U crkvi Svete Obitelji u Kupresu danas, 10. travnja, služena je sveta misa za sve poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje. Misa je bila središnji dio ovogodišnjeg programa obilježavanja u spomen na žrtvu hrvatskoga naroda na Kupresu, a predvodio ju vlč. Jadranko Kurt.
U emotivnoj propovijedi, svećenik se prisjetio riječi pokojnoga kupreškog župnika don Dominika, koje je zapisao u svom dnevniku u petak, 3. travnja 1992. – dana kada je počeo rat na Kupresu i započelo stradanje hrvatskih i kupreških sinova.
– Uvijek je bilo onih koji su do zadnjega trenutka ostali, nadajući se da će sutra biti možda bolje, mirnije nego što je danas, ali ipak se moralo poći. Hrvatski narod, zajedno kao braća i sestre, bez podjela i raskola, krenuo je za svojim svećenikom, a on, s vrećicom u ruci, kao pastir za svojim stadom.
Dodao je i riječi koje su tada mnogi izgovarali:
– Župniče, pozdravi mi ženu i djecu, ako ih vidiš…
Mnogi su išli u rat s jednom mišlju: Kako su mi žena i djeca? Hoću li ih ikada više vidjeti? Hoćemo li ikada više biti zajedno? Vjerujem da je molitva za obitelj tada bila na vašim usnama – da opet budemo skupa.
Svećenik je podsjetio da ljudska zloba nekad prijeđe sve granice. Izdvojio je i tragičnu sudbinu obitelji Relota, čije je prezime zauvijek utihnulo na Kupresu.
– Majke nisu dočekale svatove svojih sinova, mnogi roditelji nikad nisu čuli svoje unuke kako ih zovu baba i dida…
U propovijedi je posebno istaknuta zahvalnost roditeljima poginulih branitelja:
– Dragi roditelji pokojnih hrvatskih branitelja, hvala vam što ste ono najvrijednije dali kako bismo mi danas imali sretno djetinjstvo i koliko – toliko sretnu mladost.
Naglasio je kako Bog ima sućuti nad gubitcima nevinih ljudi, onih koji su samo branili svoje. Vjeruje da su sada na boljem i ljepšem mjestu, gdje gledaju svoga Boga oči u oči, uzdignute glave.
– Isus traži da oprostimo onima koji su nam nanijeli zlo. To je jedini put – drugi ne postoji. Put oprosta polazi iz vlastitog srca. Nikada nećemo biti savršeni, ali bitna je nakana – srce koje se trudi, koje se ne da zatrovati mržnjom.
– Iako je rat završio, možda je danas još teže – svatko na svakoga puca. Bog i danas svakome od nas postavlja isto pitanje: Kajine, gdje ti je brat Abel? Nismo stvoreni samo za sebe. Moramo imati sućuti prema braniteljima, prema svakom bratu u potrebi.
– Moramo priznati da je vrijeme u kojem živimo obilježeno krvlju zbog nepravdi koje činimo jedni drugima.
U ime mlađih generacija, svećenik je izrekao riječi koje su dotaknule mnoge:
– Hvala vam, branitelji! Hvala vam što danas možemo živjeti svoj identitet Hrvata i katolika na području BiH. Vaša žrtva ne smije biti zaboravljena. Pričajte nam, govorite nam kako je to bilo. Ne dopustite da zaboravimo. Obitelji koje ste izgubile svoje najmilije – u nama gledajte svoje sinove i unučad.
Na kraju propovjedi je naglasio:
– Molimo za mirnu budućnost, da nikada više rat ne bude na ovim našim hrvatskim prostorima. Jer, pokazalo se – u ratu uvijek puno gubimo, a ništa ne dobijemo.
Na misi zadušnici i ove godine sudjelovali su brojni branitelji, članovi njihovih obitelji, suborci, predstavnici braniteljskih udruga te društvenoga i političkog života. Prije svete mise položeni su vijenci i upaljene svijeće na svim spomen-obilježjima u Kupresu i na Kupreškoj visoravni.
Tomislavcity
