Tisuću zemalja ima svoj dio neba. Jedan predio na zemlji, siv i sjajan, gdje krš blješti, nazivaju Hercegovinom. Taj predio je u isto vrijeme i pustoš i raskoš, gdje sunce pada pravo na razlomljena tijela, predio po kojem se prostiru burna stoljeća, predio iz kojeg, nesretne i bosonoge djevojke ispraćaju svoje drage na puteve bez povratka.
Željna, onemoćala zemlja Hercegova uzalud očekivaše njihov povratak jer oni u tamo nekoj dalekoj zemlji, zaboraviše sve oči koje ih ispraćahu, i crne i plave. Samo ostade sjećanje na one koji sijaše smrt u Hercegovini i koji ih potjeraše u svijet da čame kao što čami stablo u posječenoj šumi.
U svakom kutku napaćene Hercegovine, mogu se pronaći slike djetinjstva. I zapamćeni kamen! I Dolac što ga, dal’ po ljudima ili kamenu prozvaše Ljuti. Sve Ljuti Dolac ima. I pretoplu, mednu smokvu, i puževe i strnjike, i zmijolike
puteljke, i kadulju i vrisak, i dobroćudnoga magarca, i blagu sestru … Pa ipak ga narod nazva – Ljuti Dolac. Ljuti, zbog često smrknutog crkvenog zvona, koje zove na pokop. A nakon pokopa šutnja duga kao vrijeme. Hoće li ikad progovoriti slova mrtva kamena. hoće li ikad biti mimo zeleno
uzglavlje onih koje ubi ruka dušmana, hoće li ikada duša njihove djece biti spokojna? Majke Ivana, Mladena, Anta,
Tihomira, Zdravka, Željka, kao sjene u tišini zbore svoju
tihu patnju. Blaženstvo i sigurnost nisu riječi koje pamti Ljuti Dolac. Pa ni kuća Mišića u Ljutom Docu!
Svima koji nisu rođeni u Hercegovini, koji su u Hercegovinu samo svratili ovim ili onim poslom, ostat će vječito da se pitaju otkuda tolika tvrdoća ljudi s krša, otkuda tolika bliskost života i smrti? Oni koji nisu željeli shvatiti patnju hrvatske zemlje Hercegovine, ništa i ne razumiju, a oni koji razumiju, prihvaćaju sve brzo i lako!
Zbog kršnih ljudi, tamna i hrabra lica, koji ne uzmiču ni pred kim sve u Ljutom Docu podsjeća na bajku. Tako i stara kuća Mišića! Kuća i ognjište u njoj, nikad nije ugašeno.
Ni kad se gasio život muških glava. Kad Mladena zbog neposluha i huljenja na vlast, zbog »hajdukovanja« naspram komunističkog režima, prvi put povedoše u zatvor, na ognjištu ostade Luca! Vatra se ne ugasi, a svako jutro se djeci skuha varenika. Kad umriješe prvo dvoje djece Luce i Mladena Mišića, ognjište se ne ugasi! Rodiše se jedno za drugim: Iva, Ivan, Zdravko, Boslljko i najmlađi Tihomir. Ovaj najmlađi, Tihomir, duša od čovjeka, ne upamti očevu ljubav u djetinjstvu.
Dugih, trinaest i pol godina rastao je Tihomir uz majku Lucu, kao sva hercegovačka nejač. Žigosan, a da ne zna zašto, okrivljen bez krivice, zapreten vlastitom mišlju o patnji svog naroda kojem kradu slobodu.
I kad Mišići iz Ljutog Doca dođoše u Mostar, na Balinovac, i sagradiše kuću, Tihomir, voleći sve i svakog, a najviše svoj narod, zavoli Mostar I ljude u njemu! Rijetki se ljudi mogu pohvaliti da su imali toliko prijatelja, koliko ih je imao Tihomir Mišić! Volio je društvo, volio dobru pjesmu, volio poeziju. I sam je često pisao pjesme. Pristala tijela, pravilnog i lijepog lica, crne, kudrave kose koja je podsjećala na naviljak ljutodolske drače, sličio je Kozacima. U isto vrijeme nježan suprug, plemenit sin, omiljen otac, vjeran prijatelj, znao je biti oštar kao sablja. Posebice ako je netko dirnuo u njegovo podrijetlo, u hrvatski narod i njegovu Hercegovinu!
Teško je Tihomir Mišić podnosio komunistički jaram i nepravde koje je taj režim nanosio hrvatskom narodu. Njegovi prijatelji dobro pamte golgotu koju je prošao, kako je znao u šali reći: „Zbog Gospe“. Bio je medu prvima koji su, bez straha za posljedice (a bilo je posljedica i teških i dugih), pošli u Međugorje da se poklone Kraljici Mira. Danima su ga pekli i bolili tabani i noge jer je u Međugorje na Put križa išao bos, ali ga je još više pekla nepravda koju je poslije doživio. Zbog toga »grijeha«, zbog odlaska u Međugorje, ostao je bez posla No, Tiho, koji je završio hotelijersku školu u Dubrovniku i koji je bio
jedan od najboljih i najpoznatijih mostarskih konobara, nikad nije bio bez posla. Gosti su ga obožavali.
Prije svih je prihvatio program HDZ-a žarko želeći dobrobit i prosperitet hrvatskog naroda. Po osnivanju stranke bio je zadužen za područje Balinovca, Zahuma, Cernice i Pothuma. Danonoćno je okupljao pristalice, članove, objašnjavao ciljeve stranke i ukazivao na opasnost od tadašnje JNA i srpskog agresora.
Prvi je stao pred tenkove koji su krenuli preko Širokoga Brijega da zađu iza leda zapadne Hercegovine. Tiho Mišić je jedan od onih koji je stao pred tenkove i rekao. »Dalje ne možete, ni pedlja.« Bio je pravi Mostarac, neustrašiv, hrabar s velikim smislom za organizaciju. Po izbijanju rata u Hrvatskoj bio je jedan od prvih koji su pošli u pomoć, stigao je svugdje – od Zagreba do Vukovara! U Mostaru s Jadranom Topićem, Petrom Zelenikom, Radom Bošnjakom, sa Dariom Kordićem, Matom Bobanom i drugima, naoružava svoje vojnike.
Tihomir Mišić je prvi čovjek koji je okupio više od 300 momaka pod oružje i hrvatski stijeg. Svi su radili kao jedan, svi u tajnosti, a svaki je znao za svakog. Bio je začetnik i tvorac kasnije slavne Četvrte bojne koja danas s ponosom nosi njegovo ime – Bojna »Tihomir Mišić«. Bili su to momci kao iz filmova, ali rođeni i rasli na Balinovcu, Cimu, Ilićima, Pothumu.
Podjednako je naoružao i Hrvate i Muslimane. Tihomir Mišić je dao puške mladićima, Muslimanima, koji su branili Luku i Mahalu od četnika. Svake noći, po izbijanju agresije, Tiho
je sa svojim hrabrim momcima išao na Luku i u Mahalu i pomagao tamošnjim mladićima Bio je omiljen i vojnici, i Hrvati i Muslimani, su ga slušali bez pogovora. Voljeli su ga jer nije zapovijedao iz kancelarije, niti iz podruma. Bio je uvijek na čelu! Dok su četnici nemilosrdno tukli, posebice lijevu obalu. Tiho je svake noći nosio mladićima koji su je branili oružje, hranu, a posebno se trudio da ih poduči kako da se brane i da ne dopuste četnicima da siđu s Fortice u Mostar. Taj neviđeni otpor naspram tisuću puta jačeg neprijatelja vjerojatno će vojni stratezi, kad budu davali ocjene o domovinskom ratu u Mostaru, morati priznati da su ti momci činili i ono što je nemoguće, da su svi od reda bili legende koje će ostati
zapisane u povijesti ovog grada.
Za neke istine još nije vrijeme, pa će prava istina o pogibiji Tihomira Mišića, tek kad rat bude iza nas, izaći na vidjelo. Iskazi svjedoka, prilikom sudskog vještačenja, su šturi i suhoparni, Prema tim iskazima u noći 16. na 17. svibnja, 1992.g. Tihomir Mišić je s nekolicinom tadašnjih zapovjednika u 22 sata, pošao u obilazak prvih linija na Luci i Mahali. Iz kuće Kasumačića, poletjeli su smrtonosni meci koji su pogodili Tihomira Mišića. Mnogo je pitanja koja traže odgovor! Da li je najavljen obilazak položaja? Kako to da baš te noći branitelji Mahale nisu znali za Tihin dolazak? Kako baš da između svih bude, navodno greškom, ubijen Tiho Mišić? Kome je smetao ovaj hrabri hrvatski vitez? Sve su to pitanja još uvijek bez odgovora.’
Znano je samo jedno. Nakon pogibije Tihomira Mišića došlo je do rasula, do prvih nepovjerenja između Hrvata i Muslimana i konačno do pada lijeve obale u ruke četnika. Najbolnije je ipak saznanje da je poginuo od onih kojima je pomogao, da je na
njega pucano iz oružja koje je sam dao. Ubijen je od onih kojima je vjerovao!
Odlikovan je Spomenicom Domovinskoga rata i Redom Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, s pozlaćenim pleterom. Hrabrošću i karizmom ušao je legendu, opjevan je u pjesmama Art forces banda HVO-a, a danas mostarski gradski trg na Balinovcu nosi njegovo ime.
Neka mu je laka hrvatska zemlja! Počivao u miru!
(tekst preuzet iz časopisa Hum Bosnae broj 10/2 iz 2013., autorice Zlate Brbor)
