Žena je bila izvan sebe, pita me: ‘Gdje je bratova mala, jesu živi?!’ Lažem da jesu. Sjedio sam tu gdje sad stojimo. Gledam dolje kamen i učini mi se da prepoznajem pločicu. Mala je mijenjala pločice. Podignem kamen… Njezina noga… Rođaka su mi našli malo dalje. Dva metra bilo je u njemu, metar u ramenima. Više od pola virilo ga je iz nosila. To je najgora stvar, kad priđeš nekome svome, a on je mrtav, nema ništa gore. To te slomi. Noći su najteže. Tad je belaj. Ne možeš zaspati, moraš uzeti nešto za smirenje, priča nam Dženan Imamović, čovjek koji je u strašnoj poplavi i odronu iz kamenoloma u Donjoj Jablanici izgubio devet članova obitelji – brata i sve njegove. Njih petero. Od sestrine obitelji ostao je živ samo unuk, osmogodišnji dječak, piše 24 sata.
Šest mjeseci prošlo je od te noći, od smrtonosne bujice koja je rušila sve pred sobom. Stojimo u Dženanovoj garaži, na mjestu gdje su on i njegova obitelj pronašli spas. Drži ruke stisnute u džepovima. Sva tuga ovoga svijeta stoji mu na prsima. Ali priča. Tako je lakše. Priča nam o svojem psu koji je lajanjem dignuo uzbunu nekoliko minuta prije onog najgoreg, blatu koje im se ulijeva kroz prozor, jezivoj škripi drveća, o bijegu, nestanku struje, bljeskovima munja… Priča o kamenoj gromadi veličine Fiće koja mu je preletjela pred očima, o valu većem od kuća, o strahu od kojega su mu se odsjekle noge. Priča nam o voćnjaku kojega više nema. I o jednoj divljoj višnji.
– Bila je gore na ravnici neka velika, stara divlja višnja. Pokojnom ocu sam govorio da ću je posjeći, kupio sam motornu pilu. Ali nisam. Ta višnja tu noć došla je do kuće. Napravila je branu. Sve je odbijala od kuće, kako udari kamen, ona ga odbije. Naumili rušiti moju kuću jer nije stabilna. A ja je ne dam. Neka stoji – govori Dženan.
Bilo je to u noći na 4. listopada prošle godine. Kiša je silovito padala i pokrenula kamenu lavinu. U Donjoj Jablanici život je izgubilo 19 ljudi. Mjestom vlada tišina. Mnogi se nisu vratili, nemaju gdje. Očišćeno je, donekle, barem one najveće gromade. Pred nama, na nadvožnjaku po kojem ide pruga, stoji transparent “Sramota države i Federacije BiH”. Isti takav stavljen je i s druge strane, kao podsjetnik svima da, iako je učinjeno puno, nije učinjeno dovoljno, piše 24 sata.
– Samo s ovog imanja odvezli su 250 kamiona, a nisu još ni počeli kako treba. Nemamo kanalizaciju, ne može se tu živjeti. Ali ja ne mogu bez ovoga. Dođem tu nešto raditi, moram. Ne mogu ja sjediti po kavama. Dođu i supruga i kći, ona i dalje ima noćne more. Teško se nosi sa svime. Jer ovo što sad gledate, sve je to nekad bilo zeleno. Kuće na kaskadama, voćnjaci. Nema više ničega… Ja to i danas ne mogu shvatiti. Ali moramo živjeti. Moramo biti zahvalni jer smo preživjeli, to sad vidiš – govori Dženan pokazujući nam kako je iznad kuće posadio šljive. Neka ih, kaže. Pokazuje nam temelje bratove kuće. Samo to je ostalo od nje. Pokazuje nam i minaret te mali narančasti kompresor. Za njega se držala žena da je ne odnese bujica. Pokazuje nam i gdje je zapela kamena gromada ispod nadvožnjaka i djelomično zaustavila smrtonosnu bujicu. Da nije, pola sela ne bi bilo.
– Tu noć, sve je to bilo u par minuta. Iz ove garaže smo bježali put brda, provalio sam ovu mrežu… Ne znam gdje mi je brat, nadam se da je pobjegao preko potoka… A kad je svanulo… Tad te lomi. Tad vidiš. Zovu svi, traže svoje… – prisjeća se Dženan.
Malo niže u mjestu stoje kuće, pola kuća. Ispunjene su blatom. Na svakoj je neka oznaka. Ako je na njoj broj, znači da je iz te kuće netko izgubio život. Tražimo život među njima. Ispred jedne stoje uredno složene cipele, zvonimo. U njoj su Himzo i njegova kći Azemina. Puštaju nas unutra. Nude nas kavom, kolačima…
– Tužan je ovo Bajram. Ne da mi osmijeha ni rahatluka. Od strica žena tamo dolje ugušila se u mulju. Kći i ja bježali smo kroz prozor gore na kat, tamo su mi sin i nevjesta. Tu noć sijevalo je kao nikad. Kad bi bljesnulo, izgledalo je kao da je snijeg pao… – priča nam Himzo Begović i izvodi nas na balkon.
– Jednu mrtvu ženu našao sam tu kod ovog stabla… Onda sam čuo zapomaganje. Zove me: ‘Himzo, spašavaj!’. Bila je tamo dolje, 20 metara niže. Njezina kuća je gore, iznad nadvožnjaka, voda je tu donijela. Krenuo sam, bujica i dalje teče kao rijeka, vadim je nekako… Ostala je živa, ali izgubila je bebu. Bila je trudna. Ljudi su skidali crjepove da mogu izaći na krov, tako su čekali zoru i spasioce – prisjeća se Himzo te stravične noći i još goreg jutra.
Jer tek je jutro pokazalo razmjere tragedije. Kiša je, kaže, tu noć lijevala kao iz vatrogasnog crijeva.
– Otac se probudio oko dva sata. Vanjska vrata nismo mogli otvoriti. Voda je ušla u kuću, sve je bilo puno blata, i taj kamen kao stol… Brat je lupao na prozor oko tri sata. Viče: ‘Pukla je brana, bježite!’. Mi nismo mogli znati da nije brana, da je bujica odnijela kamenolom… Čuli smo ljude kako viču, a ne možeš im pomoći. Ja sam histerizirala i ponavljala da nitko neće izaći dok ne svane. Brat je samo rekao: ‘Pripremite se, bit će mrtvih’. Tako je i bilo. Hvala Alahu pa smo ostali živi, da je kamen udario kuću… Ne znam… – priča nam Azemina.
Glas joj je u tom trenutku puknuo, suze su same krenule. Zašutjela je. Ali brzo se sabrala. Naučili su ovdje ljudi da se moraju nositi s tim što su preživjeli, s onim čemu su svjedočili, sa svojim tugama. Rekli su im da im nitko neće platiti štetu ako nije totalna. I tako oni sad pokušavaju skrpati ono što se može, raditi onoliko da bi njihov dom opet bio dom. Iako ništa više nije isto.
Himzo nas vodi dolje, ispod kuće prema Neretvi. Na zemlju koja se nekad zvala vrt. Tu su nekad bile pojate i veliki plastenik. Danas su tamo samo ostaci kamena. Ali Himzo je odlučio da se neće predati. Dovezao je novu zemlju. Pokazuje nam mali vrt od desetak kvadrata usred pustinje. Tu je posadio krumpir. Na drugome mjestu stoji drugi vrt, slične veličine. Tamo je luk. Njegov plastenik danas je stara kada pokrivena prozorskim oknom. Tu, pak, raste mlada salata. Vodi nas u podrum. Čim je otvorio vrata, ususret nam je potrčao mačak. Medo se zove, kaže Himzo. Mota nam se oko nogu tako silno umiljat, kao da je naučen pružati utjehu. Himzo nam pokazuje što radi. Statičari su mu rekli da bi bilo dobro pojačati temelje kuće.
– Puknuo je zid i ploča, tu kopam u podrumu. Nismo imali kanalizaciju. Zvao sam komunalno, rekli su mi da su u stečaju. Tražio sam pomoć od općine i oni su rekli da moraju to napraviti. Za dva dana su prekopali i spojili. Radi se nešto, ne mogu reći. Najbolja se pokazala organizacija Pomozi.ba. Pomažu na cijelom području, do Konjica – kaže nam Himzo.
Pitamo ga da nas uputi koja još ima u susjedstvu. Šalje nas Besimu Begoviću, koji živi nešto niže od njega. Njegova kuća bila je puna blata, ali je ostala neoštećena. Kuće iznad njega zaustavile su taj najgori val. Pitamo ga kako danas žive.
– A kako… Nikako. Ovdje je bila hrpa materijala, došli su ljudi iz Turske tu čistiti. Bilo je to sve pomalo stihijski, ali kako je bilo, danas je dobro. Humanitarne organizacije napravile su najviše. Ako ti je uništena pećnica, oni bi donijeli novu pećnicu. Oko mene nema više nikoga. Neki su otišli kod svojih, neki imaju stan na drugome mjestu, jedni žive u kontejneru… A ta noć, to je bilo strašno. Bujica je donijela susjeda tu, a živi iznad nadvožnjaka, nosilo ga je 200 metara. Bio je živ kad smo ga našli. Nisam ga prepoznao od tog blata. Unijeli smo ga u kuću. Bio je živ još 20 minuta. U njega su poginuli sin i nevjesta, samo mali je ostao živ – priča nam Besim, koji je nakon poplave bio u bolnici. Inficirala mu se rana. Njegove dvije sestre za to vrijeme su čistile blato, a on je kasnije promijenio podove. I danas strahuje od svake kiše.
– Rekli su nam da će ovih dana opet jako padati. Nije ti svejedno. Ne može biti. Kažu nam da živimo u zoni visokog rizika – govori Besim dodajući kako nakon te noći vode nisu imali dugih 45 dana.
Sad imaju. Imaju i struju i televiziju. Kabeli idu preko dvorišta, sve je improvizirano dok ne odluče kako će to riješiti. A ispred nas stoje vreće napunjene pijeskom. Pitamo ga je li to on stavio tu.
– Jesam. Ako opet krene voda, da mi ne ulazi u kuću, da je skrenem. Ali ako krene kao onda, ništa te vreće neće značiti – objašnjava nam Besim.
Kaže kako su s tog terena između kuća u njegovu susjedstvu, a zaista nije velik teren, odvezli barem 50 kamiona materijala.
– I prošli tjedan su vozili. Kad ih zovemo, stvarno dođu. Zakazalo je na nivou države. Znate, gledao sam kako izgleda vaša zemlja nakon potresa u Zagrebu i Petrinji. Ako kod vas nije još to riješeno, a vi ste Europska unija, čemu se onda mi imamo nadati – govori nam Besim.
Pozdravljamo ga, idemo dalje… Uglavnom nema tu puteva ni ceste. Gazite po blatu i kamenju, tražite stepenice, kuda proći… Pokraj nas stoje kuće za koje nismo sigurni kako uopće stoje. Na nekim kućama ispod prozora su rupe. Ljudi su ih sami probijali da lakše izbace mulj. Neke kuće su zaboravljene. Ispred jedne, na terasi, stoji sloj blata deblji od metra, a iznad njega suši se rublje. Tu rublje jedna je duša stavila na žicu prije katastrofe. I doma se nije vratila. Dolazimo do velike kuće, dvokatnice. Tamo nas čeka Adnan Begović. Njegov ton sad je, nakon šest mjeseci, već prerastao u ljutnju. Zove nas u kuću. Po inerciji, iz pristojnosti, čistimo cipele od zemlje. Ne triba, govori. Uskoro nam postaje jasno i zašto. Adnan je sve iz kuće iščupao. Nema ni podova ni pločica. Vodi nas i u podrum.
– Tu je bilo 30 ljudi. Njih 30 sedam dana izbacivalo je blato iz kuće. Kantu po kantu, kroz onaj tamo prozorčić. Od tog dana ja sam podstanar. Šteta mi je procijenjena na 200 tisuća maraka. Ako mi ne plate, pišite, sve ću ih tužiti, i općinu, kanton, državu… Sve – ljutit je Adnan.
Onima koji su ostali bez kuće ponuđena je gradnja novih, na drugoj lokaciji. Za sada je predviđena gradnja 18 kuća, nešto dalje od mjesta. Kad će se useliti, ne znaju. Ono što znaju jest da su ih ta dva vodna vala iz kamenoloma iznad njihova mjesta zauvijek promijenila. Odnijela su živote njihovih najbližih. A tuga koju nose ti ljudi, ona ista što im donosi besane noći, riječima se opisati ne može.
