U prometnoj koja se dogodila u japanskom gradu Otsu 15 osoba je povrijeđeno nakon što je automobil rano jutros uletio u skupinu djece starosti od dvije do tri godine.
Četvero djece je prevezeno bez svijesti u bolnicu i oni su u kritičnom stanju.
Nesreća se dogodila kada je automobil udario u putničko vozilo na raskrižju, a zatim skrenuo na trotoar, gdje su djeca uzrasta od dvije do tri godine, u pratnji odgajateljice, čekala na semaforu, prenose agencije.
Dvogodišnji dječak i djevojčica preminuli su u bolnici od zadobivenih povreda, rekla je policija. Još dvoje djece je u kritičnom stanju.
Obje vozačice, dvije žene starosti 62 i 52 godine, uhićene su poslije nesreće.
Hrvatski reprezentativac Dejan Lovren bio je sinoć izvan sebe od sreće nakon što je njegov Liverpool napravio senzaciju protiv Barcelone (4:0) i plasirao se u finale Lige prvaka. Lovren nije ušao u igru, no nakon susreta se grlio i ljubio sa svima i energično slavio veliku pobjedu. Kao i obično, bio je aktivan na društvenim mrežama. “Je***, što se ovo večeras dogodilo? Kakva pobjeda, još jedan finale, nezaboravni trenuci, samo Anfield može ovo napraviti. Tako sam ponosan na momčad”, napisao je Lovren na Instagramu.
Na to se u komentarima javio kapetan hrvatske reprezentacije Luka Modrić. – Bravo, brate! Svaka čast! Ove godine do kraja! – napisao mu je Modrić. Lovren je na to odgovorio: – Moramo, brate, inače se ostavljam nogometa.
Podsjećamo, Liverpoolu je ovo drugi finale Lige prvaka zaredom. Lani su igrali protiv Real Madrida i izgubili 3:1. Lovren i Modrić tada su odigrali cijeli susret. Hrvatska će ove godine opet imati predstavnika u finalu, a Lovren je dobio drugu priliku za osvajanje trofeja o kojem mnogi nogometaši maštaju.
Ovih dana sam slučajno došao u prigodu na brzinu se zaletit do Mandina Sela, naspavat se na duvanjskoj buri, pojest koju kilu borčanske janjetine u kongorskim svatovima, te zajedno sa suprugom, koja pet godina nije bila u Tomislavgradu, prošetat oko Blidinjskog jezera, popit kavu i pojest uštipke u Hajdučkim vrletima i na kraju obletit grad, piše Vinko Vukadin/mandino-selo.com
Znam da ne pišem objektivno, potpuno sam svjestan da nema objektivnih prosudbi jer svi mi svakoj prosudbi dajemo svoj dojam, svoje naočale i svoj premaz. Objektivnost je samo varljivi pokušaj vlastiti stav prikazati kao nešto neupitno, objektivno. Zato ovaj tekst pišem subjektivno, kao što pišu i oni koji se pozivaju na objektivnost, emocionalno i bez osjećaja srama što hvalim svoje prijatelje duvanjske političare, porazmještane po različitim institucijama i na raznim pozicijama.
Kao prvo moram pohvalit dobre narodne običaje da se ljudima na pozicijama daruju različiti darovi, što iz stvarnog poštivanja, što zbog ulizivanja, što zbog čiste računice da će taj i taj političar nešto nekom učiniti. Taj dobri običaj mi je omogućio da kod svog stričevića načelnika popijem dobro hercegovačko vino i pojedem tri godine star pršut iz Kovača. Da Ivan nije načelnik ne bih ni ja pojeo tako dobar pršut. No nije samo za moju tak i tak razmahanu liniju učinkovito načelnikovanje moga nekadašnjeg cimera, rođaka i prijatelja.
Kao što rekoh, sa mnom je ovaj put bila i moja supruga, izvorna Austrijanka, rođena u Koruškoj na seoskom zraku, neoslobođena izvorne podozrivosti austrijskih ljudi, a zaljubljena u duvanjsku pustoš. Upravo je ona poželjela malo se prošetat ne bi li svojim kritičnim ženskim okom ocijenila je li se u Tomislavgradu što promijenilo i je li Bürgermeister išta napravio od grada.
Prvo što ona nije mogla vjerovat je da se do Blidinja može asfaltiranom cestom, da su rupetine, uzbrdice i ponori nestali, da je do Hajdučkih vrleti samo par minuta vožnje bez opasnosti da slomiš i auto i leđa. Sjetila se ona one stare ceste i vožnje u prvoj brzini s prašinom na svakom milimetru i ocijenila da je to nevjerojatno. Naravno da sam joj morao reć da je ta cesta plod ulaganja u naše duvanjske kadrove u politici, koji su se izborili da se cesta izgradi, a mogli su se pravit ludi ko i generacije prije njih, pa bi mi svi do Blidinja mogli samo u terencima ili slomljenih potpetica i prašnjave guzice.
Nakon Blidinja smo malo obeletili i grad. Najprije smo posjetili spomenik dr. Franji Tuđmanu, moja žena je isprobala svoje znanje hrvatskog i utvrdila da je i službeno istina ono što ju od prvog dana učimo, da je ovo Hrvatska. Tako piše na Franjinom spomeniku. Jedino što joj nije bilo jasno je zašto Franjo nosi onaj dugački kaput bez kapuljače, malo ju je podsjetio na dužnosnike kojih ima i u kiparskim djelima u Austriji.
Naravno da smo skrenuli do Gastarbeitera i nastavili prema gradu kako bismo vidjeli novi trg gange i hajdučke družine. Usput je žena navratila u jednu trgovinu cvijećem, mislim da se zove „Ivanka“, te je bila oduševljena kako je gospođa bila susretljiva, jako profesionalna, s osmijehom na licu i da je hrvatski moje supruge bio dovoljan da kupi svijeće i cvijeće za grobove.
No, kad smo došli na staru pijacu nismo mogli doć sebi od čuđenja. Trg kao da je iz nekog drugog kraja stigao u Tomislavgrad. Očito je netko pametno osmislio čitavu priču kao neku vrstu grčkog mini teatra. Moja supruga je ostala iznenađena i priupitala me znaju li uopće ljudi to cijeniti? Ostala je bez odgovora, jer stvarno ne znam znaju li ljudi cijeniti ono dobro što se u njihovom gradu dogodi ili su naučili sve kritizirati.
No, zar bi Tomislavgrad bio Tomislavgrad da nema neku okoparajuću ružnu sitnicu? Stara ruševna zgrada, kamena sramota, se nadvila kao avet iznad prekrasnog trga i KIC-a, uništava pogled i dojam da nije samo trg gradski, nego da je čitav grad gradski. Kažu da u jednoj od tih ruševina stanuje neki bivši sekretar koji za duvanjsku ruševinu traži berlinske cijene jer zna da mu ju ne mogu oduzet iz narodnih interesa kao što su to njegovi drugovi partizani radili, a on jadnik i dan danas priča kako su ta vremena bila dobra.
No, sve pomalo dođe na svoje mjesto, žena nije mogla vjerovat da nema više takozvane robne kuće, a ja sam se upitao što li sad kritiziraju lokalni kritizeri od pera i zanata, majke jugonostalgičara koje piskaraju protiv jer im je to zanat i lokalni patrioti koji su uvjereni da je za iseljavanje uvijek kriv netko drugi.
Glavna cesta odiše tek započetim duhom obnove svega što nije privatna fasada. Gledajući djelomično ruševne fasade i privatne bašče dobije se dojam da Duvnjaci uvijek pljuju po drugima, a sami kao urbani građani nisu u stanju obnovit vlastitu zahrđalu ogradu. No, to je valjda tako na buri zavisti, jala, podmetanja i beznađa vlastitog života. Nemaju oni para za obnovit fasadu ili ispravit srušenu ogradu.
Prolazeći gradom koji ima i semafor i zebru, obnovljene ceste, rasvjetu i drvored sjetih se prve izborne kampanje svog rođaka, sadašnjeg načelnika.
U ono vrijeme Tomislavgrad po „objektivnim“ mjerilima bijaše kasaba, ona prava tursko balkanska kasaba u kojoj građani umišljahu da su građani jer u gradu imaju kuću ili državni stančić. Najgorljiviji građani bijahu oni čiji se ćaća i mater doseliše iz nekog duvanjskog sela, jer takvi su nastojali da se ne primijeti da su nedavno izašli iz pojate pa su napadali po načelu: šta će nama seljak vladat gradom.
No, ta priča poznatih duvanjskih sekretara nije vele brinula tada još neiskusnu ekipu mladih i neobuzdanih političara. Oni su jednostavno u toj prvoj kampanji obećali: Od kasabe ćemo napraviti grad.
Prošlo je dosta vremena, nekoliko izbora je iza ekipe, malo su osijedili, udebljali se, osnovali obitelji, amožda su se i oni ulijenili i uljuljali u tipično političarski pristup životu; bitno je da smo sigurni. No, jedno je iz subjektivne perspektive geldanja neporecivo: puno su napravili za grad i za ljude u gradu. Napravili su ono što općinske i županijske vlasti mogu napraviti, infrastrukturu, vodu, ceste, škole i trgove.
Oni su uspjeli da kasaba pomalo počinje biti grad, da se neki turist, kao moja žena, s ponosom može uslikat ispred nekog spomenika na lijepom trgu ili da se ujutro može istuširati bez straha da će bunar ostat bez vode.
Duvnjacima je to možda malo, možda bi rado nešto drugo, al to drugo nije u rukama njihovih političra nego u rukama svakoga Duvnjaka i Duvanjke.
P.S. I nemojte reć da sam subjektivan jer su mi prijatelji političari. Naravno da sam subjektivan jer znam da nam mnogi zavide na mladoj ekipi i na puno uspjeha koji je vidljiv svakome tko ima oči da gleda.
P.S.S. Na kraju samo komentar moje žene Austrijanke: „Pa ovo je stvarno lijep gradić. Ne bih ga prepoznala da ne znam“.
Pjevačica, spisateljica, model i glumica Nives Celzijus na svom Instagram storyu objavila je fotografiju svojih izranjavanih koljena. Pratiteljima je sasvim iskreno objasnila kako je ‘zaradila’ modrice i ogrebotine i dodala da joj one sigurno neće nedostajati. ‘Neće mi nedostajati razvaljena koljena’, napisala je 37-godišnja Nives u objavi koja je posveta njezinom sudjelovanju u showu ‘Ples sa zvijezdama’.
Podsjećamo, Nives se prije dva dana borila za povratak u show s ostalim bivšim natjecateljima, no očito ju je više razveselilo što nije prošla dalje i što više neće padati i ozlijeđivati se na treninzima. Sudeći po nekoliko posljednjih objava na njenom Instagramu, svestranu Nives u životu sada više raduju ples na svili, joga i trčanje po šumi.
U sklopu Mostarskoga proljeća 2019. – XXI. dana Matice hrvatske, sutra (četvrtak, 9.5.) u 19 sati u Galeriji Rondo (HD hercega Stjepana Kosače), bit će otvorena izložba fotografije „Stari Zagreb“, autorice Snježane Požar.
U programu sudjeluju: Dragan Marijanović, Ivan Vrljić, Dalibor Nikolić i Snježana Požar.
Uz izložbu „Stari Zagreb“, Dragan Marijanović je napisao:
„Snježana Požar, za više od pola stoljeća bavljenja umjetničkom fotografijom i umjetnošću uopće, evo se izložbeno okreće davnim vremenima koja, dok ih je bilježila, bjehu aktualna i dio njezine svakodnevice.
Kako se sve mijenja!
Stotine tisuća situacija, trenutaka, prizora, lica i naličja, pojava i svega što stane u nekoliko kroničarskih života, bilo da su bilježene zapisom, slovom, filmskim ili fotoobjektivom ili se tek prenose najnepouzdanijim načinom naraštajne predaje, sabijaju more podataka u nesigurnu i u vremenu, krhku zonu sjećanja. Sjećanja su na korak do zaborava.
Izložba Snježane požar
Jednostavno, nije se zabilježilo, pa nije ni bilo… Istinabog, pričaju neki da je bilo, ali nitko se više pouzdano ne sjeća, valjda su svi pomrli. I ljudi i gradovi, posječeni su drvoredi, nitko se više ne tiska po javnim knjižnicama, nema više crnobijelih snjegova, ne, to raskrižje više ne izgleda tako.
Vrtuljak? Zar je tu nekada bio vrtuljak? Tako su tad uopće izgledali vrtuljci?
Jelačić plac imao takve reklame? Ma, dajte!
Zar doista ovi studenti sjede i uče? Tko više tako uči?
Kavana Opera? Što je ono sada tu? Ma valjda je još uvijek kavana, da, jest… Ali, Bože, kako je nekada bila intimna. Kako su svi ovi ljudi na ulici, u učionici, pred knjižnicama mirni i disciplinirani!
Ma vidite vi tu umjetničinu frizuru! Ovo onaj glumac? Kako je bio lijep!
Zaboga, ovdje svi puše, zar se doista toliko pušilo nekada? Ovo Zagreb? Stvarno Zagreb? Ma, mogao bi i biti Zagreb, ali kao da mu je netko u međuvremenu izvadio sadržaj ulica i trgova i ubacio posve drukčiji, i drukčije ljude pospremio po ulicama…
Da, Snježana Požar već dugo je klasik hrvatske fotografije, a Hrvati su mali narod velikih umjetnika i hrvatska fotografija brand je u svijetu ove vrste arta i Snježana je jedna od njegovih perjanica. Umjetnica koja je snimila prošlost. Izvukla iz nje najilustrativnije poruke. Ako je dokumentirala prizore s više lica, sve ih je podredila jednom istom osjećanju, miru i tišini…“
Ulaz na izložbu je slobodan.
Dusi nad Zrinjevcem
Uz izložbu umjetničke fotografije Snježane Požar Stari Zagreb
Snježana Požar, za više od pola stoljeća bavljenja umjetničkom fotografijom i umjetnošću uopće, evo se izložbeno okreće davnim vremenima koja, dok ih je bilježila, bjehu aktualna i dio njezine svakodnevice.
Kako se sve mijenja!
Stotine tisuća situacija, trenutaka, prizora, lica i naličja, pojava i svega što stane u nekoliko kroničarskih života, bilo da su bilježene zapisom, slovom, filmskim ili fotoobjektivom ili se tek prenose najnepouzdanijim načinom naraštajne predaje, sabijaju more podataka u nesigurnu i u vremenu, krhku zonu sjećanja. Sjećanja su na korak do zaborava. Jednostavno, nije se zabilježilo, pa nije ni bilo… Istinabog, pričaju neki da je bilo, ali nitko se više pouzdano ne sjeća, valjda su svi pomrli. I ljudi i gradovi, posječeni su drvoredi, nitko se više ne tiska po javnim knjižnicama, nema više crnobijelih snjegova, ne, to raskrižje više ne izgleda tako.
Vrtuljak? Zar je tu nekada bio vrtuljak? Tako su tad uopće izgledali vrtuljci?
Jelačić plac imao takve reklame? Ma, dajte!
Zar doista ovi studenti sjede i uče? Tko više tako uči?
Kavana Opera? Što je ono sada tu? Ma valjda je još uvijek kavana, da, jest… Ali, Bože, kako je nekada bila intimna. Kako su svi ovi ljudi na ulici, u učionici, pred knjižnicama mirni i disciplinirani!
Ma vidite vi tu umjetničinu frizuru! Ovo onaj glumac? Kako je bio lijep!
Zaboga, ovdje svi puše, zar se doista toliko pušilo nekada? Ovo Zagreb? Stvarno Zagreb? Ma, mogao bi i biti Zagreb, ali kao da mu je netko u međuvremenu izvadio sadržaj ulica i trgova i ubacio posve drukčiji, i drukčije ljude pospremio po ulicama…
Da, Snježana Požar već dugo je klasik hrvatske fotografije, a Hrvati su mali narod velikih umjetnika i hrvatska fotografija brand je u svijetu ove vrste arta i Snježana je jedna od njegovih perjanica. Umjetnica koja je snimila prošlost.
Izvukla iz nje najilustrativnije poruke. Ako je dokumentirala prizore s više lica, sve ih je podredila jednom istom osjećanju, miru i tišini.
Valjda je to bilo vrijeme šezdesetih, kada su se ljudi, kao i u svakome drugom megalopolisu, učili zatvarati u se, tako da mi se čini da su skupni prizori na taj način podređeni pojedincu. I kad uči, i kad ispija kavu, kada šeće, i umjetnica koja nastoji slikati, baš kao i dečko koji drži svjetlost i nastoji rastjerati osamu, i svi oni mladi ljudi u čitaonici, nastoje ograditi svoju krišku svemira.
Snježana priča priču sjete i melankolije, tišine i simboličke polutame. Kontrasti na njezinim fotografijama, premda neupadljivi, jer nisu sebi ciljem niti osnovnom nakanom autorice, zapravo suština i smisao njezine tematike: svjetlo zove ljude iz tame, no oni je se uporno drže! Bilo je to vrijeme zabluda o slobodi općeg značenja, ali svjesnost o općoj zarobljenosti i vrćenju u krugu posvemašnjeg besmisla, vidljiva je iz svakog prostora, sa svakog lica, sa svake ulice.
Sloboda i disciplina nikada nisu funkcionirale zajedno i isključivale su jedna drugu. Onako kako je ovaj novi i najnoviji Zagreb isključio ovoga s ovih Snježaninih fotografija. S kojih miriše patina starih kavana s okusom duhanskog dima, vinjaka i jeftinih ”mirogojčeka”, kada je i Snježana Požar tragala za slobodama, ma što je ona njoj tada značila.
Sudbina, a i vlastiti izbor materijalne nesigurnosti, nitko vam ni tada, kao ni sada, nije priječio. Kakva zabluda! Potrošeni su svi milijuni i u svim valutama koje su donosila i pronosila vremena. Mlada lijepa lica odavno više nisu takva ili više uopće nisu… Nastambe i reklame su drukčije… Umro je cijeli jedan grad i pretvorio se u iskričave colore, ali, evo umjetničina opredijeljenost da s gradom i njegovim ljudima fotografski razmijeni intime, ostavila je jedino relevantno bogatstvo. Kojemu ovom izložbom svjedočimo.
Koja nam zbori i o svjetlosti, malenim kolonijama plamičaka koji su osvijetlili svemir. Osobito gdje autorica, naoko se posvećujući pojedinačnom, postiže efekte općeg. Te mi ove fotografije mirišu, kako na mladi Zagreb i mladu Snježanu, i na mladog Ladu Leskovara, gradu tek pristiglog Arsena; čujem kako Jimmy Stanić doziva svoju kobilu Suzy, vidim Ivicu Šerfezija u besprijekornom svijetloplavom odijelu i Dragu Britvića pod šeširom niskog klobuka i uskog oboda, za stolom u vrtu Gradske kavane, ispod davno ugašene reklame Efkecolora; pričaju kako je sjajno odigrao Nikola Plećaš za Lokomotivu, a Stjepan Lamza pao s terase…
Kvragu, velim ti ja, Dragec, najbolji je tenis, istegneš lakat i to je sve! Šalata, Dragec, idemo na Šalatu!
Vidim prelijepu Božidarku Frajt, Zdenku kako moli tatu neka joj kupi kolače, bicikl i romobil. Ma je li onaj netko u zagrebačkom sutonu možda i sam Zvonimir Milčec, posljednji kroničar staroga Zagreba o kojemu više nigdje i ni u komu nije mogao naći sugovornika, te je naprosto umro u samoći među dopetencima, a ne znam jesu li se poznavali Snježana i on, i je li ijedna od ovih fotografija napravljena dok je i on bio negdje blizu? On je zapisao sve, ona je fotografirala sve.
Draguljna je ovo fotografska metamorfoza jednoga starog, odumrla grada, koji je umro e da bi se rodio novi. Eno mu dusi lebde u mrzlom praskozorju na Zrinjevcu, u jutru koje je Snježana Požar probudila prije dolačkih kumica.
Valja znati da su sve fotografije, svi ovi povijesni trenuci nastali u stotinkama sekunda, s nevjerojatnim osjećajem za rez, u pravo vrijeme. Te je pred nama spretno montiran izložbeni film, vječan i tematski i stilski povezan u svojoj nepomičnosti.
Jer umjetnica, valjda, nije ni kanila ništa drugo, doli nam pokrenuti misli.
Stres je pojava koja se općenito odnosi na dvije stvari – psihološku percepciju pritiska iz okoline te odgovor tijela na taj pritisak koji uključuje višestruke sustave, od metaboličkih do kognitivnih promjena.
Stres se ukratko može definirati kao pojava koja se javlja pod utjecajem pritiska te kao sredstvo pomoću kojega osoba reagira na izazove i neizvjesnosti postojanja.
Ono što je ključno kod doživljaja stresa je procjena opasnosti koja pokreće sustav automatskog odgovora poznatog pod frazom „bori se ili bježi“ (eng. „fight or flight“).
Osim što aktivira cijeli sustav hormonskih signala, takav automatski odgovor nudi trenutno rješenje za situaciju koja se smatra opasnom i ugrožavajućom.
Što je stres i koliko je opasan? Svakodnevno smo okruženi različitim stresorima koji na svakog pojedinca mogu djelovati na različit način što znači da će se stres pojaviti samo onda kada osoba shvati da zahtjevi okoline prelaze njezin adaptivni kapacitet.
Drugim riječima, neće svatko pod istim pritiskom reagirati jednako. Neki će određeni problem percipirati kao sitnicu i riješiti ga vrlo jednostavno dok će drugi doživjeti različite psihološke i fiziološke promjene dok shvate kako riješiti taj isti problem. Smatra se da se stres događa kada osoba smatra da su okolnosti opterećujuće ili da prelaze njezine resurse i ugrožavaju dobrobit.
Stresne situacije aktiviraju negativni afekt koji uključuje uznemirenost i negativne emocije. Istovremeno dolazi do promjena imunoloških funkcija te neuroendokrinih promjena koje mogu rezultirati različitim zdravstvenim ishodima.
Naime, osobna sklonost stresu ili nepovoljni stilovi suočavanja sa stresom te negativni emocionalni odgovori ili loša kvaliteta života povezani su s većom učestalošću pojave karcinoma i različitih drugih kroničnih bolesti.
Miris omiljene kreme za sunčanje odmah vas vraća u bezbrižne ljetne dane i uživanja na plaži.
I dok jedva čekate ponovno na sebe nanijeti kremu za sunčanje sa zaštitinim faktorom pred odlazak na plažu, stižu nam informacije o studiji čiji rezultati su pokazali da se kemikalije iz tih proizvoda, nakon nanošenja na kožu, apsorbiraju u krvotok.
Ipak, posljedice toga na zdravlje, ako ih ima, nisu poznati. Studija koju su proveli istraživači iz američke Uprave za hranu i lijekove (FDA) pokazala je da kemikalije iz proizvoda za zaštitu od sunca nakon naonešenja vrlo brzo prodiru u krv.
Iako je riječ o vrlo malom broju sudionika istraživanja, riječ je tek o dvadesetak ljudi, ovo je prvi put da su prezicno mjerene razine kemikalija u krvi ljudi nakon uporabe sredstava za zaštitu od sunca i koliko se u krvi zadržavaju.
Rezultati su objavljeni u časopisu JAMA, uz naznaku da ovo istraživanje ne znači da biste trebali prestati koristiti kreme za sunčanje, posebice kada znamo kakva se opasnost krije od izloženosti sunčevim zrakama bez zaštite.
“Nikako ne bismo trebali prestati koristiti proizvode sa zaštitnim faktorom”, naglašava jedna od voditeljica istraživanja i dermatologinja dr. Kanade Shinkai sa Sveučilišta California, San Francisco.
“Znamo da izloženost sunčevim zrakama može uzrokovati melanom, ” zaključila je.
Ozljeda prednjih križnih ligamenata jedna je od najtežih u svijetu sporta. A kada doživite tu ozljedu na oba koljena, kraj karijere vam je nažalost neizbježan.
Međutim, ni takve dvije ozljede nisu spriječila sportsku heroinu iz Tomislavgrada, 23-godišnju Anitu Radoš da nastavi sanjati svoje sportske snove.
Počela je trenirati Taekwondo gdje ima položen i crni pojas, a nakon osnivanja ŽRK Delminium, tatami je zamijenila parketom i jednim od najgrubljih sportova današnjice, rukometom, iako je jedan period paralelno trenirala oba sporta.
U 2013. godine kao 17-godišnja djevojčica, doživjela je prvu ozljedu. U pitanju su bili križni ligamenti desnog koljena. Nakon operacije vratila se na teren. Trenirala je u ŽRK Osijek i ŽRK Split 2010, a u Splitu je povrijedila križne ligamente lijevog koljena. Nije upisala nijedan zvanični nastup za Osijek i Split.
Dvije teške ozljede, povratak je u takvim situacijama skoro nemoguć, ali ova mlada djevojka je imala druge ciljeve i snove. Nije odustajala i od ove sezone je ponovo na rukometnim parketima. Nakon pet godina zaigrala je rukomet, ovaj put u dresu HŽRK Zrinjski, s kojim je na pragu titule u Prvoj ligi FBiH i plasmana u PLBiH za rukometašice.
“Ponovno sam na terenu i od ove sezone sam članica HŽRK Zrinjski, za koji sam nakon dugih pet godina i zvanično odigrala utakmicu. U novom klubu sam ponajviše zahvaljujući suigračici Moniki Milićević s kojom sam odradila rehabilitaciju. U klubu vlada odlična atmosfera, cure su me odlično prihvatile i iz dana u dan ova ekipa, pod vodstvom trenerica Marijane Arapović i Tine Biokšić, sve više napreduje. Trenutno smo vodeća ekipa Prve lige FBiH, a do kraja prvenstva imamo još dvije utakmice u kojima ćemo tražiti pobjede za konačni plasman u Premijer ligu”, rekla je Radoš za Sportske.ba.
Kao i ostale rukometašice u našoj zemlji i Anitu boli činjenica da nemamo seniorsku žensku reprezentaciju.
“Rukomet u BiH ima puno nedostataka, od kojih je prema mom mišljenju, jedan od najvećih nepostojanje ženske seniorske reprezentacije. Taj nedostatak onemogućava da mnoge talentirane rukometašice iz BiH pokažu svoju kvalitetu na svjetskoj sceni.”
Ova sjajna djevojka ističe da joj je sportski uzor Domagoj Duvnjak koji se također vraćao na teren nakon ozljeda, a podrška je njena porodica, posebno otac, koji je vjerovao da se može vratiti nakon teških ozljeda.
U životu moramo biti spremni na velike borbe, a Anitin primjer je da želja, upornost i volja mogu krojiti naše snove na jedan predivan način.
Pripadnici GSS-a u BiH spasili su u utorak navečer nizozemskog državljanina na Brdu ukazanja u Međugorju.
Nakon što je oko 20:30 sati zaprimljena dojava da su hodočasnici na Brdu ukazanja naišli na dezorijentiranu stariju mušku osobu krenula je akcija spašavanja koju je vodio Nikola Pekić.
Tim od deset ljudi s dva vozila upućen je prema Međugorju. Na terenu je lociran nizozemski državljanin za kojeg je utvrđeno da ima povišen tlak i da ne može sam nastaviti dalje.
Unesrećeni je transportiran do hotele te upućen na daljnje medicinske preglede. Akcija je završena u 22:24 sati, priopćeno je na gss.ba.
U vrijeme kada je teško i gotovo nemoguće pronaći mladu i ambicioznu osobu koja želi svojim radom ostvariti egzistenciju i ostati u središnjoj Bosni, Novabila.info donosi pozitivnu priču koja ulijeva nadu svakom čovjeku.
Glavni akter ove priče je mladi frizer Ivan Šoko koji već godinu dana uspješno vodi frizerski salon. Njegov put nimalo nije bio jednostavan, nego pun prepreka. Prije nego je otvorio svoj vlastiti frizerski salon radio je pet godina u CM ASK studiju kao frizer gdje je i ispekao zanat.
Nakon što je saznao da se salon u kojem radi zatvara, nije imao puno izbora. Znao je da treba zakoračiti velikim korakom i napraviti odvažan iskorak u svom životu. Odlučio je nastaviti raditi ono što najbolje zna i otvoriti svoj vlastiti salon. Kako kaže, nije bilo nimalo jednostavno.
Krenuo je u otvaranje salona, ali nije ima ni osnovna sredstva za rad. Našao sam se u nezavidnoj situaciji gdje sam samo petnaestak dana prije saznao da se salon zatvara. Nisam imao izbora nego pokrenuti vlastiti salon.
Nije bilo lako jer na početku nisam imao niti škare za šišanje, a kamo li ostali skupocjeni inventar, govori za NovaBila.info veseli i nasmijani Ivan. Velika podrška na samom početku bile su mu tvrtke Economic i CM s kojima i danas odlično surađuje, kao i vjerni klijenti koji su ostali uz Ivana i bili mu velika podrška u trenucima kada mu je bilo najteže.
Danas ima svoje stalne klijente koji mu svakodnevno ulijevaju vjeru i nadu za daljnje poslovne iskorake. Kako kaže, posjećuje razne seminare i edukacije kako bi pratio suvremene trendove u ovoj djelatnosti i svojim klijentima ponudio što kvalitetniju uslugu.
Rado se odaziva na humanitarna i društvena događanja. Organizirao je niz društveno korisnih akcija, od kojih je najzanimljivije besplatno šišanje prvašića pod nazivom „Nova frizira za novi početak”, a nedavno je osnovce darovao i besplatnim kupanjem u Wellness i Spa centru Hotela Central.
Ivan je odličan primjer kako se svojim trudom i radom može uspjeti i ostvariti snovi na rodnoj grudi. Nije sve tako crno kako se uporno pokušava prikazati. Treba samo pokazati malo volje i borbe te uložiti truda u radu kako bi se ostvarili postavljeni ciljevi. Iz osobnog iskustva jako dobro znam da se iz malih stvari začinjenih velikom željom mogu ostvariti snovi, rekao je za Novabila.info Ivan Šoko.
Večeras u 18 sati Široki Brijeg igra prvu finalnu utakmicu Kupa BiH na Koševu protiv Sarajeva. Sve neodoljivo podsjeća na 10. svibnja 2017. godine kada su isti protivnici na istom stadionu također igrali prvi finalni susret Kupa BiH.
Odlučili jedanaesterci
Podsjetimo, tada su Širokobriježani na Koševu slavili 1:0 pogotkom Josipa Barišića nakon kornera u 45. minuti, u uzvratu u 90 minuta doživjeli isti 0:1 poraz (Amer Bekić u 65. minuti s 11 metara), ali u izvođenju jedanaesteraca Široki Brijeg bio je uspješniji (6:5).
Podsjetimo i na to kako je momčad trenera Goce Sedloskog u posljednjih 11 službenih utakmica u prvenstvu i Kupu zabilježila osam pobjeda i tri puta odigrala neodlučeno.
Posljednji poraz, bolan i uvjerljiv (0:3), momčad s Pecare doživjela je upravo na Pecari. Bilo je to još 10. ožujka u 22. kolu upravo protiv Sarajeva. U prvenstvu su se današnji finalisti susreli na Koševu i 14. travnja (0:0).
Ta utakmica još se pamti po obranama vratara Širokoga Luke Bilobrka, koji je, uz ostalo, u 94. minuti obranio jedanaesterac Krsti Velkoskom. Pamti se i po sucu Draganu Petroviću, koji je taj jedanaesterac doslovno izmislio, ali zato nije svirao jedanaesterac “kao kuća” za Široki Brijeg na Mateu Mariću.
Petrović se pamti i po crvenom kartonu Dini Ćoriću te po još nizu “biserčića”. Zato je malo čudno što je Povjerenstvo za suce i suđenje pri Nogometnom savezu BiH upravo Petrovića odredilo za suca večerašnje utakmice…
Ipak, nemojmo ništa prejudicirati. Sarajevo je na korak do naslova prvaka u Premijer ligi BiH, što ne znači kako Musemićeva momčad “nije gladna” i željna osvojiti dvostruku krunu.
Kup je Sarajevo osvojilo već tri puta, isto koliko i Široki Brijeg:
– Sarajevo je najbolja momčad u ligi. Posebice su jaki u napadu, postižu puno pogodaka te imaju jako kvalitetan vezni red. Ma, Sarajevo je bez slabe točke, kompletno je, sa Stanojevićem i Rahmanovićem, koji nisu igrali u prvenstvenom susretu protiv nas. Igrat ćemo svoju igru, čvrstu i mušku, probati kontrolirati utakmicu i čekati pogrešku protivnika. O rezultatu ne bih, ali reći ću da nam je cilj zabiti gol – rekao je trener Goce Sedloski.
Svi se mogu nadati nastupu
O sastavu nije rekao ništa, pa nam ostaje nagađati koja će jedanaestorica istrčati na Koševu. Nekako je logično da će od prve minute zaigrati Dino Ćorić i Dražen Bagarić, koji nisu igrali protiv Slobode.
O toj temi Sedloski je dao apstraktan odgovor, posebice nakon pitanja hoće li u prvoj postavi biti Stipe Jurić, trostruki strijelac protiv Slobode u subotu:
– Momčad gledam kao cjelinu, ne pojedinačno. Ovo je nogomet, ovo nije tenis. Stipi svaka čast, zabio je tri gola, ali zasluge za to pripadaju čitavoj momčadi.
Svi moji igrači mogu se nadati nastupu jer svi su prošli pripreme i vrijedno treniraju… Iz ovoga se da pretpostaviti sastav: Bilobrk, Kovačić, Matić, Barišić, Ćorluka, Enin, Marić, Marković, Ćorić, Babić, Bagarić (Zlomislić, Hrkać, Kožul, Stanić, Pamić, Jurić, Petrović…).
Javnost je upoznata sa dugom borbom majke iz Mostara koja zakonski traži zaštitu za svoje malodobne djevojčice zbog navodnog seksualnog zlostavljanja od strane njihovog oca. U znak podrške majci i dijeci organizirane su i mirne šetnje. Slučaj je konačno krenuo u rasvjetljavaje potvrdom Federalnog tužiteljstva koje potvrdilo da otvara istragu. “Federalno tužiteljstvo izvijestilo je naš ured da će preuzeti spis od Županijskog tužiteljstva i preduzeti mjere i radnje svoje nadležnosti: – kazala je za naš portal odvjetnica Nada Dalipagić.
Ima jedna zemlja mala, u srce je cijela stala,
to je zemlja kamena i vina, to je moja djedovina,
tu najljepša smokva zrije, tu se loza dobra pije,
tu mirisni behar ima, to je moja kršna Hercegovina.
Korijeni su moji ovdje od davnina,
ta se loza prenosila sa oca na sina,
na kamenu rođena sam, tu se rodila i mati,
hranila me vinom mjesto mlijeka,
a kamen je bio, postelja mi meka.
Od duvana sve se žuti i tu sikće poskok ljuti,
kadulje se miris širi, tu najljepši vjetrić piri,
najtoplije sunce sija i rijeka je najbistrija,
tu najljepše sviću zore, tu je naše plavo more.
Svud se pjeva ganga i bećarac, pjeva žena
pjeva i muškarac,
kad gangaju moji Hercegovci:
Nema raja bez rodnoga kraja, nit miline bez
Hercegovine,
ta me pjesma digne u visine, sva me tuga
tad prođe i mine.
Sve u tebi bliješti, sija, ti si meni najmilija,
dala si nam ljubav svu i Katarinu, kraljicu,
svaka vlast je bila zla, bila ti je maćeha,
gazile te tuđe čizme, doživjela ti si kataklizme,
i zbog tog te napusti ja, moja zemljo najdraža.
Otišla sam prazni ruku, ali srce puno mi je,
u njemu je domovina, od kamena i od vina,
u dušu se urezala, moja kršna domovina,
volim je, sanjam je, nizašta na svijetu ne dam je.
Šetajući Moosahom ,dijelom grada Münchena na parkiralištu ugledam parkiran bus koji je prije prometovao na relaciji Široki Brijeg – München.
Jedini koji je vozio preko Italije za Njemačku sloveći kao turističko putovanje.
To nije bila jedina posebnost kojom se taj bus razlikovao od ostalih.
Svatko tko se vozio tom linijom, složit će se da se to putovanje zaista može nazvati “avanturom života”.
Bus je više nalikovao na dnevni boravak na kotačima već na klasični bus.
Smijeha i dobrog raspoloženja nije nedostajalo kako kod vozača, tako i kod putnika.
U tom autobusu se doslovno jelo, pilo i ponašalo kao “doma”.
Tako da bi putnici s početkom putovanja izvadili kavu i cigarete i stavili na “stoliće” na sjedištu.
To je bio sasvim normalan prizor.
Kada dođe vrijeme doručka, vade se pite, peksimeti, uštipci, sir, pršut, i sve ono što se nalazi na stolovima kada se objeduje doma.
-“Jamljate svi, ne smi niko gladan bit. Sve je domaće .Ima za svakoga” – tako bi neki putnici govorili vadeći mirisne, ukusne i svježe namirnice iz svojih torbi
O vinu, rakiji i pivi ne treba puno govoriti.
To se moglo naći “u podne u ponoć” u tom “domaćinskom” busu.
Zapadna Hercegovina slovi za jednu od najbogatijih županija.
O sposobnosti ljudi tog kraja suvišno je govoriti.
Tako bi se za ljude iz tog kraja znalo reći -“rađaju se s fakultetom”.
Svoja imanja i imetak stjecali su vlastitim trudom i radom.
U busu bi uvijek bilo po nekoliko umirovljenika koji su svoju mirovinu zaradili u inozemstvu od kojih se mogla čuti dosta zanimljivih i poučnih priča. Ostatak busa su uglavnom bili trgovci automobilima i građevinskim strojevima,trgovci prehrambenim proizvodima, te pokoji “zalutali” putnik.
Zanimljivo je da u svakom momentu u tom busu bilo dvjestotinjak tisuća maraka u “džepovima” putnika.
Ne radi se o nikakvom pretjerivanju već o prostoj računici da nijedan od trgovaca ne bi putovao bez petnaestak do dvadeset tisuća maraka, a ponekad i više koliko je naumio izdvojiti za automobil.
Uvijek ih je bilo desetak na toj liniji.
Ne računajući kada se išlo po skuplje automobile ili građevinske strojeve koji koštaju znatno više. Tako da bi se ponekad iznos od dvjesto tisuća maraka penjao i do pola milijuna.
To su bila neka bolja vremena unatrag desetak ili petnaest godina.
Vremena u kojima se nije išlo trajno s kućnog praga već bi se radom i trudom moglo pristojno živjeti i na ovom tlu. Taj bus više ne vozi na relaciji Široki Brijeg – München i nema više putnika punih džepova u autobusima.
I on sudeći po viđenom preselio svoju relaciju isključivo po inozemstvu.
Na relaciji Domovina – Europa voze neki drugi busevi i kombi prijevoznici koji su puni putnika praznih džepova i jednosmjernih karata.
Te se sve češće čuje kako se i ovi koji još uvijek trguju, da su se bazirali na jeftinije automobile koje napune : Nutelama, deterdžentom, salamama, higijenskim potrepštinama….samo da se kako kažu – “izbije nešto i pokriju troškovi”.
Sposobni i vrijedni Hercegovci se ne predaju nikada, pa ni u ovim vremenima.
Odlaze trbuhom za kruhom.
Rade i privređuju doprinoseći u nekim trećim zemljama jer u vlastitoj su nažalost izgubili mogućnost napredovanja.
Daniela Škegro/HERCEGOVINA.IN
Ne propustite pročitati prve nastavke Priča s putovanja Daniele Škegro
Kada pričamo o prijetnjama zdravlju, pušenje se nameće kao jedan od najvećih zala. S obzirom na rizik od razvoja raka, srčanih bolesti, poteškoća s disanjem i sl., postoji vrlo valjan razlog za prestanak pušenja.
Ipak, čini se da je “pušenje dobilo konkurenciju”. Studija provedena u više od 195 zemalja ukazala je da postoji razlog za veću zabrinutost od druge štetne navike nego od pušenja.
Prema studiji koju je proveo Institut za mjerenje i procjenu zdravlja (IHME) u Seattleu, konzumiranje nezdrave hrane povećava stopu smrtnosti većom brzinom od pušenja.
Stručnjaci su istaknuli kako su sati prejedanja, redovitog večernjeg grickanja čipsa, uštipaka i čokolade, jedna je od najvećih prijetnji ljudskom zdravlju.
Takve loše prehramnebe navike uzrokuju oko 11 milijuna smrtnih slučajeva koji su se mogli spriječiti, dok pušenje uzrokuje oko 8 milijuna smrtnih slučajeva godišnje.
Jedan je učenik ubijen u pucnjavi u školi u Denveru, dok ih je nekoliko u kritičnom stanju, objavile su agencije.
Pucnjava se dogodila u školi za nauku i tehnologiju, 40-ak kilometara južno od Denvera, i to malo prije 14 sati po lokalnom vremenu. Uz ubijenog učenika, još ih je osam ranjeno, javlja CNN. Dvojica osumnjičenih su uhićeni.
Policijski su službenici priopćili kako su dva muška studenta naoružana pištoljima uletjela su u školu i otvorila vatru, ubivši pritom jednog kolegu i ranivši ih sedam prije nego što su privedeni.
Osamnaestogodišnjak je proglašen mrtvim na mjestu zločina, rekao je šerif okruga Douglas Tony Spurlock nekoliko sati nakon tragedije, dodavši kako su napadači napali na dvije različite lokacije.
Jedan od napadača je punoljetan, drugi je mlađi od 18 godina.
Najmanje sedam osoba je poginulo, a 17 je povrijeđeno, tijekom pucnjave u zatvoru u blizini grada Gvatemala, objavile su agencije. Prema riječima dužnosnika, vlasti su ponovo uspostavile kontrolu u zatvoru.
– Sigurnosne snage su već ušle i vratile su kontrolu nad centrom. Što se tiče broja ubijenih zatvorenika, sedam mrtvih je potvrđeno – rekao je glasnogovornik zatvora u Gvatemali Carlos Morales. Svađa zatvorenika
Camilo Gilberto Morales, direktor zatvorskog sistema u Gvatemali, izjavio je kako je pucnjava u jednom dijelu zatvora proizašla iz svađe između zatvorenika.
Prema njegovim riječima radilo se o sukobu pijanih zatvorenika. Glasnogovornik tamošnjeg Ministarstva unutarnjih poslova izjavio je da dužnosnici još uvijek prikupljaju informacije o incidentu.
Zatvor Pavon, udaljen 16 km od glavnog grada Gvatemale, ima više od 4.100 zatvorenika. U 2016. godini u neredima u istom zatvoru poginulo je 14 osoba.
Tri ozlijeđene osobe epilog su teške prometne nesreće koja se noćas u Mostaru nešto iza 23 sata dogodila na magistralnom putu M-17 kod skretanja za Forticu.
Ove informacije za portal Klix.ba potvrdili su iz Operativnog centra MUP-a Hercegovačko-neretvanske županije uz informaciju da su u sudaru sudjelovala dva vozila, Mercedes i Golf.
Ozlijeđeni su s dva vozila Hitne pomoći prevezeni u Kantonalnu bolnicu “Dr. Safet Mujić”, a stupanj ozljeda još nije poznat.
Očevid su napravili pripadnici PU Mostar, a za vrijeme njegovog trajanja promet se odvijao otežano.
U našoj zemlji za danas je najavljeno pretežno sunčano vrijeme. U večernjim satima postepeno naoblačenje. Vjetar slab do umjeren u Posavini istočni i sjeveroistočni, a u ostalim područjima jugozapadni.
Jutarnje temperature od -2 do 4, na jugu od 4 do 10, a dnevne od 14 do 21 °C.
Noćas oko 3 sata u mjestu Knešpolje kod Širokog Brijega, u blizini poslovnice trgovine Namex, nepoznate osobe pokušale su ukrasti bankomat. Bankomat je, nakon neuspjelog pokušaja, završio na cesti a trenutno nije poznato jesu li razbojnici uspjeli izvući traženi plijen.
Očevid su radili policijski pripadnici Odjela kriminalističke policije PU Široki Brijeg nakon kojeg je bankomat odvezen vozilom vučne službe.
Veličanstveni Marin Topić završava sliku Oblutci u Neretvi. Za razliku od prethodnih slika iz ovoga opusa ova je u izduženom formatu, što hercegovačku ljepoticu oslikava u njenom punom sjaju. Kako kaže sam umjetnik radovi na slici su pri samom kraju, tako da će vrlo brzo biti gotova.
Marin Topić
IN PROGRESS
“OBLUTCI U NERETVI”
Ulje na platnu, 54x120cm, 2019.god.
Vinkovci su jučer i sinoć kako to i priliči velikom gradu u srcu Slavonije proslavili 100 godina Cibalie. Ulice Vinkovaca tresle su se od navijačkih pjesama, a svjetla baklji u rukama Ultrasa pretvorili su Vinkovačku noć u dan. Slavlje je trajalo do dugo u noć, a kako je to bilo sinoć u Vinkovcima pogledajte na fotografijama Marijane Vojnić
Da je BiH u sve većem problemu zbog gubitka radne snage, svjedoče i najnoviji podaci Agencije za rad i zapošljavanje BiH, prema kojima je prošle godine 16.090 bh. građana dobilo radne dozvole u Sloveniji, što je čak 24 puta više nego 2013.
Enorman rast
To je samo jedna od zemalja za koju su ovdašnji radnici spakirali kofere. Alarmantnija od tog podatka je činjenica da je broj onih koji su otišli “trbuhom za kruhom” mnogo veći jer je ovo tek evidencija gdje je prilikom njihova odlaska posredovala Agencija za rad i zapošljavanje BiH.
Mnogi samostalno pronalaze poslove i odlaze preko granice. – Slovenija je prošle, ali i prethodnih godina, iz BiH najviše zapošljavala vozače, varioce, armirače, zidare, kao i elektroinstalatere, bravare, fasadere i građevinske radnike – rekli su u Agenciji. S druge strane, medicinari su najviše bili traženi u Njemačkoj, a i njihov odlazak drastično je uvećan posljednjih godina. Tako ih je, prema evidenciji Agencije za rad i zapošljavanje, lani iz BiH otišlo 10 puta više nego prije šest godina.
– Tijekom 2018. u Njemačkoj je radne dozvole dobilo 1000 medicinskih radnika iz BiH, dok je 2013. u njemačke klinike i bolnice otišlo raditi svega 186 medicinara – podaci su Agencije.
Ekonomisti i sindikalci već odavno upozoravaju da je ovo ozbiljan problem i da je potrebno poduzeti što žurnije mjere kako bi se zaustavio odlazak radnika.
– Moramo imati na umu da je osnovni zadatak za stabilnost ekonomije povećati plaće i zadržati radnu snagu – poručila je predsjednica Saveza sindikata RS-a Ranka Mišić.
I dok se čeka na realizaciju tih mjera, statistike su svakim danom sve lošije. BiH ima potpisane sporazume o zapošljavanju sa Slovenijom, Njemačkom, Srbijom, Katarom te dogovor o suradnji za ferijalni rad studenata u Njemačkoj.
Neumoljive brojke
Ekonomski analitičar Zoran Pavlović ističe da situacija nije nimalo dobra za BiH i da se ulazi u veoma neizvjesno vrijeme ako se nastavi trend odlazaka koji je već uzeo maha. Kad je riječ o Sloveniji, radne dozvole 2013. dobio je 661 bh. građanin, 2014. njih 1870, 2015. – 2677, 2016. – 4778, 2017. – 9923, a 2018. – 16.090.
Sanski Most posljednjih se godina uglavnom veže uz negativne statistike odlaska stanovništva. Konkretni pokazatelji ne postoje, ali predstavljaju zabrinjavajuću činjenicu s kojom se još nitko nije ozbiljno pozabavio. Sve je uglavnom na individualnoj odluci, ostati ili otići.
Pet tisuća sadnica
U ovome gradu našli smo primjere onih koji ostaju po vlastitu izboru, gradeći sebi jedan uspješan život bez obzira na okolnosti. S dolaskom proljeća krenula je i sezona uređenja gradskih središta. Sanski Most, koji su njegovi građani s ponosom zvali “gradom cvijeća”, opravdava taj epitet, jer je samo u užemu središtu grada posljednjih dana posađeno 5000 sadnica cvijeća.
Ovo, kao i održavanje travnatih površina, briga o stablima posljednjih deset godina posao je kojim se bavi tvrtka Damira Bašića. Ovaj Banjolučanin sa sanskom adresom posljednje je desetljeće posvetio cvijeću.
– Planiramo proširiti djelatnost, povećati broj plastenika, zaposliti veći broj radnika kako bismo svojim sugrađanima omogućili nova radna mjesta. Bio sam dvije godine odsutan, a onda se vratio i sve krenuo ispočetka i hvala Bogu, evo, radim – kaže.
Damir je otišao u Ameriku gdje je proveo nekoliko godina. Posla tamo nije nedostajalo, ali to jednostavno nije bio život koji je želio.
– Nije to naš mentalitet života i nije to naš narod. Ondje je sve isprogramirano. Mi nismo naviknuli na to. Jednostavno, inozemstvo mi nije odgovaralo. Tamo jedan radni dan počinje ujutro, ustaješ već u pet sati i radiš cijeli dan. Cijeli dan si u radnom odijelu. Dođeš kući, presvučeš se i ideš na drugi posao. Dođeš navečer, prespavaš i tako iz dana u dan. Slobodna vam je nedjelja, ako i tada nešto ne radite – kaže Damir i dodaje kako je s cijelom obitelji u Sanskome Mostu iz kojeg, kaže, nema u planu ići, izvan granica BiH.
Čekaju vizu
– Savjetovao bih svakome tko živi u Sanskome Mostu da se malo potrudi oko poljoprivrede i samouslužnih djelatnosti. Može se živjeti od ovoga. Tko god nešto pokuša, najviše treba truda i upornosti i može se – dodaje Damir Bašić. Slično razmišlja i Hamo Biščević, koji posljednjih godina uzgaja aroniju na plantaži od tri duluma, od koje proizvodi hladno cijeđene sokove.
Dopuna je to kućnome proračunu ove radišne obitelji. – Kod nas, nažalost, u Sanskome Mostu s kim god staneš, priča o odlasku. Ili čeka vizu, ili traži vizu, ili je našao tvrtku. Uglavnom, svi žele vani. Zašto, ne znam, ali moja nevjesta i ja ostat ćemo ovdje. Ja imam svoj posao, a i supruga nešto radi i uglavnom plantaža nam popuni proračun i zadovoljni smo – kaže Hamo, vlasnik plantaže aronije.
Od prve berbe koja je krenula prije tri godine, Biščevići u sezoni proizvedu oko 700 litara soka koji, zahvaljujući sanskoj dijaspori, odlazi i u brojne europske zemlje.
Dan hrvatskih branitelja obilježen je u utorak u Širokom Brijegu nizom događanja, a za taj dan simbolično je izabran datum zaustavljanja tenkova u Pologu 7. svibnja 1991. Ovaj dan u Širokom Brijegu obilježava se od prošle godine, a počeo je misom u Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u tom gradu.
– Osjećamo ushićenje i ponos. Ovo je jedan dan kojega se svi sjećamo dostojanstveno s nekim pijetetom prema žrtvama koje su poginule tijekom rata – kazao je general-bojnik Marko Stojčić, dodajući kako je HVO danas sastavnica Oružanih snaga BiH. Gradonačelnik Širokog Brijega Miro Kraljević istaknuo je kako će on, kao gradonačelnik, uvijek davati potporu ovakvim događajima.
Nakon svete mise uslijedio je mimohod od gradskog stadiona do središnjeg širokobriješkog trga, a obilježavanje ovog dana nastavljeno je svečanom akademijom u kinu ‘Borak’.
Od trenutka kad saznate da ste trudni, pa sve dok vaše dijete ne ode na fakultet postavljat ćete sebi pitanje: Jesam li dobra mama?
Biti roditelj puno je teže nego biti menadžer ili direktor velike kompanije. Ali, kao i u svakom poslu, postoje postupci i navike koji vam mogu biti od velike pomoći. Počnite ih primjenjivati od malih nogu, ali ne zaboravite na njih i kad djeca odrastu.
No, prije nego što vam otkrijemo koje su to navike, da ponovimo ono što već, vjerojatno, znate: Prve tri godine izuzetno su značajne u odgoju djeteta. Ali, baš u to vrijeme njihovi osmijesi su neodoljivi, plač neutješan, a manguplucima kao da nema kraja.
Bez obzira na sve to, od vas se traže osmijeh pun povjerenja, stroga i pravedna riječ, topli zagrljaj i dosljednost. A sada, evo tih 10 čarobnih postupaka i navika:
1. Volim te
Mlade mame stalno ljube, dodiruju i maze svoje bebe. Neka vas ta navika ne napusti. Istraživanje je pokazalo da djeca s kojom se ne komunicira prilikom hranjenja napreduju sporije od onih s kojima majka priča pri jelu.
Dodiri, osmijesi i riječi pohvale, također, hrane djecu. Dodiri i zagrljaji su zarazni, prenijet ćete ih na djecu i to će im postati normalno i vratit će vam istom mjerom.
A jednog dana neće im biti teško zagrliti brata ili prijatelja koji je imao loš dan. Zapamtite: Ljubav i nježnost prave dobre ljude.
2. Priča za laku noć
Odvojite malo vremena za priču za laku noć. Odaberite slikovnice s puno slika i sami izmišljajte priče, takvi razgovori od neprocjenjive su važnosti.
Mali rituali pomažu djeci u stvaranju rutine, određena slikovnica ili uspavanka značit će – vrijeme je za spavanje. Osmislite pjesmice za odlazak u vrtić, ručak i večeru, iznenadit će vas pozitivan učinak na vaše dijete.
Istraživanje koje je provela kompanija “Johnson&Johnson” pokazalo je da roditelji koji prate rutinu od 30 minuta koja uključuje kupanje, masiranje djeteta i priču za laku noć uspavaju svoje dijete brže nego inače, djeca spavaju duže i rjeđe se bude tijekom noći. Ne zaboravite, upornost pomaže!
3. Razgovarajte s bebom
Dok ste u šetnji, kad mijenjate pelene, dok pripremate obrok – pričajte. Objašnjavajte svom malenom što se događa oko njega. Dijete priča od prvog dana, njegov razgovor je plač i smijeh, vaš odgovor su riječi i rečenice koje će smiriti dijete i stvoriti rutinu od koje će se osjećati sigurno.
4. Hvalite svoje dijete
Samopouzdanje je važna stvar, a njegova izgradnja započinje od malih nogu. Mnogi roditelji ne misle da su pohvale ono što treba raditi od prvog dana. Iako dijete ne razumije riječ hvala, razumjet će pljesak. Spojite ručice i zaplješćite zajedno!
5. Riječi koje otvaraju sva vrata
Nikad nije prerano za riječi kao što su – hvala, molim i oprosti. Zvuče predivno kada ih izgovara dvogodišnje dijete, a svaki zahtjev upotpunjen jednom od tih riječi teško ćete odbiti. Malo dijete brzo će naučiti da se neke stvari ne mogu dobiti samo tako, ali i da postoje riječi koje otvaraju sva vrata.
6. Potičite stvaranje
Svaki crtež i skulptura od papira koju dijete napravi vrijedni su pohvale. Na taj način potičete ga da i dalje razvija maštu i stvara. Teta u vrtiću pohvaliti će rad, no tek kad ga pohvale mama i tata on dobiva pravu vrijednost. Odredite kutak u stanu u kojem ćete izložiti dječije radove.
7. Reagirajte na plač
Roditelji su u strahu da će skačući na svaku suzu razmaziti dijete. To je istina kada govorimo o trogodišnjaku, ali kada je riječ o tek rođenoj bebi, pravila su drugačija.
Zadaća roditelja u prvih 12 mjeseci je “objasniti” bebi da je sigurna i zaštićena. Svaka suza neka bude mali znak za uzbunu. Bez brige, imat ćete dovoljno vremena za objašnjavanje toga da suze nisu uvijek najbolje rješenje nakon što ugase prvu svjećicu na torti.
8. Razgovarajte s pedijatrom
Prvih šest mjeseci dijete mora odlaziti na pregled kod pedijatra, nakon toga doktor će sam odrediti vrijeme kontrola. Vi ćete, kao savjesni roditelji, otrčati u ordinaciju svaki put kada dijete kihne, što će kod nekoga izazvati podsmijeh.
Ne obazirite se na to, pedijatar će stručno odgovoriti na sva vaša pitanja i smiriti vaše strahove. Posjetama i razgovorima stvorit ćete lijep odnos s pedijatrom koji će vam kasnije pojasniti i zašto dijete mora nositi kacigu dok vozi bicikl te koliko je važno vezati ga u automobilu, čak i kad idete samo do prodavaonice.
9. Družite se s drugom djecom
Izlazak s prijateljicama, trač partija s kolegama s posla te druženje s drugim roditeljima u parku ili igraonici dobri su za i vas i za dijete. Vama će izlazak goditi, a vidjet ćete i kako vaše dijete reagira kad je među ljudima.
Što prije “pustite” dijete među vršnjake, lakše ćete uočiti eventualne poteškoće u razvoju. Primijetite li da se dijete teže odvaja od vas, budite uvijek tamo gdje vas može vidjeti, a vi mu u svakom trenutku možete mahnuti.
10. Slavite rođendane
Djeca vole puhati svjećice. Ne mora biti njihov rođendan, torta, pokloni i druženje jednako ih oduševljavaju. Također, vole rutinu i ponavljanje, pa ih raduju porodična druženja.
Porodica je važna, a djeca to mogu shvatiti baš kroz druženja. Njegujte ih, ali ne očekujte od malenih da pristojno sjede za stolom i razgovaraju s tetkama. Pustite ih da vas zabavljaju, to je ionako razdoblje kojeg ćete se rado sjećati cijelog života.
Bilo da začinsko bilje želite zato što lijepo izgleda u prostoru, a usput je i korisno ili zato što želite uštedjeti ili se samo zdravije hraniti, postoji mnogo bilja koje možete uzgajati na balkonu, terasi ili u kuhinji.
Svježe bilje odličan je način da cijelu godinu uživate u svježim mirisima i aromama. Osim toga, hranu čine mnogo ukusnijom pa ih je korisno imati pri ruci, jer poseban okus daju juhama, varivima, umacima, salatama…
Poboljšati kuhanje
U izboru mjesta za uzgoj začinskog bilja imajte na umu da je većini potrebno četiri do šest sati sunca svakog dana pa ih smjestite na pravo mjesto. Postoji mnogo biljaka koje možete uzgajati kako biste poboljšali kuhanje. Kod odlučivanja koje ćete biljke uzgajati, odaberite one koje često koristite, kao i one koje su jednostavne za uzgajanje i održavanje. Ovo su najzahvalnije biljke za uzgoj u unutrašnjim prostorima.
1. Vlasac – Ako mislite kako uzgajanje bilja baš i nije za vas, onda je vlasac prava biljka. Raste brzo i uzgaja se lako tako da zaista morate biti rođeni antitalent da vam vlasac ne uspije. Preskočite uzgajanje iz sjemena i kupite gotovu biljku iz trgovine ili rasadnika. Biljku stavite u malu lončanicu i napunite zemljom do, otprilike, pola do jednog centimetara ispod vrha posude. Namočite zemlju vodom. Vlasac stavite blizu prozora, ali ne i na direktnu sunčevu svjetlost.
Izgleda dekorativno
2. Peršun izgleda dekorativno, a poseban okus daje i jelima. I, što je najbolje, zaista je jednostavan za održavanje. Peršun voli mnogo direktne sunčeve svjetlosti, a teglicu svaka dva ili tri dana okrećite kako se biljka ne bi nagnula samo na jednu stranu prema suncu. Peršun voli umjereno vlažnu, ne i prenatopljenu zemlju.
3. Ruzmarin ima divan i jak miris. Odlično će ići uz mesna jela, mesne umake i jela od rajčice. Nemojte ga uzgajati iz sjemenki, već kupite gotovu mladicu. Ruzmarin posadite u teglu sa dovoljno drenažnih rupa na dnu i dovoljno ga zalijevajte. Ruzmarin voli vlažnu do suhu zemlju mnogo više nego natopljenu, a voli i mnogo direktne sunčeve svjetlosti.
Bosiljak
Čak i ako nikad ne kuhate s bosiljkom, uživat ćete i u samom mirisu ove opojne biljke. Miomirisna svježina bosiljka pozdravit će vas kad god uđete u kuhinju. Bosiljak možete uzgojiti iz sjemena ili mnogo jednostavnije – u trgovini kupiti već gotov u teglici. Bosiljak treba držati u posudi s dosta drenažnih rupica na dnu i s dovoljno prostora za rast i širenje.
Menta ili metvica
Najsunčanije mjesto u kuhinji rezervirajte za mentu. Ova divna biljka dolazi u mnogo varijacija, a jedna od najpopularnijih je paprena metvica. Metvicu kupite kao već uzgojenu biljčicu. Kad je donesete kući, presadite je u veću posudu, jer ona voli dosta prostora, a i jako se širi. Dovoljno će biti zaliti je jednom na dan ili dva dana. Važno je da je zemlja uvijek dovoljno vlažna, ali ne i pretjerano natopljena.
Estragon povećava apetit
Estragon, ukusna biljka, koristi se svježa ili osušena i odlično ide uz mnoga jela, kao što su jela od mesa, povrća i u umacima. U narodnoj medicini koristi se kao biljka koja povećava apetit i ublažava želučane smetnje, a pomaže i pri lošoj probavi i napuhavanju. Estragon voli sunčani i topli položaj u zavjetrini i ne podnosi propuh i hladnoću.
Ne podnosi ni previsoke temperature pa ga u ljetnim mjesecima obvezno držite u kući i ne na direktnoj svjetlosti. Što se tiče zalijevanja, ova biljka voli vodu, ali ne tolerira prenatopljenu zemlju.
LIVERPOOL je pobijedio Barcelonu 4:0 u uzvratu polufinala Lige prvaka nakon što je Barcelona u prvoj utakmici pobijedila 3:0.
Strijelci za veličanstvenu pobjedu Redsa, kojom su protivno svim prognozama i očekivanjima nadoknadili ogroman zaostatak i tako izborili finale Lige prvaka, bili su Divock Origi u 7. i 79. te Georginio Wijnaldum u 54. i 56. minuti.
Bila je to čudesna, fantastična, nezaboravna utakmica, jedna od onih koje se pamte cijeli život. Za to su zaslužni strijelci, Liverpoolovi heroji iz debele sjene, koji ne bi ni igrali od početka da nije ozlijeđen Firmino (Origi), niti bi ušli na poluvremenu da nije ozlijeđen Robertson (Wijnaldum), ali najviše i ponajprije golman Alisson Becker.
Ne bi sada cijeli nogometni svijet pisao ode Liverpoolu niti uspoređivao ovaj trijumf s onim istanbulskim da brazilski vratar nije pet puta obranio velike prilike Barcelone, kojoj je trebao samo jedan gol.
Šesta likovna kolonija “Krešimir Ledić”, otvorena je večeras u Mostaru, a u sklopu svečanog otvaranja upriličena je i izložba radova autora Trpimira Grgića i Marija Šunjića na temu “Međugorje očima umjetnika”.
Likovnu koloniju je u spomen na profesora emeritusa, akademika Krešimira Ledića, organizirao Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti (FPMOZ) Sveučilišta u Mostaru, a ona će se održavati u Kampusu mostarskog sveučilišta u Rodoču do 11. svibnja, za kada je planirana radna izložba.
Nazočnima se na početku obratio dekan FPMOZ-a prof.dr.sc Mario Vasilj riječima: “Poštovani prijatelji, likovni umjetnici, gosti i uzvanici, poštovana obitelji Ledić, dame i gospodo. Godine idu, protječe vrijeme i tugu za prijateljem potiskuju uspomene: ljepota druženja. Njegova likovna ostavština, darovana ljepota, postaje udjelom kulturne baštine: tradicija. Monografija njegova stvaranja svjedoči, priziva i poziva, a likovna kolonija „Krešimir Ledić“ u čast živi, okuplja i uvijek iznova obogaćuje nas novim prijateljstvima i likovnim ostvarenjima obogaćuje naš kulturni krajolik. Ovogodišnju likovnu koloniju počinjemo izložbom slika dvojice profesora i suradnika Krešimira Ledića, naših Trpimira Grgića i Marija Šunjića. Ova izložba se uklapa u najavljenu temu za ovogodišnju likovnu koloniju: Međugorje očima umjetnika. Slike Trpimira Grgića su nastale kao ilustracije slikovnice za djecu „Gospina djeca“ i Marija Šunjića uz priče za djecu „Apostoli Gospine ljubavi“. Htijenje da se fenomen Gospinih ukazanja i događaji u Međugorju približe djeci ova dva naša vrsna umjetnika oslikali su na svoj način. Budući da su kao ilustracije dostupne u formatu knjiga i kao takve imaju svoju svrhu, no mišljenja sam da se tek donekle može imati dojam o njihovoj likovnoj ljepoti. Zato je dobro, s obzirom na njihovu likovnu vrsnoću, da su ova likovna ostvarenja dostupna likovnoj publici. Uvjeren sam da će one rasterećene uporabne ilustrativne vrijednosti, osamostaljene u svojoj likovnosti govoriti jezikom boje, snagom umjetničkog viđenja i likovne perspektive. I stoga držim da je ova izložba prava prigoda da se one predstave kao likovnost. Iako je ilustrativna primjerenost zahtijevala likovnu prilagodbu naši umjetnici su očuvali vlastitu prepoznatljivost i zadržali vlastitu likovnu autentičnost. „Grgićeve snažne boje“, kako je to govorio profesor Krešimir Ledić i razigrana ekspresivnost, figuracija na razini apstrakcije odlike su i ovih njegovih slika. Prepoznatljivost likova i lokaliteta se tek naznačava i više se zasniva na gledateljevu učitavanju nego na odražavajućoj prepoznatljivosti. Međugorski fenomen zahvaćen je od idiličnih seoskih prizora do fantastičnih ekspresivno simboličkih snoviđenja uvijek u eksploziji boje tako svojstvene Grgićevu stvaralaštvu. Crvena, žuta, narančasta, ljubičasta, zelena i sve kao da teži eksploziji bjelinom. Ushit i traženje. Šunjićeve su slike mirnije. Plava je temeljna boja. Dubina i nedokučivost. A opet mir. Crtački bliže odražavajućoj stvarnosti, a opet mistične. Zelena gotovo da je plava. Detalji prepoznatljivosti i slikarski rubovi kao pozadina nedokučivog, otajstvenog i nadnaravnog. Bojom, linijom, dubinom. Psihologija likova, mistika trenutka, poetika svakodnevlja, a opet tajanstvo fenomena koji začuđuje i privlači milijune ljudi iz svih krajeva svijeta. U Šunjićeve slike utkana je čežnja užurbanog i ubrzanog svijeta za mirom i jednostavnošću, za Nebom koje govori u buci svijeta. Slike koje su pred vama, izazov su za nove interpretacije i poticaj svima vama dragi sudionici Likovne kolonije koji ćete svojim viđenjem istog fenomena pripovijedati vlastite impresije”.
O izložbi, kao i samim autorima, te o Koloniji govorio je i likovni kritičar iz Dubrovnika Marin Ivanović.
Izložbu je službeno otvorio Rektor mostarskog Sveučilišta prof. dr. sc Zoran Tomić, koji je istakao da je Likovna kolonija Krešimir Ledić odraz jednog kontinuiteta koji FPMOZ realizira niz godina koja prepoznaje potrebe i senzibilitet društva s jedne strane, ali i Sveučilišta s druge strane.
Otvaranje likovne kolonije i izložbe upriličeno je u sklopu 21. izdanja Međunarodne kulturne manifestacije Mostarsko proljeće – Dani Matice hrvatske.
Program je vodila Maja Ereš, a u glazbenom dijelu sudjelovali su studenti Glazbene umjetnosti.
U organizaciji Plivačkog kluba „ Orka “ iz Mostara 27.04.2019. godine, na Sveučilišnom bazenu u Rodoču održano je natjecanje pod nazivom „ Prvi Sveučilišni kup “. Suorganizator mitinga je Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti Sveučilišta u Mostaru – Studij Kineziologije i Sportski savez Grada Mostara.
Sudjelovanje je uzelo dvanaest klubova iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Republike Srpske sa 217 plivača, od čega je 124 u muškoj i 93 u ženskoj konkurenciji.
Plivački vaterpolo klub „ Leotar“ predstavljalo je sedam plivača: Zarije Miladinović, Srđan Kurtović, Ksenija Stanković, Ines Radulović, David Miladinovi, Elena Škoro i Igor Radulović.
Na ovom natjecanju posebno se istaknuo Zarije Miladinović koji je osvojio bronzanu medalju u disciplini 25 metara slobodno.
Plivački vaterpolo klub Leotar u Mostaru
Druga grupa plivača uzela je sudjelovanje na plivačkom mitingu „ Korkyra 2019 “, koji se održao 27.04. – 28.04.2019. godine na Korčuli u organizaciji Korčulanskog plivačkog kluba. Natjecanje se održavalo na Gradskom bazenu Gojko Arneri na Šetalištu Frana Kršinića u Korčuli.
Sudjelovanje je uzelo deset plivačkih klubova, devet iz Hrvatske i naš klub iz Republike Srpske sa 242 plivača, od čega je 150 u muškoj i 92 u ženskoj konkurenciji.
Plivački vaterpolo klub „ Leotar “, predstavljalo je sedam plivača : Luka Ratković, Milan Bajčetić, Radivoje Koprivica, Sara Ratković, Lara Pujić, Kristina Turnić i Lidija Bajčetić.
Na ovom natjecanju posebno se istaknula Lidija Bajčetić koja je osvojila dvije medalje, zlatnu medalju u disciplini 25 metara delfin i bronzanu medalju u disciplini 50 metara prsno.
U Trebinju sve više niču stambeno-poslovni objekti koje građani nazivaju i “naselja duhova”, u kojima se u prosjeku živi pola godine, a najviše se koriste u ljetnim mjesecima i u periodu praznika, pa su nakon prvosvibanjskih praznika i ove godine pojedina naselja ostala prazna.
Iako je, prema evidenciji u najstarijoj gradskoj agenciji za nekretnine “Tviko”, cijena četvornog metra stana u Trebinju, u odnosu na prošlu godinu, viša za 10 do 15 posto, pa se u krugu od 800 metara od centra grada, odnosno Gradske pijace, četvorni metar još “u temeljima” prodaje po 1.700 maraka, stanovi koji su ranije izgrađeni u ovom rejonu uglavnom su prazni.
“Činjenica je da su, kad pogledate, svi novi stambeni objekti uglavnom prazni, a noću se tek iz ponekog stana vidi svjetlo, jer su ih kupovali uglavnom ljudi koji ne pripadaju domicilnom stanovništvu i na njima zarađuju iznajmljivanjem, gdje, po meni, najviše gubi grad Trebinje. Od tih stanova su mali prihodi od režija, Gradska uprava im ne naplaćuje ni dodatne naknade u vidu nekog poreza koji bi se odnosio na one koji tu stalno ne borave, a da ne govorimo o stranim državljanima, makar oni bili i iz Srbije”, kaže Vaso Milić, vlasnik agencije “Tviko”.
Navodi da je neophodno uvesti dodatne poreze, ne samo na stanove u stambenim zgradama, već i u privatnim kućama, kakvo je i naselje Krš, u kome najviše vlasnika kuća tu boravi samo ljeti.
“Gradovi duhova, ili naselja duhova, kako hoćete, trebalo bi da budu riješeni tako što bi se stranim kupcima odredili paušali na nekorištenje stambenih jedinica i taj novac ulagati u rješavanje stanovanja socijalno ugroženog stanovništva, naročito mladih, pa bi se time zaustavio i njihov odlazak, a vlasnike napuštenih stambenih jedinica u Kršu privoliti da kultivišu svoje nekretnine”, kaže Milić.
