Jasna Ćorić nominirana za Hercegovku godine, a popratno pismo prenosimo u cijelosti:
Mene i moju Jasnu su naši životi spojili davno. U našim ranim dvadesetim. Nema laganih života ali mi se s ove distance nekako čini da su naši mogli biti i laganiji. Ili smo mi sve to prekomplicirano doživljavali… Tko će znati. Što čovjeka u vrtlogu života može odmoriti, ili tko ga može odmoriti? Gdje se može naći oaza u kojoj možeš predahnuti do ponovnog zaleta. Ako je to a jest nečija širina srca, širok obzor, bistrina uma, pogled naprijed unatoč svemu, iznad svega vjera u dobro do krajnjih granica…. onda je to Jasna. Koliko sam se puta samo zaklonila od udara svega i svačega pod tom njezinom krošnjom… No, ova priča ipak nije baš tako osobne naravi da bih je nastavila u tome smjeru.
Neke ljude Bog nadari posebnom vrstom emotivne oštrine i prosudbe i ljudi i događaja. Oni vide stvarnost jasnije od drugih. Ipak, nije ta osobina jedina ona po kojoj je meni Jasna posebna. Uz sve to – najjača, najupečatljivija i najizražajnija njezina osobina jeste ljubav i vjera u dobro. Njezina nezaustavljiva, snažna, karizmatična snaga kojom grabi naprijed i kojom vuče ljude oko sebe da ne miruju nego da prolaze ovim životom uvijek nastojeći činiti dobro. Svatko od nas vjerojatno ima neke svoje frontove djelovanja. Jedan od Jasninih najupečatljivijih je onaj prosvjetarski. Nisam do kraja shvaćala niti razumjela kada je, prije ne znam više koliko godina, mjesecima, po najvećoj zimi, odlazila u školu i uvježbavala više desetaka osnovškolaca izvedbu kazališnog komada Breza po scenariju kojeg je dobila jednog velikog hrvatskog kazališta. Djeca, kojima je to bio prvi doticaj s glumom uopće, su pred prepunom salom kino dvorane Čitluk imali prvu izvedbu. Pljeskove i ovacije su nakon toga dobivali širom BiH, u manjim i većim mjestima gdje ih je vozio iznajmljeni autobus za potrebe predstave. Jasnina jedina i najvažnija nagrada je bila sjaj dječjih lica s pozornica. Više joj nije trebalo.
Sama po sebi se nakon toga rodila ideja rada za dječji list Cvrčak čiji je glavni urednik. Radost koju prenosi na svoje male novinare koji njezinim nadahnućem ispunjaju šarene stranice novine za najmlađe traje već 5 godina. Poznajući Jasnu, trajat će još dugo, dugo. Svakog subotnjeg jutra, već 10 godina, njezin glas se čuje s valova Radio Mira Međugorje u emisiji Kocka vedrine. Ustvari, bolje je kazati glas njezinih đaka. Uvijek zanimljive, djeci bliske teme, pjesme, priče, zagonetke… Ah da, da ne zaboravim i film, mali ali hvale vrijedan dokumentarni uradak u kojem su ponovno naravno Jasnini školarci odgovorili na njezinu ideju i kamerom i dronom snimili dokumentarni film o povijesnim znamenitostima Brotnja. Zahvaljujući uspješnom ostvarenju, iako nitko od angažiranih nije imao nikakva iskustva u izradi bilo kakvog filma, osvojili su drugo mjesto na Federalnom natjecanju „Dani Europskog jezika„ za uradak koji je nazvan „Lovci na Broćansku povijest“. Povjerenstvo je prepoznalo obrazovnu važnost filma za koje je amaterska družina dobila i visoko priznanje.
U svakom Jasninom projektu, u prvim redovima, su oni zbog kojih i radi sve svoje društvene angažmane. Djeca – mali ljudi u kojima Jasna uvijek i iznova prepoznaje i izvlači vani njihovu radost, vedrinu i posebne darove koji će kasnije krasiti i graditi bolji svijet. Oni su središte njezina rada i njezinih stremljenja.
Jasna je prosvjetar koji istinski prosvjetljuje i svoje đake i njihove putove motivirajući ih da od sebe već u mladim godinama svijetu u opipiljivom obliku umjetničkog izričaja, ostavljaju ono najbolje, svoje srce i svoju dušu koja svijetli za dobro, bilo to u obliku pjesme, priče, kazališnog komada, novinarskog uratka… Sve ovo je došlo do svog punog izričaja u Čitluku, 18. studenog, na dan pada grada heroja, našeg Vukovara. Negdje početkom jeseni, na jednoj od naših kava, kazala mi je kako se u njoj kovitla ideja da zajedno s školskom djecom obilježi dan žrtve Vukovara. Nije dugo trebalo da svoju prvotnu misao pretoči u djelo s tim da su u tome pothvatu sudjelovala i djeca kojoj predaje ona kao i svi osnovškolci i čitlučki srednjoškolci koji su bili pozvani da pjesmom ili pričom gradu heroju poklone dio sebe. Udružili su se i učitelji, nastavnici i profesori iz cijele općine koji su svojim trudom i zalaganjem učinili prekrasnom tu čitlučku noć u hotelu Brotnjo kada su svi nazočni ostali duboko ganuti emocijom i ljubavlju koju su đaci, koji u vrijeme borbe za Vukovar nisu bili niti rođeni, poklonili Vukovaru i njegovim braniteljima. Idejni začetnik ove večeri bila je Jasna čije se ime tijekom cijelog programa samo jedanput spomenulo. Opet su u prvom planu bila naravno djeca.
I dok slap našega društva ustrajno teče, (danas mnogi kažu da ni mi sami ne znamo kud), postoje kapi zbog kojih je taj slap usmjereniji, pročišćeniji, bistriji. Teško ga uočiti, vidjeti, primijetiti. Ali je on tu. Isto kao i sol. Hrani daje okus ali se ne razaznaje u zalogaju.
Osobe poput Jasne su među nama. Rijetke su i ne uočimo ih odmah. One prosvjetljuju. Drugi se od njihovog svjetla oplemenjuju. I to što čine, čine u skrovitosti, zbog jednostavnog čistog Dobra kojemu streme i zbog kojeg nastoje ići naprijed. Umjetnost života je uvijek i u svemu htjeti činiti dobro. Poznajući Jasnu ona će nastaviti po svome unatoč svemu. S pljeskom ili bez njega. Svejedno je. Ona ga i vidi i čuje i osjeti svaki dan u pogledu, osmijehu i radosti svojih malih školaraca. Čiji slap Jasna svojom ustrajnošću, požrtvovanošću i ljubavlju itekako pomaže tkati.
