Nakon duge bolesti u Vatikanu je umro papa Franjo, rođenjem Jorge Bergoglio, Argentinac i prvi predvodnik Katoličke crkve iz Latinske Amerike.
Bio je papa koji je želio Crkvu koja će izići iz kancelarija i sjajnih palača, i koja će se kao misionar zaputiti na periferiju društva, među potrebite, one kojima treba i vode i kruha i utješne Božje riječi, kako je najavio u Apostolskom nagovoru Evangelii gaudium (Radost evanđelja), objavljenom početkom prosinca 2013, kao prvom i temeljnom programskom dokumentu pontifikata pape Franje.
Jorge Mario Bergoglio rođen je 17. prosinca 1936. u Buenos Airesu, glavnom gradu Argentine, kao potomak talijanskih migranata. Otac mu je bio željeznički činovnik Mario Bergoglio, doseljenik od 1928 iz Pijemonta, a mama, Regina Maria Sivori, kućanica, čiji su roditelji u Argentinu došli iz Ligurije. Jorge je bio prvi od petero djece. Školovao se u salezijanaca, pa je zatim završio industrijsku tehničku školu, maturiravši kao kemijski tehničar, nakon čega je radio u laboratoriju Hickethier-Bachmann, ispitujući kvalitetu hrane. Kad mu je bila 21 godina, kirurški mu je odstranjen dio plućnog krila, i baš u to doba je osjećao sve snažniju svećeničku vokaciju.
U ožujku 1958. postao je isusovački novak, ušao u sjemenište, pa započeo sveučilišni studij filozofije, na kojem je diplomirao 1963. Od 1964 do 1967 predavao je književnost i psihologiju na isusovačkim kolegijima u Santa Féu, odnosno Buenos Airesu.
Za svećenika ga je 1969. zaredio nadbiskup Ramón José Castellano, da bi već 1973. bio imenovan za argentinskoga isusovačkog provincijala, što je ostao do 1979. Bio je i rektor Fakulteta teologije i filozofije u San Miguelu, a premda su ga često kritizirali kao ljevičara, na zasjedanju Latinskoameričke biskupske konferencije (CELAM) u Puebli de Zaragoza 1979. energično se suprotstavio “teologiji oslobođenja”, zahtijevajući da se Katolička crkva u Latinskoj Americi osloni na svoju kulturnu i religijsku tradiciju. Onda ga je Družba Isusova 1986. poslala u Frankfurt na Majni da pripremi svoju doktorsku disertaciju, ali nije doktorirao. Po povratku u Argentinu bio je duhovni voditelj i ispovjednik.
Papa sv. Ivan Pavao II imenovao je Jorgea Bergoglia pomoćnim biskupom u Buenos Airesu 1992. Posvetio ga je mjesni nadbiskup kardinal Antonio Quarracino, a suposvetitelji su bili biskup hrvatskog porijekla, Emilio Ogñénovich i apostolski nuncij, nadbiskup Ubaldo Calabresi. Pet godina kasnije imenovan je buenosaireskim nadbiskupom koadjutorom. Quarracina je naslijedio 1998., nakon njegove smrti, čime je postao argentinski primas, a nešto kasnije i ordinarij za katolike istočnog obreda u Argentini. Kardinalom ga je sv. Ivan Pavao II učinio 2001. Bio je predsjednik Argentinske biskupske konferencije 2005 – 2011.
Bergoglia su smatrali izglednim kandidatom za papu uoči konklava 2005., ali je izabran favorizirani Joseph Ratzinger, koji je uzeo ime Benedikt XVI. Nakon Ratzingerova odricanja od dužnosti 2013. nije bio više smatran izglednim kandidatom, pa i zbog dobi, ali je izabran za papu, uz veliko odobravanje javnosti.
Od početka pontfikata, Franjo nije robovao tradiciji, i dalje je nosio običan željezni naprsni križ, nije se ogrnuo purpurnom mocetom, a na nogama nije imao papinske crvene cipele nego svoje stare crne. Također, nije se htio useliti u renovirane papinske odaje na III katu Apostolske palače, nego je ostao živjeti u Domu svete Marte, koji ima 26 jednokrevetnih soba te 105 dvosobnih apartmana, koji se sastoje od spavaće sobe s ormarom za garderobu, dnevnog boravka s radnim stolom i tri naslonjačima, kupaonice, satelitske televizije i internetskog priključka, ali Franjo je priznao da ne gleda TV niti odlazi na internet.
“Ne bih mogao živjeti odvojen od ljudi”, rekao je papa Franjo, čiji je apartman 201 imao nešto kvalitetniji namještaj i malo veći dnevni boravak. Papa je ondje živio od izbora 13. ožujka 2013., doručkovao, ručao i večerao zajedno s ostalim gostima u blagovaonici, a dok je mogao, stajao je u redu za hranu.
“U proteklih deset godina, unatoč svim novostima i neobičnostima Franina pontifikata, Katolička crkva se promijenila znatno manje nego bi se reklo na prvi pogled. Jer, kako je Bergoglio rekao u nekom intervjuu, “Crkva je evanđelje, nije hod ideja”, napisao je Inoslav Bešker 2023. Povodom deset godina Franjinog pontifikata u knjizi “O kako bih želio Crkvu siromašnu” pa dodao: “Naravno, u ovih deset godina Papa je promijenio mnoge biskupe u svijetu, manje-više sve vodeće likove u Rimskoj kuriji, imenovao je više od polovice sadašnjih kardinala izbornika, znatno je promijenio sastav upravljačkih struktura u središtu Katoličke crkve. Može se reći da te promjene – koje političari zovu kadrovskima – u Katoličkoj crkvi moraju ići po inerciji, te da pape stignu obratiti pozornost samo na nove kardinale, na vodstva dikasterija, te na ordinarije na neuralgičnim katedrama. Prema tome, najveći dio personalnih promjena u pontifikatu pape Frane dogodio bi se po svijetu bilo s kojim papom.”
Stavove pape Franje najpreciznije su opisali oni koji su ga smatrali teološkim konzervativcem, ali socijalnim progresivcem. Protivnici su Franju optuživali da će uvesti ‟ekumensku misu” (zajedničku katolicima i onim pravoslavnima i protestantima koji to budu htjeli), da će svećenički rediti oženjene muškarce, da će ženama omogućiti stjecanje đakonskog čina ređenjem itd. U stvarnosti, iako su mediji najavljivali i velike promjene u crkvenom nauku, pa raskide s nekim važnim dijelovima tradicije, od toga nije bilo ništa.
Međutim, javnost i to ne samo katolička, voljela ga je jer je pokazivao razumijevanje za osobu koja griješi. “Osuditi grijeh, spasiti grešnika”, po uzoru na Isusov stav spram grešnice, česo je volio ponavljati, uz dodatno objašnjenje, koje glasi: “Jer Bog nije mrki sudac, nego sućut i nježnost”, a novo je bilo i to što se u njegovom pontifikatu moglo slobodno rapravljati o brojnim temama.
Argentinski papa je bio kritičar kapitalizma, ako ne mari za slabije. Izrijekom se okomio na “gospodarstvo isključivanja i nejednakosti, jer to je gospodarstvo koje ubija”. Žestoko je kritizirao “idolatriju novca”, “novac koji vlada umjesto da služi”, te “nejednakost koja urađa nasiljem”. Treba poslušati “vapaj zemlje i vapaj siromašnih”, napisao je 2015. Papa u enciklici Laudato si, upozoravajući na “globalno zatopljenje, klimatsku promjenu, onečišćenje okoliša, podizanje razine morâ, osiromašenje biodiversiteta, nejednaku razdiobu hrane, na nedostatak vode i na pravo sviju na nju, na neravnotežu između svjetskog Sjevera i Juga, na dominaciju financija i potrošaštva, na opasnost od rata nauštrb najslabijih”.
Franjo je bio prvi papa koji je na djelu potvrdio da želi nazočnost žena u upravljanju Katoličkom crkvom, pa ih je postavio na nekoliko odgovornih pozicije u Vatikanu, ali je, s druge strane, više puta naznačio da neće odobriti ređenje žena za svećenice, jer to smatra suprotnim katoličkome kršćanskome vjerskom nauku. Poznato je njegovo upozorenje predsjedniku Njemačke biskupske konferencije, mons. Georgu Bätzingu, kada su ondje tražili da žene mogu biti svećenice: ‟U Njemačkoj postoji vrlo dobra Evangelička crkva. Nisu potrebne dvije.” Dakle, da već postoje Lutherovi protestanti, da već zaređuju žene – zašto bi se katolici tome pridružili?
Kada je u pitanju bio celibat, to je povijesna odluka koju su donijeli ljudi, pa je mogu i ukinuti, rezonirao je Papa, ali je smatrao da celibat daje dodatnu vrijednost svećenstvu, pa da ga stoga ne treba (još) ukidati. Znao je citirati rečenicu sv. Pavla VI: “Više volim položiti svoj život nego mijenjati zakon o celibatu”.
U listopadu 2020. ogroman interes izazval je Papina izjava u dokumentarcu Franciscus da i homoseksualni imaju ljudsko pravo na obitelj, te da to pravo treba zakonski zaštititi civilnim zajednicama (životno partnerstvo). U intervjuu Associated Pressu vratio se 2023. na tu temu i rekao: ‟Svi smo mi djeca Božja i Bog nas voli takve kakvi jesmo i snagom kojom se svatko od nas bori za svoje dostojanstvo. Biti homoseksualan nije zločin. To nije zločin. Da, ali [kažu:] to je grijeh. Pa, prvo da razlikujemo grijeh od zločina. Ali, i nedostatak milosrđa prema bližnjemu je grijeh, i što ćete na to?”
Upozorio je ‟da postoji više od 50 zemalja koje imaju zakonske kazne protiv homoseksualnosti, a od njih mislim da ih desetak ima za to i smrtnu kaznu. Oni homoseksualnost ne imenuju izravno, ali kažu ‘oni koji imaju neprirodne stavove‘, odnosno nastoje to reći na skriven način. […] Mislim da je to nepravedno.” Jer ‟biti homoseksualan nije zločin. To je ljudsko stanje.”
Međutim, isto tako u više navrata je jasno izjavio da poštuje nauk Crkve, a, Katolička crkva striktno smatra da život treba zaštititi ‟od začeća do prirodne smrti”, dakle, neprihvatljivi su abortus, samoubojstvo, pa i eutanazija, bez obzira na okolnosti, pa i krajnje bolne. Isto tako, na povratku s apostolskog putovanja u Mađarsku i Slovačku 2021. nepopustljivo je izjavio: “Brak je brak, on je zajednica između muškarca i žene”.
“Papa ima bitno drukčiji pristup nego njegovi prethodnici, ali stav je u biti isti, kao i u mnogim drugim pitanjima, poput predbračnih odnosa, homoseksualnosti, ali i ateizma itd. S druge strane, zaoštrio je retoriku spram ugnjetavanja i izrabljivanja, spram siromaštva i nijekanja prava na rad. Obnovio je inzistiranje protiv rata i nije čudno da je odlučio Ivana XXIII proglasiti svetim kada i Ivana Pavla II”, kako je jednom objasnio Bešker.
Međutim, više od svojih prethodnika, izražavao je simpatije za pripadnike drugih religija, kao i ateiste i agnostike. ‟Da, za mene je ekumenizam na prvome mjestu”, rekao je Papa u božićnom intervjuu torinskoj Stampi 2013., a takve stavove dokazao je u brojnim situacijama. Muslimani su ‟naša braća”, nije propustio naglasiti Franjo 11 kolovoza 2013, u ramazanskoj čestitci, dok je ekumenskog patrijarha Bartolomeja, po časti prvog u pravoslavlju, uvijek zvao “dragi brate” i “ljubljeni brate”, kao i ovaj njega.
U božićnom intervjuu torinskoj Stampi 2013 rekao je i ovo: ‟Marksistička ideologija je pogrešna. Ali u životu sam upoznao mnoge marksiste koji su bili dobre osobe, pa se zato ne osjećam uvrijeđenim”, komentiravši time što su ga poslije nagovora neki kritičari nazvali marksistom.
Franjo je shvaćao da se Katolička Crkva jako promijenila u posljednjih stotinjak godina. Katolici su sve to vrijeme otprilike šestina svjetskog pučanstva, ali 1910. bilo ih je približno 300 milijuna, dok ih je sada oko 1,3 milijarde. Ali, prije jednog stoljeća oko 70 posto katolika živjelo je u Evropi i u Sjevernoj Americi, dok ih je sada ondje oko 32 posto. Od premoćne, iznaddvotrećinske većine sveli su se na trećinu, ali zato više od dvije trećine katolika žive danas u Srednjoj i Južnoj Americi, Africi, Aziji i Oceaniji. Konkretno, u Latinskoj Americi njihov je broj porastao u stotinjak godina sa 70 na 425 milijuna, a u Aziji i Oceaniji sa 14 milijuna na 131 milijun. U subsaharskoj Africi se može govoriti o zbiljskoj eksploziji katolištva: katolika je 1910. bio okruglo jedan milijun, a 2010. – 171 milijun.
Upravo zato Franjo je Kardinalski zbor napunio kardinalima s periferije, iz izvaneuropskih država poput Kolumbije, Japana, Irana, Južnog Sudana, Hong Konga, Malezije, Tanzanije ili Srbije (europska država, ali katolička periferija). Oni će uskoro odlučiti tko će ga naslijediti.
Hrvatima je – barem većini – bio drag zbog izražene ljudskosti, ali istovremeno su mu zamjerali jer je odbijao proglasiti svetim Alojzija Stepinca, a puno je držao i do mišljenja Srpske pravoslavne crkve. No, kada se sve zbroji, papa Franjo bio je dobar papa.
Jutarnji list
