Prvi pomen prostitucije u Mostaru seže u daleku 1658. godinu. Naime, povjesničar Ciro Truhelka je 1905. godine obznanio u sarajevskom “Glasniku Zemaljskog muzeja” u svesku XVII, postojanje do tada javnosti nepoznatog putopisa Francuza Poulleta iz 1658. godine u kojemu je ovaj opisao svoje utiske s putovanja kroz Dubrovnik i Bosnu. Dio tog putopisa posvećen je Mostaru i u njemu se u jednom pasusu opisuje scena prostitucije. Kasnije su neki povijesničari analizirali ovaj putopis ocijenivši ga površnim, a neki od njih došli su do “zaključka” da Poullet nije ni bio u Mostaru. O tome je pisao i Mostarac Husaga Cisic u svojoj knjizi “Mostar u Herceg-Bosni”(Mostar 1991.).
O prošlosti “najstarijeg zanata na svijetu” u Mostaru nije napisano ništa. Sigurno je samo da je zbog apostola morala jedan segment iz života grada ostao nepoznat i teško pristupačan ozbiljnijem istraživanju. O erotskom životu uopće na ovim prostorima može se doznati ponešto isključivo zahvaljujući radovima čuvenog austrijskog folkloriste, pripovjedača i seksologa Friedricha Salomona Kraussa (Slav. Požega 1859. -Bec 1938.), koji je u godišnjaku pod nazivom “Anthropophyteia”(izlazio u Leipzigu od 1904. do 1913, ukupno X svezaka), sa svojim suradnicima, znatno obradio i jedan segment erotike u BiH. Nešto je pokušala i njegova dugogodišnja suradnica Jasna Belović u knjizi “Die Sitten der Südslawen” (“Običaji Južnih Slavena”, Dresden, 1827.).
U najnovije vrijeme pojavila se u Beču knjiga autora Reden/ Schweikhardt “Eros untern Doppeladler” Beč, 1993. (“Eros pod dvoglavim orlom”), koja se dobrim dijelom bavi temom erosa i u BiH za vrijeme Austro- Ugarske uprave.
S relativnom pouzdanošću o prošlosti prostitucije u Mostaru može se govoriti od 1878. godine tj. od vremena Austro- Ugarske okupacije BiH. Kao u cijeloj BiH tako i u Mostaru, bio je stacioniran veliki broj austrougarske vojske. U samom Mostaru postojala su tri velika vojna logora: Zapadni, Sjeverni i Južni logor. Austro- Ugarske vlasti su dozvoljavale prostituciju u bordelima, pa njihovo otvaranje nije zaobišlo ni Mostar. U Mostaru se za bordele govorilo kupleraj – sto je njemačka riječ za bordel ili javnu kuću.
Kronoločki gledano prvi objekt u kome su ordinirale i prostitutke sagrađen je u Mostaru 1895. godine. Naime, poduzetni Madjar Djula Kramer (madjarski Gyula Krámer ili njemacki Georg Kramer) otvara na Šemovcu “Badhaus restaurant” (“Kupatilo restoran”), kome je dao ime “Hundert Zähne” (“Stotinu zuba”). Taj neveliki objekt imao je uz kupatilo i restoran, i nekoliko soba za iznajmljivanje, a u unutrašnjosti zgrade postojala je lijepa kafanska bašča uz Radobolju.
Pored ovog, još jedan objekt otvoren kao “Praona” u Dudinom sokaku, danas ulica Drage Palavestre, služio je i za prostituciju. “Praona” je bila okružena visokim avlijskim zidom, a imala je i veliku kapiju kroz koju su mogli prolaziti fijakeri. To je bilo veoma povoljno za diskretne dolaske i ugovorene susrete.
Tek godine 1905. Mostar je dobio zvaničan kupleraj, veliko zdanje uz Carinski most, koje je vidljivo i danas. Prvi vlasnik kupleraja bio je David Steiner. Godine 1911. vlasnik 1/3 kupleraja postaje Josef Mandlbaum, a iste godine David Steiner daruje 1/3 svoga vlasnistva Leopoldu Mandlbaumu i Tereziji Mandlbaum, rodjenoj Papo. Godine 1928. Josef Mandlbaum daruje svoj dio Tereziji Mandlbaum i Neli Mandlbaum, rodjenoj Gros, tako da su od tada njih dvije vlasnice objekta.
Godine 1939. u Kraljevini Jugoslaviji donesen je Zakon o prestanku rada javnih kuca.
U veljači 1952. na osnovu ugovora o zamjeni nekretnina između vlasnika i SO Mostar zgrada kupleraja postaje društveno vlasništvo, a iste godine u studenom zgrada se dodjeljuje PI “Đuro Salaj” za izgradnju stanova. (K. C. stara 2211/2)
Ovaj kupleraj bio je veoma dobro vođen i izuzetno posjećen što od austrougarske klijentele sto od Mostaraca. Kažu da su bogati mostarski trgovci znali priredjivati takve zabave u kupleraju da se o njima dugo prepričavalo. Bašče uz kupleraj zvale su se”vojničke bašče”, a po Mostaru se šeretski pjevalo:
Kupleraju, djevojački raju,
u tebi se cure ne udaju!
Poslije I svjetskog rata, stvaranjem Kraljevine Jugoslavije (1818.) kupleraj nastavlja da egzistira, ali javlja se tada i novi oblik prostitucije u Mostaru tzv. ulična prostitucija. “Diskretna” prostitucija odvijala se u poznatim mostarskim kavanama “Pariz”, na Šetalistu, “Ruža” na Bašćinama i “Bijela lađa” na Ogradi. Tu su djevojke većinom unajmljivali oficiri starojugoslavenske vojske. Poznato mjesto za naći kurvu bilo je i”Župancica podrum” u Telcevom sokaku.
Godine 1929., u blizini kupleraja na Carini, Mostarac Ibrahim Hakalo otvara u početku dućan, a kasnije kavanu “Lira”, koja je bila veoma popularna što zbog dobre muzike sto zbog izuzetno lijepih “komada”. Mnogi Mostarci su tu proćardali silne novce. Neki su prodavali vlastita dobra da bi se zabavili u “Liri”.Građani su to opet prokomentirali duhovito – pjesmom:
Ela ladi, pita sladi, evala.
Mila majko, ova pita debela.
Mili babo, kol’ko isšćeš za kravu,
Da je dadem Ibrahimu Hakalu.
(Prema kazivanju rahmetli Camile Jakupović, rođene Kusturica, Stolac 1898. – Rijeka 1980.)
FAHIRA IZ MOSTARA I RUŽA IZ POSUŠJA
Godine 1929. “Jugoslavenski list” bilježi (13. 01. 1929.) kako je izvjesna Ruža Kovač zbog bluda po Mostaru uhićena i vraćena u Nevesinje, a isti list biljezi godinu dana prije (26. 10. 1928.) kako se nekom Slavku Miljanoviću iz Trebinja, u Mostaru sudilo radi trgovine bijelim robljem tj. vrbovanja djevojaka za prostituciju.
Tijekom II svjetskog rata talijanski vojnici su odlazili organizirano iz Mostara u splitske javne kuće. Ali, u Mostaru je u to vrijeme cvjetala individualna prostitucija s talijanskim vojnicima, pogotovo pod Pećinom u Kujundžiluku. Talijanski oficiri bili su smješteni u hotelu “Neretva” i govori se da su znatno koristili usluge mostarskih prostitutki.
Dolaskom njemačkih vojnika u Mostar poslije kapitulacije Italije (sept. 1943.), bila je zabranjena ulična prostitucija sa njemačkim vojnicima. Tako su dvije prostitutke zbog prekršaja zabrane, izvjesna Fahira iz Mostara i Ruža iz Posušja bile ubijene na taj način sto ih je njemačka vojna policija bacila s Carinskog mosta u Neretvu. To se dogodilo u siječnju 1944. godine. Mostarci su svoje ulične prostitutke nazivali “brašnare”,a to zbog toga sto im je “štajga” bila ispred magazina gdje se istovaralo brašno na staroj željezničkoj stanici. One same imale su svoja izmišljena imena i nadimke, pa se još uvijek pamte:Pula, Gara, Keksara, Ketika, Džekusa, Zela, Luna, Hela, Cita itd.
Poslije II svjetskog rata smanjio se broj prostitutki, ali one što su preostale, i neke nove, nastavile su svoju djelatnost. Opet su mjesta njihova skupljanja bila kavana “Košćela” u Kujundžiluku uz poznatu Pećinu, prostor oko stare Željezničke stanice i kavane “Velez” u Cernici i “Lira”. Ulična prostitucija u Mostaru iščezla je negdje krajem sedamdesetih godina. Poslije toga, ona u Mostaru poprima “diskretne oblike”. Javna tajna bila su imena gospođa i djevojaka koje su bile na usluzi da prave društvo i zabave što domaću klijentelu što goste grada. Da je prostitucija u Mostaru nastavila da egzistira uvjerava nas i informacija iz “Euro-sex guide” za 1979. godinu(Amsterdam 1979. godine). Tu stoji za Mostar da za djevojke treba pitati na recepcijama mostarskih hotela, posebice”Hercegovine” i “Mostara”, a za one koji traže zabavu sa muškarcima, informira se da je veoma frekventno na parkingu i u bifeu nove Željezničke stanice.
Ovo je bio skroman pokušaj da se napravi uvid u prošlost prostitucije u našem gradu. Podaci sigurno nisu potpuni.
Čak i da postoje određena istraživanja i statistički podaci o prostituciji na našim prostorima oni ne bi davali potpunu sliku, jer pored otkrivene prostitucije postoji neotkrivena koja se u socijalnoj patologiji naziva “tamnim brojkama”. Govorili smo samo o onome sto se, zahvaljujući sjećanjima starih Mostaraca, može sačuvati od zaborava.
I na kraju, evo jedne vesele pjesme iz sfere tzv. “narodne intime” zabilježene u Mostaru od, u tekstu pomenutog, Friedricha Salomona Kraussa, objavljene u časopisu “Kryptadia”, Paris, 1902. godine.
POSLE CURE U ILICE
Podigle se cure od Mostara
u Ilice da beru cvijece
pa pred njima dizdareva Fata.
Kad su cure dosle u Ilice
te nabrale bijelo cvijece
pa su sjele cure, uzinale;
one jedu meda i pogace,
pripijaju slatka museleza.
Gdje su pile, tu su se opile
gdje s opile, tu su i zaspale.
Privuce se jedno momce mlado
te curama gace drijesijase.
Od djevojak niko ne vidjase;
dockan vidje dizdareva Fata;
ona svoje drugarice budi.
drugarice dugo jadne bile!
I prije smo museleza pile
al nijesmo mokrih gaca bile!
Literatura:
Jacques Rossiaud “Matura u bordelu”, Izbor, 10, Zagreb, 1984., str. 87- 101.
“Euro-sex guide”, Amsterdam, 1979.
“Bosanski glasnik” (Bosnischer Bote) opci adresni priručnik s kalendarom svih vjeroispovijedi u BiH, Sarajevo, 1899. – 1906.
Priče kroz Mostar i Hercegovinu
