Kad s djecom stanem na semaforu i kad im objašnjavam da je prelazak ulice dok gori crveno pogrešan, opasan a ponegdje i kažnjiv, uvijek se nađe netko tko, kao u inat, prijeđe. Tada moram objašnjavati, a objašnjenja baš i nema, zašto netko može, a mi čekamo. Tako bi se mogla opisati situacija s diplomom veleposlanice BiH u Češkoj koja je, ma koliko se netko trudio stavljati ga u navodnike, skandal,.

Piše: Berislav Jurič, Bljesak.info

Netko, dakle, dok većina čeka na semaforu, prolazi iako svijetli crveno i ostavlja bez riječi one koji su od prelazača slušali kako se kroz crveno ne smije.

Sad mu gledaju u leđa i slušaju eho opravdanja kao da nikada nisu čuli riječi da su grozni oni koji prelaze ulicu kako im paše.

Drugačija blamaža

Jasno je svima da je Bosni i Hercegovini još uvijek važnije što se priča kod kuće nego li kakav trag diplomate ostavljaju izvan granica ove zemlje. Sliku o BiH ionako je teško ispraviti i izvana i iznutra.

Jasno je svima da su se godinama, bez obzira tko je sjedio u trofoteljnom vrhu države, u diplomaciju slali razni likovi i da nas nisu previše zanimali njihovi potezi. No, slučaj Martine Mlinarević drugačiji je od svih drugih blamaža s diplomacijom po tome što je upravo ona najglasnija bila u propovijedima kako se ulica ne smije prelaziti ako ne svijetli zeleno.

Osvojila je time mnoga srca, postala na toj galami to što jest, otvorila mnoge oči i mnogima ulijevala nadu da se (napokon) netko usudio progovoriti protiv svega onog što nas čini nakaradom nad nakaradama a to je da nismo svi jednaki, da netko može, a netko ne može i da će nas to odvesti na novo dno. Sad, kad je na površinu isplivalo da je Mlinarević prošla kroz crveno, da nema potrebne kvalifikacije koje papir traži, čujemo loša uvjeravanja kako se nije ogriješila o zakon i crna priznanja kako je ”predsjednik rekao da to nema veze”.

Postala je – bez obzira na sve zasluge koje si pripisuje i koje su joj pripisane – jedan od onih negativaca iz svojih priča uvjeravajući javnost da nikada nije rekla ono što je nekad rekla i dovodeći još jednu situaciju u zemlji pred odmahivanje. Jer, ljudi, o kojima je tako sočno pisala i koje toliko želi štititi tekstovima i djelovanjem, naslušali su se upravo ovakvih priča i ovakve ih priče najviše prikivaju u uvjerenje da ovoj zemlji spasa nema i da nikada, ma koliko glavni likovi galamili da su za pravila, nećemo biti jednaki i isti.

Škole nema, uvjeta ima

Odjednom sad više nisu važna uvjerenja i ideali, odjednom se poručuje svima nama, a najviše likovima iz njezinih priča, da eto nije bitna diploma. Jasno je da i nije. Nema te škole koja može stati na papir, ali zato ima tih uvjeta u natječajima za poslove koji traže određenu razinu školovanja. Dok se pripravnici po općinama, vladama i skupštinama šikaniraju zbog prosjeka i zasluga, netko tamo negdje, iako nas je uvjeravao da je to dno ovog društva na dnu, preskače jednu stepenicu trljajući sol na ranu onima koji ne mogu nigdje, a imaju papir, da je predsjednik rekao kako to neće biti problem.

I tužno je, zbilja tužno, da se nakon svih slova, odjednom svi trebamo praviti da Mlinarević nikada ništa nije rekla ni napisala, i da ćemo čekati neko novo vrijeme koje treba nastupiti poslije njezina imenovanja. Evo, samo da pošaljemo veleposlanicu u Češku, a onda ćemo početi raditi po zakonu.

A to čekanje, pisala je o tome i ona, ubija i ovo malo nade što se zakukuljilo u beznadnom i nazadnom društvu kakvo smo postali. Jadno je i čekanje glavešina i velikih, koji misle da su najveći, da progovore i riječ jer, eto, može se kome kako mu se hoće.

Likovi iz priča

S druge strane, nije jasno kako su oni koji su upijali propovijedi Mlinarević, odjednom odlučili da je uredu preskočiti stavku o stručnoj spremi, i gledati kako, dok još odzvanjaju riječi o poštivanju zakona i života, postaje negativac iz svojih priča u kojima gazi sva ona lupanja šakom o stol. Sa strane treće, očito je da nismo odmaknuli daleko od onoga da nas može krasti i varati netko samo da nije njihov i da je sve dobro dok boli sve one koji ne skaču za ljubav ovoj zemlji kako se to njima digne.

Prizemno je, naravno, priču svoditi na osobne obračune. Prizemno je i voditi osobne ratove preko stvari koje nas se kao sviju tiču. Ako tiču.

Prizemno je voditi i nove ratove oko predznaka, znaka i naznaka i licemjerjem zvati prvi glas studenata da su protiv nečega, ako nije naručeno mahanje transparentima i nošenje svijeća. Ovdje bi trebalo gledati predznak pravila koji bi nam, ako smo svi isti, i ako smo povrijeđeni likovi iz nekadašnjih propovijedi, trebao biti na prvom mjestu.

Prizemno je i negdje, kao nekakav adut, prizivati bolest, i galamiti o zaslužnosti kao da svi oni koji se kao crvi u željezu bore u ovoj zemlji, nisu bolesni i zaslužni što su živi. Zaslužni su oni što još ne odlaze i što vjeruju da će nekad netko stati na crvenom bez opravdanja da je predsjednik rekao da se može pretrčati kad se zaboravi što se sve pričalo, plakalo i pisalo./