KRSTIVODE: Svetište na brdu iznad Dobrog Sela, jedno od najstarijih hercegovačkih svetišta
Krstivode, visoravan iznad Dobrog Sela, poznata kao jedno od najstarijih hercegovačkih svetišta, koje datira još od 1308. godine.
U centru pozornosti su dva bunara i kapelica.
Bunari su izgrađeni od samog kamena bez betona.
Način takvog građenja bunara se naziva suhozidno slaganje-ćemerno (slaganje kamena jedan na drugi).
Svaki bunar je u to doba imao svoju svrhu, u jednom je stajala voda za potrebe domaćinstva, a u drugom se nalazila blagoslovljena voda.
Uz pomoć samih donacija mještana Dobrog Sela restauirane su u kamenu, te je još potrebno obnoviti uništena šumska područja na samom području Krstivoda i oko nje.
Ponekad sjedim sam, u tišini,
pa pustim misli prema domovini,
pustim ih kao oblake da plove,
sanjam budan te najljepše snove.
A snovi lete, ničeg se ne boje,
za njih granice ne postoje
i ispune sve želje moje, za tren
sam tu, ispred rodne kuće svoje.
Za tren sam tu, ispod Krstivode,
gdje napravih prvi korak slobode,
gdje sam rođen, gdje sam dijete bio,
to u srcu nosim i nikad nisam krio!
Za tren se vraćam u djetinjstva dane,
kada svako jutro bezbrižno ti svane,
kada svake noći sa zvukom zvonika
toneš u snove malog pravednika!
Za tren sam tamo gdje cvrčak selo
budi, gdje ustaju zorom stari ljudi,
gdje miriše jutrom tek zalivena kava,
gdje je vjera u Boga iskrena i prava!
Tu su prijatelji moji i tu
smo od uvijek na svome svoji,
tu proljeće oblači najljepše boje,
e tu je rodno selo moje!
A ja ponekad , tijelom u tuđini,
al mislima na svojoj djedovini,
baš k’o sada, noći ove, dok neka
strana riječ ne razbije mi snove!
Ne pripada ovde, ni srce ni duša,
samo ovo raspadljivo tijelo,
sve ostalo tjera me tamo,
ispod Krstivode u moje Dobro Selo!
Velimir Raspudić
Naš ugledni povjesničar dr. prof. fra Andrija Nikić često zna reći kako se arhiv Hercegovine nalazi pod zemljom jer su kroz burna stoljeća povijesti neprijatelji-osvajači uništavali sve ono što je bilo vrijedno, svaki trag i spomen. Međutim, arhiv Hercegovine nalazi se sačuvan i u pamćenju naroda, u nazivima mjesta, i u ponekom pisanom tragu skrivenom u arhivima izvan Hercegovine. Tako se često do prave povijesne istine može doći jedino „plivajući uzvodnu”. Kada je riječ o Krstivodi ići ćemo upravo tim putem.
Sam naziv Krstivoda jest jedinstven. Češće se može susresti nazive Krstina ili Krstine, Crkvina ili Crkvine, ali Krstivoda je jedna. I to dovoljno govori o posebnosti toga mjesta i njegovom značenju. Naziv dolazi id riječi „krsti + voda“, dakle to je mjesto gdje se krsti (blagoslivlja) voda. A u kršćanstvu zapadnog obreda blagoslov vode je na Vodokršće, g’. 6. siječnja. Slobodno se može zaključiti da je to mjesto dobilo naziv po onom što se tu događalo. Vodokršće dolazi od riječi „voda + krsti”, a Krstivoda je samo zamijenjen redoslijed riječi.
Povjesničari se slažu da je kroz povijest tu na Vodokršće bio blagoslov vode i da su se vjernici okupljali na blagoslov i odatle nosili blagoslovljenu vodu u svoje kuće, obitelji, stada i imanja. Tu su dolazili vjernici ne samo Dobrog Sela, nego i iz cijele župe Brotnjo, koja je u povijesti bila vrlo prostrana.
Na Krstivodi se nalaze i dvije kamene Čatrnje. Posebnost tih Čatrnja je što su one na brijegu i u njih se skuplja samo voda kišnica. Te čatrnje nemaju nikakvih žlijebova (oluka). Ne pamti se da je ikada u njima nestalo vode. U narodu je ostala predaja da se jedna polovica (desna strana od ulaza u rnisište) koristi za blagoslov a druga za piće. Razumljivo da nisu svi mogli biti nazočni na blagoslovu vode na Vodokršće, ali bi vjernici onda dolazili po blagoslovljenu vodu kada im je za to bilo najzgodnije.
Zašto i odakle kamene čatrnje na Krstivodi?
To se pitanje nameće samo po sebi, jer tko je mogao doći na ideju tu praviti čatrnje. Poznato je da se Čatrnja pravi ondje gdje netko živi. Njezina svrha je osigurati vodu za domaćinstvo. A tko je živio na Krstivodi? Tu su živjeli fratri koji su tu imali svoju crkvu i svoj (samo)stan, svoju kuću. Oni su izgradili čatrnju za svoje potrebe i za potrebe vjernika kojima su služili. Tu je bilo sjedište i središte prostrane župe koju su fratri služili.
O tom 1867. godine piše fra Petar Bakula u svom Šematizmu, kada navodi da su župníci Brotnja, prije nego je obitelj Zubac-Radmanović u Gradnićima župskoj kući ustupila malo zemljišta (1429. godine), dugo boravili u Dobrom Selu. Također veliki povjesničar dr. fra Dominik Mandić u Šematizmu iz 1933. godine navodi da su „u Dobrom Selu su na sunčanom brežuljku dvije stare čatrnje gdje se u starini na Vodokršće voda nekoć za cijelu župu Gradnići blagoslivljala.
Na istom mjestu pojavljuju se temelji stare crkve zvane ‘crkva fratarskih mučenika’. Sve to upućuje na činjenicu da je na Krstivodi postojao franjevački (samo)stan prije dolaska Turaka, koji su porušili i kuću i crkvu, ali je ostala Čatrnja. Upravo će ona odigrati ključnu ulogu u čuvanju vjere kroz naredna teška stoljeća zuluma i okupacije. srušena je crkva-zgrada, ali nije se mogla srušiti živa Crkva, crkva vjere i molitve.
Fratri nisu ostavili ni svoj narod ni svoju Krstivodu. Prilagođavaju se novim okolnostima, pa im i pećina postaje privremeno boravište. Poznata je u blizini misišta Krstivoda i fratarska pećina zvana „pratruša“ koja je služila za smještaj i sklanjanje misnog ruha. Tu se također nalazi i fratarska grobnica, koju spominje i fra Petar Bakula u svom Šematizmu.
Franjevačku nazočnost na Krstivodi treba staviti u odnos s nazočnošću franjevaca u cijeloj Hercegovini, Bosni i ostalim hrvatskim krajevima. Nakon osnutka, Franjevački red se širi velikom brzinom po ondašnjoj Europi, tako da se još za života sv. Franje Asiškog osnivaju prvi samostani na hrvatskom teritoriju. Do 1230. godine fratri su već u Hercegovini, a 1234. godine i u Bosni.
fra Mile Vlašić
