Fra Marin Mikulić napisao je objavu o načinu obilježavanja stradanja 39 hrvatskih civila i branitelja na Stipića livadi 1993. godine. Franjevac kroz snažnu i emotivnu poruku proziva licemjerje, politizaciju i zaborav, pozivajući na dostojanstvo, tišinu i istinu pred svetinjom žrtve.
Mikulićevo razmatranje objavljeno je na njegovom Facebook profilu u ponedjeljak, a ovdje ga prenosimo u cijelosti:
Danas sam bio na Stipića livadi gdje se dogodio zločin nad Hrvatima. Ovaj zločin se dogodio mjesec dana prije nego sam se ja rodio. I odlučio sam nešto napisati, jer na Stipića livadu idem često, i još dok nisam bio fratar išao sam gore pomoliti se za nevine žrtve.
Prispodoba o gorušičinu zrnu
I zato ovo što sam namjeravao napisati, neću pisati iz perspektive da sam bio gore i da znam što se dogodilo. Govorit ću iz onoga kutka gdje ne znam ništa, iz onoga kutka što su mi drugi govorili o Stipića livadi. Istina, ja ne znam što se dogodilo, znam što sam čuo, ali nisam glup, Bog mi je dao razum i pamet i sve vidim.
Danas ne znam kako je obiteljima stradalih, znam da osjećaju bol, tugu, žalost, ali vjerojatno i ljutnju jer se 32 godine ništa nije učinilo. Mogu razumjeti njihovu bol, tugu i žalost. Jer sam to često puta gledao na svojoj babi koja je izgubila dva sina i kako se nosila s boli, tugom i žalošću.
Isus u današnjem evanđelju donosi prispodobu o gorušičinu zrnu, koje je najmanje, ali kad se posije, izraste u ogromno stablo. Gorušičino zrno mora pasti u zemlju. Mora umrijeti. Mora proći kroz tamu, hladnoću i bol. I tek onda donosi plod.
Gdje je u našem narodu palo to sveto sjeme? Gdje je pala krv nevinih, zgaženih, zaklanih, zaboravljenih? Gdje je zemlja natopljena žrtvom, ali zaboravljena od ljudi?
Stipića livada – sjemenje nepravde, ali i Božjeg milosrđa
Na Stipića livadi. Tamo je palo zrno. Tamo je pala krv. Tamo je bilo sjemenje nepravde – ali i sjemenje Božjeg milosrđa. Tamo je gorušičino zrno Kraljevstva niklo iz najveće tame, iz najvećeg ljudskog bezumlja, iz pakla zla koje čovjek može nanijeti čovjeku. Ali što smo mi učinili s tim svetim tlom? Što smo učinili s tom livadom boli, krika i svetosti?
Dolasci jednom godišnje: “Klik, fotka, osmijeh”
Dođemo jednom godišnje. Dođemo s kamerama, s mikrofonima. Dođemo u savršeno ispeglanim košuljama, s planom medijske objave. Političari dođu. Stanu pred križ. Uperena kamera. Klik. Fotka. Osmijeh. I već su na sljedećoj stanici – na janjetini, na promociji, na fešti. A livada ostane. I šuti. I viče.
Braćo i sestre, neka se čuje jasno: Stipića livada NIJE mjesto za slikanje. Stipića livada NIJE mjesto za promociju. Stipića livada NIJE politička govornica. To je mjesto šutnje. Mjesto klečanja. Mjesto molitve. Mjesto posipanja pepelom po glavi. Mjesto gdje bi političar trebao doći – bez pratnje, bez kamera – i zaplakati.
Da, zaplakati! Jer ako ne znaš plakati nad zločinom, ako ne znaš šutjeti pred nepravdom, ako ne znaš spustiti glavu pred križem –
onda nemaš što tražiti na toj livadi.
Dosta je bilo! Dosta je bilo lažne sućuti. Dosta je bilo praznih govora. Dosta je bilo jednom godišnje dolazaka, a 364 dana šutnje.
Gdje ste, političari, kad obitelji traže istinu? Gdje ste kad majke pitaju: “Tko mi je zaklao sina?” Gdje ste kad udovice vape: “Zašto nitko ne odgovara?” Gdje ste kad narod moli: “Dajte da znamo istinu!”
Nema vas. Ali kad dođe komemoracija – tu ste prvi. Prvi u redu. S rukom na srcu i lažima u ustima.
Stipića livada mora ostati oltar
Braćo i sestre, ne smijemo šutjeti. Ne smijemo više dozvoliti da Stipića livada ili bilo koje drugo mjesto stradanja Hrvata postane pozornica. Ona mora ostati oltar. Ona mora ostati kapelica istine. Ona mora ostati učionica savjesti.
Kraljevstvo Božje počinje u tišini, a ne u poziranju. Kad Isus govori o gorušičinu zrnu, On govori o onima koji su pali i umrli da bismo mi mogli živjeti. Oni se nisu naslikavali. Oni nisu pričali. Oni nisu glumili. Oni su ginuli. U šutnji. U tišini. U molitvi. I zato njihova krv nije izgubljena. Ona viče iz zemlje. I Bog je čuje.
Ali mi? Mi smo oglušili. Mi šutimo. Mi okrećemo glavu.
Upravo zato treba reći jasno i glasno: Tko god dolazi na Stipića livadu, neka dođe u istini! Ne u licemjerju. Ne u kalkulaciji. Ne u političkom interesu. Neka dođe u molitvi. U pokajanju. U boli. U tišini. Jer ako dolaziš samo da te ljudi vide – bolje da ne dolaziš. Ako dolaziš bez poštovanja prema žrtvi – ne kroči. Ako dolaziš s lažnim osmijehom i planom za sljedeće izbore – vrati se natrag. Bog vidi. Bog sve zna. I Bog pamti.
Dužnici livade
Mi nismo gospodari te livade. Mi smo dužnici. Svatko tko dođe gore – došao je na tuđe tlo. Na tlo natopljeno krvlju. Tamo ništa nije tvoje.
Nema tvoje politike. Nema tvoje stranke. Nema tvoje promocije. Tamo je sve Božje. Sve sveto. Sve tiho. Zato, braćo i sestre, ako dođemo – dođimo sa srcem. Dođimo s ružom, ne sa selfie štapom. Dođimo s Očenašom, ne s press objavom. Dođimo s poštovanjem, ne s planom.
Jer Bog ne traži da budemo veliki – nego da budemo maleni pred svetinjom. Ne traži da budemo moćni – nego da budemo pravedni. Ne traži da pričamo – nego da šutimo i slušamo što govori krv nevinih.
Gorušičino zrno sjemenjao se na Stipića livadi. I to stablo živi. Ne u zakonima. Ne u političkim programima. Ne u deklaracijama. Nego u molitvama majki, u krikovima očeva, u šutnji djece bez oca.
To stablo će rasti – s nama ili bez nas. S našom savješću ili protiv nje. Ali kad staneš pod to stablo – ne poziraj. Kleči. Ne govori. Šuti. Ne pravi planove. Moli. Jer Stipića livada nije tvoja scena. To je Božje svetište.
I zapamti, narode moj: Bog se ne da ismijavati. Krv nevinih se ne zaboravlja. A Istina uvijek nađe svoj put.
Pokoj vječni daruj im, Gospodine!
28. 7. 1993. – 28. 7. 2025.
(www.jabuka.tv)
