Tu je, u Gradu, od 2006. godine. Otada do danas nijedno ljeto nije započelo, a da na početku Straduna, blizu Onofrijeve fontane, nije stajao on – Zlatni čovjek, piše Slobodna Dalmacija.

Dovela ga je, kako kaže ovaj umjetnik, neka nevidljiva sila, motivirala ga da po 7-8 sati stoji na vrelini Sunca, pod zlatnim kostimom dugih rukava, lica pod teškom šminkom, posve miran i nasmijan, čak i onda kad mu nije do smijeha.

Netom nakon svoga 51. rođendana, kojeg je proslavio 15. srpnja, Drago Petrović izražava bojazan u svoju budućnost. Iako se u duši još uvijek osjeća kao dvadesetogodišnjak, bol u leđima svakodnevno ga podsjeća na neumitni protok vremena te činjenicu da je praktički još uvijek beskućnik.

Dobrotom svog rođaka, koji je s njim podijelio 18 kvadrata prostora iako je bolestan, Drago nije na cesti. No, dugoročno gledajući, to nije rješenje za čovjeka koji je već zagazio u šesto desetljeće života.

Svaki dan, mjesecima, on strpljivo stoji na svom postolju, gostoljubiv i nasmiješen dočekuje i turiste i domaće ljude, posve ovisan o njihovoj dobroti, odnosno onoj kuni koju mu ubace za njegov performans. Ljudi možda misle da Drago tu dobro zaradi, ali daleko je to od istine. Puno ih prođe, slikaju se, ali mu ne ubace ništa.

Težak posao

– Težak je ovo posao – kaže dok se priprema za novi nastup. U sezoni promijeni desetak kostima i potroši krcato šminke. Sve to sam financira, a plaća i koncesiju za svoje mjesto na Stradunu 300 kuna mjesečno, što je za njega jako velik izdatak jer doslovno preživljava.

Rekli bi oni sarkastični – kaže i Drago – zašto ne radi neki drugi posao? Probao je, ali se umjetnička duša uvijek vratila svom pozivu, trpeći ovozemaljske teškoće samo da bi mogao biti ono što jest.

– Raduju me komentari na Facebooku, kad ljudi napišu “zlatni ukras našeg Straduna”, “zaštitni znak Grada” i slično, ali “Zlatni” nekad doslovno nema što jesti. Zapravo, uopće ne znam zašto radim ovaj posao. Jako je težak i zahtjevan, ne samo fizički.

Mnogi misle da me Grad tu postavio i da me plaća, ali nije tako. Nemam ni mirovinsko ni zdravstveno, a zapravo ni smještaj. Srećom, imam tog dobrog rođaka, koji i sam ima svojih problema – govori ovaj i više nego skromni čovjek.

S pantomimom je počeo 1997., na Stephansplatzu u Beču.

– Tada u cijeloj Europi nije bilo puno pantomimičara. Počelo je spontano. Nisam školovani pantomimičar, “samopozvan” sam. Imao sam i učitelja, ne znam je li još živ. Toj neverbalnoj komunikaciji s publikom dodao sam kontakt s ljudima, jednu vrstu “blagoslova” sa zlatnom ružom. Najdraže mi je što me voli moja najmlađa publika, djeca – kaže Zlatni čovjek.

– Najvažnije mi je dospjeti do srca. Ima jako puno roditelja koji mi kažu da njihova djeca inače nisu tako prijateljski nastrojena prema strancima, a prema meni jesu i to mi imponira. Uživam vidjeti njihovu radost i iskrenost. Svi smo mi u duši mala djeca, ali to zaboravimo – ističe ovaj umjetnik, koji jako rijetko daje intervjue jer i tu sluša, kako kaže, svoju intuiciju.

Trebamo biti nepokvareni

– Trebamo biti poput djece, nasmijani, sretni, iskreni, nepokvareni i nesebični – njegova je poruka.

“Zlatni čovjek” nastao je intuitivno, nakon što je u Beču godinama uveseljavao publiku kao Mozart, Strauss, Kip slobode i Charlie Chaplin.

– Nisam to bio ja. Glumio sam razne uloge, ali sam želio biti svoj. Postojala je doza straha kako će ljudi reagirati. Kad ljudi vide neku prepoznatljivu figuru iz povijesti, odmah znaju tko je, a ja sam želio stvoriti sebe iz ničega i svidjeti se ljudima. Prvi dan su me ljudi prihvatili iznenađujuće dobro, pa sam rekao sam sebi “što si čekao dosad” – smije se Dragan.

Onda mu je palo na pamet da se iz Beča vrati u Zagreb gdje je, prije svojih putovanja po svijetu, živio od svoje šeste godine.

Prijatelji su ga odgovarali od tog nauma, podsjećajući ga na “naš mentalitet” i činjenicu da su pantomimičari bili nešto novo i nepoznato. No, Drago se 2002. odlučio na korak u nepoznato i nije pogriješio. Već prvog dana bio je nevjerojatno prihvaćen. Posljednjih godina, točnije od 2006., u Zagrebu boravi samo u vrijeme Adventa.

– Prvog dana stao sam na Trg bana Jelačića i svi koji su išli na plac ili su se vraćali, stali su pored mene. Tu se stvorila masa ljudi, čudo jedno. Malo sam se šokirao. Čak sam pomislio da pobjegnem – nasmijava nas Drago svojom iskrenošću.

A kako podnosi satima stajati na istom mjestu, a da ne poklekne pod teretom nepomičnosti i vrućine? Tu čovjek mora biti uistinu psihički jak.

– Koncentriram se, uđem u jednu drugu dimenziju. Osjećam vibracije cijeloga Grada i to me ponekad jako iscrpi. Imam i posebne pokrete, slične baletskim, koji su jako spori i gotovo nevidljivi. Ako me duže promatrate, možete ih vidjeti – pojašnjava Drago. Boli ga kad mu se ljudi narugaju, a ima i takvih.

– U zadnjih 13 godina uglavnom sam u Dubrovniku. Tu i tamo otputujem nekamo, ali rijetko. Sve to košta. Dok sam bio mlađi, sa svojim performansom obišao sam 300 gradova svijeta – prisjetio se Zlatni čovjek.

Za žene radi ‘krivi posao’

– Nekad sam zbog svega malo razočaran i tužan, bolove u leđima vješto skrivam, ali neka viša sila uvijek me vrati na mjesto. Nemam ni ženu ni djecu jer za žene ja radim “krivi posao”, nešto što ne daje sigurnost. Moja obitelj je moja publika.

Bog me izabrao da radim to što radim i trebam biti zahvalan na tome. Pravu istinu “zašto” saznat ću tek kad odem s ovoga svijeta – kaže Zlatni čovjek dok stoji na svome postolju, udišući vibracije Grada u nekoj drugoj dimenziji, u još jednom danu koji sporo teče u životu skromnog dubrovačkog performera, piše Slobodna.