Devedesete godine prošlog stoljeća u navijačkom smislu širom svijeta imale su kao i osamdesete dosta zanimljivog.

Osamdesete godine u navijačkom svijetu zapamćene su po engleskim huliganima, stradali na stadionima, ali i po jačanju nacionalne svijesti u zemljama bivše Jugoslavije. Raspadom te iste države devedesetih godina formirano je niz nogometnih liga, a Bosna i Hercegovina je u tom prednjačila.

Na području Bosne i Hercegovine igrala su se tri prvenstva odnosno postojale su najveći rangovi nogometnih liga u kojima su sudjelovali bošnjački, srpski i hrvatski nogometni klubovi. Ipak, krajem devedesetih godina na sve načine se pokušavalo uspostaviti jedan krovni savez i ujediniti nogomet u cijeloj BiH.

Za navijače to je značila jedna stepenica više jer kvaliteta nogometa u BiH je trebala zasigurno da se podigne. Prvi Play off 1998. godine je uspješno prošao, a mi Ultras-i smo se pokazali u najboljem svijetlu. Gostovanje na Koševo pokazalo je da navijačka scena uveliko mora računati na navijačke skupine iz tadašnjeg NS HR HB. Osim Ultras-a odlično su se pokazali i navijači Širokog Brijega, Škripari, čiji je klub igrao u skupini Mostar zajedno sa Sarajevo i Čelikom.

Godinu poslije Play off nije igran zbog svađe i namještanja utakmica od strane tadašnjeg bošnjačkog saveza koji je putem svih mogućih i nemogućih radnji ubacio FK Velež u Play off ne bi li isti igrao utakmice na stadionu u zapadnom dijelu Mostara. Na kraju od tog Play offa nije bilo ništa.

Godine 2000. nogometaši Zrinjskog su još igrali u NS HR HB, ali se barem što se tiče navijača to podiglo na mnogo veći nivo. Već tada se zna tko “uređuje” tribinu prije utakmice, tko nabavlja pirotehniku, tko vodi članstvo, tko vodi navijanje na stajanju, organizira gostovanja… Opet je to jezgro činilo dvadesetak momaka ali je sve bolje funkcioniralo.

Zanimljivo je bilo početkom ožujka kad je odigran prvi gradski derbi između HŠK Zrinjski i FK Velež. Nakon 62. godine odigrana je prijateljska utakmica ova dva kluba. Istina mostarski gradski derbi odigran je na Koševu.

Iako smo željeli da na tu utakmicu odemo organizirano i u što većem broju sa svih strana “minirani” smo u ikakvom organiziranju ovog gostovanja. Ipak, na put krećemo osobnim vozilima, ono više svak za svoj gušt. Nas desetak krenulo je s dva vozila, a u Sarajevo smo stigli dosta prije najavljene utakmice. Šetali smo gradom i sve je proteklo bez problema jer navijači Veleža koje smo susretali bili su ono, više simpatizeri i kada bi nas vidjeli brzinski su nas zaobilazili i sve je proteklo u najboljem redu.

Na stadion dolazimo sat vremena prije utakmice i već ispred južne tribine gdje smo mislili da ćemo biti smješteni nailazimo na problem. Ispred nje susrećemo nekoliko naših iz Kiseljaka, Fojnice i Busovače koji nam govore da je južna tribina pod snijegom i da nju ne daju da se uđe. Oni ipak ostaju ispred iste, a mi se upućujemo na zapadnu tribinu. Ulaskom na zapadnu tribinu koja je poluprazna susrećemo još naših tako se okupljamo ispred zadnjeg ulaza prema sjeveru, na zapadnoj tribina.

E tek onda postaje zanimljivo. Primjećujemo da na zapadnu tribinu ulazi veći broj navijača Veleža i u stvari da je ta tribina rezervirana za njih. Ubrzo nam dolazi i nekoliko policajaca koji nas više prijateljski zamoljavaju da napustimo istu i da je naša tribina na istočnoj strani. Pokušavaju nas izvesti ispred tog zadnjeg ulaza na zapadnoj tribini prema sjeveru, ali zanimljivo nemaju ključ, koji opet zanimljivo ne mogu dobiti, jer ne znaju u koga je isti. Ponovno nas vraćaju na ulaz na koji smo ušli, a zanimljivo da smo morali proć pored navijača Veleža koji su već u većem broju ušli na tribinu.

Kada smo se našli pred izlazom nastala je manja gužva. Na našu sreću iako su bili mnogobrojni primijetio sam da su to više bili simpatizeri nego li navijači, te da u to vrijeme oni žestoki navijači Veleža nisu još ni stigli pred stadion. Ti simpatizeri su se vrlo brzo povukli kada su primijetili da baš ni mi nismo raspoloženi za razgovor i svađu nego više za nešto konkretno.

Mali broj policajaca koji se tu nalazio bili su samo nijemi promatrači. U svakom slučaju ulazimo na istok gdje smo “naletjeli” na još naših navijača tzv. simpatizera koji su bili pomiješani s gledateljima iz Sarajeva za koje ni dan danas, mi nije jasno, s kolikom su mržnjom gledali prema nogometašima i navijačima Veleža. Većina Sarajlija je navijala za Velež, ali na tom dijelu je bilo dosta ljudi iz Sarajeva koji su Zrinjski gledali s nekom simpatijom što mi ni danas nije jasno.

Na samom početku utakmice primjećujemo da je dvadesetak navijača ušlo na južnu tribinu koja je pod snijegom, ali su brzo izbačeni s iste. Svi osim jednog kasnije smo saznali iz Kiseljaka, koji je zaštitare i policiju pošteno izvozao po toj tribini.

Sama utakmica barem prvo poluvrijeme proteklo je u velikoj dominaciji Zrinjskog pa ni ne čudi rezultat od 2:0 za Zrinjski, a koliko se sjećam strijelac oba pogotka za Plemiće bio je tadašnji naš napadač Miloš.

U drugo poluvrijeme naši su ušli s kočnicom, jer su nam rekli nakon utakmice da su morali tako da i Velež postiže dva gola. Konačni rezultat glasi 2:2. Onako baš prijateljski. Nakon te utakmice napuštamo Koševo i bez ikakvih zanimljivosti vraćamo se u Mostar. U Mostaru doznajemo da je policija na Bradini vratila pedesetak naših navijača.

U ovom periodu zanimljivo je i gostovanje ponovno na Koševu, ali ovaj put protiv ekipe Đerzelez Zenica. S tom ekipom Zrinjski je odigrao dvije utakmice i izborio prvi izlazak na europsku scenu. Obje utakmice završile su 0:0, a Plemići su imali više sreće i znanja te slavili nakon penala. Prva utakmica igrana je na Koševu pred oko 500 gledatelja od kojih je oko 400 stiglo iz Mostara.

Đerzelez nije ni imao navijače, a nama su dali 400 ulaznica. Put Sarajeva krenuli smo u nekoliko autobusa i u istim našla se odlična ekipa. Zanimljivo gostovanje koje je prošlo u najboljem redu. Jedino je bilo nekakvih manjih naguravanja sa policijom u Sarajevu kojoj je zasmetala zastava hrvatskog naroda iz BiH kao i dio navijačkih pjesama, ali na sreću i to se brzo riješilo.

Utakmica u Mostaru odigrana je pred oko 7.000 gledatelja od toga barem 30% našlo se na stajanju. Poslije te utakmice slavilo se do kasno u noć, a najveća fešta bila je u kafiću i ispred njega kod tadašnjeg direktora HŠK Zrinjski, Božidara Bate Puljića.

Nakon toga odigrana je i utakmica protiv švedske ekipe Vastra Frolunde. U Švedskoj je slavila Vastra Frolunda sa 1:0, dok je u Mostaru, Zrinjski slavio 2:1. Zbog gola u gostima Vastra Frolunda je nastavila dalje, a mi smo se okrenuli predstojećoj zajedničkoj ligi bošnjačkih i hrvatski klubova.

Od ovih prvih utakmica pamtim susrete protiv Željezničara i Veleža na stadionu HŠK Zrinjski. U obje utakmice mi smo bili smješteni na zapadnoj tribini dok gosti na istočnoj – stajanju. Nakon toga odlučeno je da navijači Zrinjskog svoje domaće utakmice u domaćem prvenstvu prate sa stajanja, a ne sa zapadne tribine što je ostalo i danas.

Zanimljivo da je u 2000. godini naša navijačka skupina prva u BiH dodijelila i navijački trofej, koji se tada zvao Trofej Zrinjevac, a koji danas nosi ime Trofej Filip Šunjić Pipa. Isti je uručen tadašnjem kapetanu HŠK Zrinjski Slavenu Musi, a uručio ga je tadašnji predsjednik navijača HŠK Zrinjski iz Beča (Austrija) Dražan Mihić.

Na kraju ovog današnjeg teksta i kada se svega prisjetim iz te 2000., mogu se prisjetiti onog starog navijačkog transparenta na kojem je stajalo “Zrinjski je život i više od toga”.