Djeca odrastaju i odlaze svojim putem, a roditelji ostaju jedno s drugim i s onim što su ostvarili. Za roditelje koji nisu htjeli ili znali baviti se vlastitim životom, njihova odrasla djeca, iako žele započeti vlastiti život, nastavljaju biti „ljepilo“, bez kojeg će se sve u obitelji raspasti. Odraslo dijete ima pravo samo odlučiti kakvu je pomoć spremno pružiti i nema smisla tražiti više.
Život se promijenio, a s njim i ustaljeni obiteljski odnosi. Zato se u filozofskoj literaturi sve češće razmatra novo i vrlo aktualno pitanje: mogu li odrasla djeca ignorirati svoje dužnosti prema roditeljima?
Mnogi ljudi se još uvijek boji roditeljima reći „ne“ i spremni su žrtvovati vlastite interese i snove, samo da ne bi slušali prijekore, piše uspesnazena.com. Zbog toga ima mnogo ljudi koji provode godine ne živeći svoj život i postaju taoci osjećaja krivnje i dužnosti, a te godine se ničim ne mogu vratiti.
Odlučili smo pokrenuti ozbiljnu temu i pomoći odrasloj djeci da shvate gdje je ta tanka granica između zahvalnosti po vlastitoj želji i dobrovoljnog prinošenja sebe na žrtvu.
Ne bi me bilo bez tebe, ali moje rođenje je tvoj izbor
Omiljena fraza roditelja-manipulatora zvuči otprilike ovako: Nosila sam te devet mjeseci, nisam noću spavala, nisam se odmicala od tvog krevetića – i gdje je sada tvoja zahvalnost? Međutim, to su sasvim prirodne stvari, koje radi svaka žena kad odluči postati majka. Nije li tako?
Dijete uopće ne sluti da će svu brigu i toplinu koju sada prima morati kasnije da vrati. I kada se jednom od njega zatraži da se „oduži“, onda će se ljubav prema roditeljima postepeno početi gasiti i to će dovesti do uzajamnih optuživanja, a zatim do obostranog razočarenja.
Zahtjevi i očekivanja od odrasle osobe pojavljuju se onda kada je rođenje djeteta trebalo ispuniti određena očekivanja, koja su se polagala u dijete. U obiteljima u kojima vlada ljubav, rođenje djeteta je sasvim prirodna stvar i roditelji prihvaćaju brigu o novom članu obitelji kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva, tako da kasnije neće biti potrebe za posebnim iskazivanjem zahvalnosti.
Toliko sam ti dao i žao mi je što je to prošlo neopaženo
Dijete od prvog trenutka života daje sve što ima: svoje mile poglede, zagrljaje, prve riječi, crteže i sve što napravi. A roditelji moraju imati snage i želje da primijete sve to što dijete čini za njih.
Ako takve važne sitnice ostanu neprimijećene i odrasli vjeruju da je dovoljno da zadovolje samo njegove osnovne potrebe, onda se ne treba čuditi što ono kad odraste neće osjećati privrženost prema svojoj obitelji. Suvišno je reći da neće imati želju da se brine o ostarjelim majkama i očevima.
U najboljem slučaju, odraslo dijete će pomagati roditelje kupujući im hranu, lijekove ili će im plaćati troškove, ali će se truditi da ih što rjeđe posjećuje.
Roditelji nam ne postaju uvijek bliski
Nema sumnje da roditelji igraju važnu ulogu u životu svakog čovjeka, ali to ne znači da su oni jedini ljudi na svijetu na koje se može osloniti. Nažalost, ima i suprotnih situacija – kada se djeca suočavaju s nerazumijevanjem, odsustvom podrške, ignoriranjem njihovih problema, a kritike koje dobivaju od roditelja pogađaju bolnije nego od stranih ljudi i samo pogoršavaju situaciju.
Usprkos trudu nekih ljudi da poštuju roditelje pod svaku cijenu, morate trezveno procijeniti situaciju – ako se suočavate s prezirom, ponižavanjem i više nemate želju da s njima podijelite svoje osjećaje, onda to nije odnos između bližnjih i ne trebate živjeti u iluzijama: ako vas nisu podržavali od djetinjstva, najvjerojatnije se ništa neće promijeniti. U tom slučaju, čovjek ima puno pravo da roditeljima odbije podršku, jer je ni sam od njih nije dobio.
Ukoliko ste djetetu bezuvjetno davali svoju ljubav, onda vaše odraslo dijete neće osjećati potrebu da vam za nešto plaća, nego će njegova prirodna briga za vas biti izraz svih onih osjećaja koji su se nakupili tijekom mnogih godina.
Postoji teorija prijateljstva, prema kojoj djeca trebaju činiti za roditelje isto što i za svoje prijatelje, zato što dobrovoljno održavaju prijateljske odnose. Ako roditelj i dijete nemaju uzajamnih emocija, u tom slučaju nema ni obaveza prema roditeljima.
Neću postati ono što bi ti htio da budem
Roditelji mogu imati svoje želje u vezi vaše budućnosti, ali nikad ne smiju ometati vaše vlastite zamisli. Biti odrasla osoba znači samostalno birati svoj put, a on može biti sličan iskustvu vaših roditelja, ali može biti i sasvim drugačiji.
Dijete od ranog djetinjstva zna što želi, ali ako stalno pravite izbor umjesto njega, izrasti će u odraslu osobu koja će se panično bojati grešaka, ovisiti o okolnostima i odgovornost za vlastiti život će prebacivati na druge.
Ako se odričete vlastite odluke samo da biste ispunili očekivanja svojih roditelja, znači da pokušavate biti ono što niste. Žrtvovanje svojih snova radi obiteljskih očekivanja siguran je način za stvaranje nezadovoljstva, bola i bijesa – i takvi osjećaji pratit će vas kroz čitav život.
Zdravi obiteljski odnosi dozvoljavaju vam da budete svoji. Ako to nije slučaj, onda je došlo vrijeme da to raspravite i postavite granice.
Ne dam svoje vrijeme
Često je želja da se s djetetom provede svaki trenutak posljedica toga što roditelji više nemaju nikakvih ciljeva ili zabava u životu. Ponekad takvo ponašanje dovodi do toga da se kasnije od djeteta zahtjeva ista usredotočenost koju su pokazivali prema njemu.
U normalnoj situaciji, djeca odrastaju i odlaze svojim putem, a roditelji ostaju jedno s drugim i s onim što su ostvarili za vrijeme dok je dijete odrastalo. Za roditelje koji nisu htjeli ili znali baviti se vlastitim životom, njihova odrasla djeca, iako žele započeti vlastiti život, nastavljaju biti „ljepilo“, bez kojeg će se sve u obitelji raspasti.
Odraslo dijete će samo odlučiti kakvu je pomoć spremno pružiti i nema smisla tražiti više. Bez obzira na to koliko djece i unuka imate, svatko treba biti spreman brinuti se o sebi.
Ne mogu ni tvoje vrijeme vratiti natrag
Nezadovoljstvo djetetom zbog toga što nije „nadoknadilo troškove“ nastaje onda kad roditelj nije uspio ostvariti se u onome što je želio. Tada mu se čini da ga je pojava bebe onemogućila da ostvari svoje potencijale i spriječila ga da postigne željene uspjehe. Dijete ne može roditelju vratiti vrijeme koje on nije potrošio na sebe.
Nema sumnje da u prvim godinama roditelji skoro sve svoje vrijeme troše na brigu o djetetu, ali kako će kasnije upravljati svojim životima, ovisi samo od njih. Ukoliko im, iz nekog razloga, uloga roditelja nije donijela zadovoljstvo, oni u djetetu pronalaze krivca jer im je “uzelo najbolje godine” i javlja se nezadovoljstvo, a zatim i zahtjev da im se nadoknadi ono što su izgubili.
Malo statistike
Prema istraživanjima američkih sociologa, postoji velika razlika između stupnja financijske podrške koju roditelji očekuju da će dobiti i pomoći koju im djeca planiraju pružiti: 92% ispitanih roditelja izjavilo je da u mirovini ne očekuju nikakvu financijsku pomoć od svoje djece, samo 1% očekuje da ih potpuno osiguraju, 2% očekuju da njihova djeca preuzmu na sebe većinu troškova, a 5% je izjavilo da će ih djeca pomagati po potrebi.
Usprkos tome što većina roditelja ne očekuje pomoć, 63% djece je izjavilo da planiraju financijski pomoći svojim umirovljenim roditeljima. A čak 61% djece spremno je pozvati roditelje da žive s njima, kad prestanu raditi.
Zaključak
Najbolje što roditelji mogu učiniti za svoju djecu je da im daju slobodu i mogućnost da žive vlastiti život. Ako djetetu dozvolite da uči na vlastitim greškama, ako obratite pažnju na njegov izbor i želje, ako ga podržite ga i pomognete, bez nametanja svog mišljenja – takva djeca postaju ljudi s prirodnim osjećajem zahvalnosti i odgovornosti. I ako pritom roditelji ne zaborave na sebe, onda nikada neće imati osjećaj “protraćenog života”, tako da neće imati ni razloga da se žale.
Ne zaboravite da dijete kopira ponašanje roditelja – u trenutku kada vam zatreba pomoć, pogledajte vlastiti odraz i vidjet ćete kakav ste čovjek bili.
A što vi mislite – imaju li djeca obaveze prema roditeljima?
