O ženi će se uglavnom reći “dobra ili loša”, o snazi žene malo tko će prozboriti. Snaga se obično pripisuje muškarcu jer se to nekako podrazumijeva misleći na fizičku snagu.
Kada bismo malo dublje analizirali, shvatili bi da nema te fizičke snage koja se može mjeriti s mentalnom snagom jedne žene koja požrtvovno “nosi tri stupa kuće”
Ovo je istina o ženi, majci, Hercegovki.
Priča o nadnaravnoj snazi, vjeri, ljubavi i žrtvi.
Živjelo se u skromnim obiteljima gdje je nedostajalo svega osim ljubavi i vjere od kud se crpila sva snaga.
Dijelio se svaki komadić hrane da svima dotekne.
Obuća i odjeća se prenosila s generacije na generaciju.
Najstarije dijete je obično imalo jedino novu odjeću koju bi kasnije nosali mlađi.
Otac je bio hranitelj i “glava kuće”, a majka tri stupa i sve ostalo.
Čuvarica i zaštitnica doma.
U to vrijeme u obiteljima koje su izrazito teško živjele bili prinuđeni svoju djecu dati u “najam” kod bogatijih ljudi kako mi mogli preživjeti.
Tu su se davala ženska djeca.
Za cjelodnevni rad u tim domaćinstvima koji se sastojao od kućnih poslova, preko pomoći u polju i oko stoke nisu dobivali nikakvu plaću već tek obroke da bi mogli preživjeti.
Odjeća koju bi dobili po potrebi bila je iznošena.
Nebrojene noći bi provele na kiši promrzle.
Nisu se imale komu požaliti već su uzdignute glave vodile svoje životne bitke.
Spas od “najma” je bila pretežno udaja.Savijale bi svoje gnjezdo i izrodile djecu u kamenoj kućici
Sloga i ljubav su krasili svaki dan.
Često bi znale reći- “S dobrim drugom i pod zelenim dubom”
Njihov dan bi počinjao prije izlaska sunca, a završavao u noći kad svi zaspu.
Valjalo je zaliti usjeve, pomusti krave i ovce ,i izvesti ih na pašu.
Potom su čekale kućne obveze koje su se sastojale od pravljenja domaćeg kruha ,kuhanja mlijeka (varenike), metenja masla, pravljenja kajmaka i sira, spremanja ručka i brige oko djece.
Ovisno o godišnjem dobu od poslova bi još bila i žetva,berba,poslovi oko stogova i grmova,pripremanje zimnice,pastrve i svega onoga što jedno domaćinstvo zahtijeva.
Plela,tkala i šivala.
Nahranila bi prvo druge,pa tek onda ona jela.
Navečer prija spavanja okupljale bi ukućane i svi bi zajedno”Pozdravljali Gospu”
Svaki dan je bio nalik jedan drugom po težini, osim nedjelje.
Tako su smjenjivala godišnja doba i prolazile godine.
Hercegovka pod teretom na svojim plećima nikada nije pognula glavu i skinula osmijeh s lica.
“Držala” je do svega.
Usadila u svoju djecu sve temeljne vrijednosti života i pružila bezgraničnu ljubav.
Nikada nije kukala i žalila se već naprotiv svaki dan je zahvaljivala Bogu i Majci Božjoj.
Tolika snaga i tolika ljubav i ustrajnost se ne može opisati tek običnim riječima.
Izazivale su divljenje i poštovanje!
To je snaga žena o kojoj nitko ne zbori.
To je snaga Hercegovke koja je s krunicom u ruci podnijela svaki teret i svaku bol.
Nikada nije psovala ni proklinjala nikoga.
Za dušmane je znala reći -“Oprosti im Bože jer ne znaju što čine”
Hercegovku ništa ne slomi!
Čvrsta je poput kamena na kojemu je često zaspala.
Čista i vedra poput plavoga neba.
Topla poput sunca.
Hercegovku ništa ne slomi!
Ni to što je promrzla sto puta, ni to što je na suncu čitav dan radila u polju.
Ne slomi je ni bura i ni snjegovi.
Ne slomi je ni glad ni žeđ.
Ne slomi je ni tisuću jedan zadak koji je morala svakodnevno obaviti ,a dan kratak.
Moglo joj je osmijeh izbrisati jedino suza na licu njenog djeteta
Divljenje snazi žene Hercegovke ne smije pasti u zaborav.
Zapravo,ove žene Hercegovke su moj uzor, jer Hercegovku ništa ne može slomiti
Daniela Škegro/HERCEGOVINA.in
