljudstvo.
Tada je Javni servis imao više od 1000 zaposlenika. Uz sve to, trebalo je uvezati druge javne emitere u FBiH i Republici Srpskoj. Ponovno muke, kako od usvajanja modela, preko tehnika prijenosa tona i slike tako i stalnih poteškoća s nedostatkom financijskih sredstava. Kada na kraju mandata izvješće o radu javnog BHT 1 i Radija BHR 1 nije usvojeno i s obzirom na to da se od njega zahtijevalo da uruči otkaze nekim novinarima zbog njihovih priloga, ponovno je ostao dosljedan; odbio je i dan prije isteka mandata, 2007. godine, opozvan je. Nije protestirao niti se opravdavao, jednostavno kao i uvijek, ostao je pri svom stavu da posao mora raditi savjesno.
Stoga su mu novinari iz Sarajeva i njegova matična medijska kuća odali počast ne samo na ispraćaju nego i javno, u svojim prilozima i tiskovinama. Kao novinar imenovan je urednikom za područje novinarstva u redakcijama Hrvatske enciklopedije BiH, od kojih su tiskana dva sveska, a on je završio svoje priloge za preostala dva u nakladi Hrvatskog leksikografskog instituta BiH.
Za ovog nakladnika imenovan je voditeljem projekta i izvršnog urednika za djelo “Tko je tko u Hrvata u BiH”, koji smo nazvali Abecedarij, želeći u kratkim biografskim jedinicama predstaviti intelektualni, javni, kulturološki, akademski, sportski i politički potencijal živućih Hrvata iz Bosne i Hercegovine ili inozemstva, kao antitezu široko rasprostranjenu mišljenju o biološkom nestanku ovog starog, autohtonog i konstitutivnog elementa BiH. Ovo će djelo, u sunakladništvu s Hrvatskom akademijom za znanost i umjetnost u BiH, biti tiskano u najskorije vrijeme.
Diplomat
Nakon potpisa Daytonskog mirovnog sporazuma državno je Ministarstvo inozemnih poslova pripalo Hrvatima pa je trebalo, s drugima, pristupiti rekonstrukciji ranijeg, uz sudjelovanje službenih Srba i Hrvata s Bošnjacima. Ponovno kao vrstan poznavatelj svjetskih prilika trebao je osuvremeniti to ministarstvo, pronaći i obučiti kadrove, djelomično izmijeniti i popuniti diplomatsku mrežu u prijestolnicama svjetskih država, a u isto vrijeme pomoći brojnim državama formiranje veleposlanstava u Sarajevu.
Nevjerojatnom je energijom sudjelovao u timovima za taj posao i uspješno postavio temelje odnosa naše zemlje i svijeta. Budući da sam s njim razgovarao gotovo svaki tjedan, uz rasprave o projektima na kojima smo radili, pa kao i prijatelji, u slobodno večernje vrijeme znatiželjno sam ga pitao o atmosferi i sudionicima na povijesnoj mirovnoj konferenciji u Daytonu, čiji je sudionik bio u sklopu izaslanstva Hrvata.
Znatiželjan da doznam detalje i atmosferu u taborima zaraćenih strana te stavove međunarodnih čimbenika, posebno me zanimalo jesu li organizatori, posebno diplomacija SAD-a, stvorili ovakvu asimetričnu državnu formu da bi sakrili neke dugoročne druge namjere. Budući da je već otprije briljantno govorio engleski, ne samo da je pratio rasprave bez prevođenja nego je mogao u stankama i izvan protokolarnoga dijela sa svima razgovarati, tim više što je kao psiholog s iskustvom mogao procijeniti diplomatsku kurtoaziju i iskrenost.
Njegov je dojam da je daytonska konferencija sazvana kako bi se okončao nevjerojatno okrutan rat, a da će se poslije, demokratizacijom odnosa i pristupom BiH u EU, izgraditi funkcionalna država. Čini se da se to tek sada događa. Njegova zapažanja, impresije i zaključci mogli bi stati u čitavu knjigu u kojoj ima grotesknih zahtjeva zaraćenih strana, do čak komičnih situacija.
Novinari su ga salijetali i molili više od 20 godina za intervju o toj povijesnoj konferenciji, ali njegova urođena samozatajnost bila je presudna da nije nikada javno progovorio o tome te i ja moram sa sobom odnijeti u vječnost ta svjedočenja iz iskrenog poštovanja prema njemu. Naravno, onoliko koliko je mogao, pozitivno je utjecao na ukupnu atmosferu i hrvatsko izaslanstvo iz BiH da se pronađe kompromis i zaključi mir koji je dragocjeniji od bilo kakva uspješnog rata. •
Vecernji list
