3.9 C
Mostar
Nedjelja, 5 veljače, 2023

Papa Franjo uoči Božića: ‘Radujmo se zajedno, jer nitko ne može više ugasiti to svjetlo’

U noći se upalilo svjetlo. Anđeo se pojavio, slava Gospodinova obuzela je pastire i konačno dolazi stoljećima iščekivani navještaj: „Danas se za vas rodio Spasitelj, Krist Gospodin“ (Lk 2,11)
U noći se upalilo svjetlo. Anđeo se pojavio, slava Gospodinova obuzela je pastire i konačno dolazi stoljećima iščekivani navještaj: „Danas se za vas rodio Spasitelj, Krist Gospodin“ (Lk 2,11). Međutim, iznenađuje nas ono što je anđeo nadodao. Objašnjava pastirima kako da pronađu Boga koji je došao na zemlju: „I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.“ Eto znaka: jedno dijete. Sve je u tome: dijete u grubom siromaštvu jasala. Nema više svjetla, sjaja, zborova anđela. Samo jedno dijete. Ništa drugo, kako je to bio izrekao Izaija: „Dijete nam se rodilo“ (Iz 9,5).
Evanđelje želi naglasiti ovaj kontrast. Pripovijeda o Isusovom rođenju počevši od Augusta Cezara, koji je pokrenuo popis stanovništva u čitavoj zemlji: pokazuje prvog cara u svojoj veličanstvenosti. No, odmah zatim nas vodi u Betlehem, gdje nema ničeg velikog: samo povijeno siromašno dijete okruženo pastirima. Tamo je Bog, u malenosti. Eto poruke: Bog se ne uzdiže u veličanstvenosti, već se snizuje u malenosti. Malenost je put koji je on odabrao kako bi došao do nas, dotaknuo srce, spasio nas i vratio nas na ono što je važno.
Braćo i sestre, kada se zaustavimo ispred jaslica, pogledajmo u sredinu: promatrajmo dalje od svjetala i ukrasa i promatrajmo Dijete. U malenosti je čitav Bog. Prepoznajmo ga: „Dijete, Ti si Bog, Dijete – Bog“. Dopustimo da nas preplavi ovo sablažnjavajuće čuđenje. Onaj koji obgrljuje svemir ima potrebu da ga se nosi u krilu. On, koji je stvorio sunce, treba se ugrijati. Uosobljena nježnost ima potrebu biti tetošena. Bezgranična ljubav ima majušno srce koje nježno kuca. Vječna Riječ je dijete, tj. nesposobna govoriti. Kruh života treba biti othranjeno. Stvoritelj svijeta nema svog doma. Danas se sve izokreće: Bog dolazi na svijet kao mali. Njegova veličina se nudi kao malenost.
A mi se zapitajmo da li znamo prihvatiti taj Božji put? To je izazov Božića: Bog se objavljuje, ali ljudi ga ne razumiju. On postaje malen u očima svijeta a mi i dalje tragamo za veličinom ovoga svijeta, čak možda i u njegovo ime. Bog se snizio a mi se želimo uspeti na postolje. Svevišnji nam pokazuje poniznost a mi bi htjeli biti viđeni. Bog ide u potragu za pastirima, koji su nevidljivi; mi tražimo viđenost. Isus se rađa kako bi služio a mi provodimo godine trčeći za uspjehom. Bog ne traži snagu i vlast, traži nježnost i nutarnju malenost.
Evo što trebamo pitati Isusa za Božić: milost malenosti. „Gospodine, nauči nas ljubiti malenost. Pomogni nam da shvatimo da je to put za pravu veličanstvenost“. No, što bi to konkretno značilo prihvatiti malenost?
Prije svega vjerovati da Bog želi doći po malenim stvarima u našem životu, želi boraviti u svakodnevnim stvarima, u jednostavnim gestama koje vršimo u svojem domu, u obitelji, u školi, na poslu. On želi ostvariti izvanredne stvari u našem redovnom životu. To je poruka koja pruža velike nade: Isus nas poziva vrednovati i otkrivati malene stvari u životu. Ako je On s nama u tome, što nam još treba? Bacimo, dakle, žaljenje iza leđa zbog veličine koju nemamo. Odustanimo od žalopojki i snuždenih lica, pohlepe koja nas ostavlja nezadovoljnima!
Ima toga još. Isus ne želi doći sam u malenim stvarima našega života, već i u našu malenost: kada se osjećamo slabima, krhkima, neprikladnima, možda i s greškom. Sestro, brate, ako te obavija mrak, kao i u Betlehemu, ako primijećuješ oko sebe hladnu ravnodušnost, ako tvoje nutarnje rane viču:“Beznačajan si, ništa ne vrijediš, nikad nećeš biti voljen kako bi htio“, noćaš ti Bog odgovara. Noćas ti govori: „Volim te takvog kakav jesi.
Tvoja me malenost ne plaši, tvoje krhkosti me ne unemiruju. Postao sam malen za tebe. Kako bih bio tvoj Bog postao sam tvoj brat. Ljubljeni brate, ljubljena sestro, nemoj me se bojati, već u meni pronađi svoju veličanstvenost. Ja sam ti blizu i samo te to molim: pouzdaj se u mene i otvori mi srce“
.
Prihvatiti malenost znači još jednu stvar: zagrliti Isusa u malenima današnjice. Ljubiti ga, tj. u posljednjima, posluživati ga u siromašnima. Oni su najsličniji Isusu, rođenom siromašnim. U njima on želi biti čašćen. U ovoj noći ljubavi neka te zahvati samo jedan strah: povrijediti Božju ljubav, povrijediti ga prezirući siromašne vlastitom ravnodušnošću. Oni su Isusovi miljenici, koji će nas jednoga dana primiti u Nebo. Jedna je pjesnikinja napisala: „Tko nije pronašao nebo ovdje dolje, neće ni tamo gore“ (E. Dickinson, Poems). Ne izgubimo iz vida Nebo, brinimo se o Isusu sada, dodirujući ga u potrebitima, jer se poistovjetio s njima.
Promatramo i dalje jaslice i vidimo da je Isus kod rođenja okružen upravo malenima, siromašnima. Tko su oni? Pastiri. Bili su najjednostavniji a bili su najbliži Gospodinu. Pronašli su ga jer su „pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada“ (lk 2,8).
Bili su tamo jer su radili, jer su bili siromašni i njihov život nije imao radno vrijeme, već je ovisio o stadu. Nisu mogli živjeti kako i gdje su htjeli, već su se prilagođavali potrebama ovaca koje su čuvali. I Isus se rađa tamo, pokraj njih, pokraj zaboravljenih s periferija. Dolazi gdje je ljudsko dostojanstvo stavljeno na kušnju. Dolazi oplemeniti isključene i objavljuje se prije svega njima: ne važnim i školovanim ličnostima, već siromašnim ljudima koji su radili. Bog noćas dolazi ispuniti dostojanstvom težinu rada. Podsjeća nas koliko je važno dati čovjeku dostojanstvo preko rada, ali i dati dostojanstvo čovjekovom radu, jer je čovjek gospodar rada, a ne njegov rob. Na dan Života ponavljajmo: dosta smrtnosti na radu! Zauzmimo se za to.
Pogledajmo posljednji put jaslice, šireći pogled prema rubovima, gdje se naziru Mudraci koji hodočaste kako bi se poklonili Gospodinu. Gledamo i shvaćamo da se sve oko Isusa stapa u jedinstvo: nisu tu samo oni posljednji, pastiri, već i učitelji i bogataši, mudraci. U Betlehemu su zajedno i siromašni i bogati, netko se klanja kao mudrac, drugi radi poput pastira. Sve se spaja kada je u središtu Isus: ne naše zamisli o Isusu, već On, Živući. Dakle, draga braćo i sestre, vratimo se u Betlehem, vratimo se izvorima: biti vjere, prvoj ljubavi, klanjanju i ljubavi. Promatrajmo mudrace koji hodočaste i kao sinodalna Crkva, hodajući, pođimo u Betlehem, gdje je Bog u čovjeku i čovjek u Bogu; gdje je Gospodin na prvome mjestu i kojemu se klanjaju; gdje posljednji imaju najbliže mjesto uz Njega; gdje su pastiri i mudraci zajedno u bratstvu koje je jače od bilo kakve klasifikacije. Neka nam Bog udijeli da budemo Crkva koja se klanja, siromašna i bratska. To je najbitnije. Vratimo se u Betlehem.
Dobro nam čini, tamo poći, poučljivi Evanđelju Božića, koji pokazuje Svetu Obitelj i pastire i mudrace: sve su to ljudi u hodu. Braćo i sestre, pokrenimo se, jer je život hodočašće. Ustanimo, probudimo se, jer se noćas upalilo jedno svjetlo. To je nježno svjetlo koje nas podsjeća da smo u našoj malenosti svi ljubljena djeca, sinovi svjetla (usp. 1 Sol 5,5).
Radujmo se zajedno, jer nitko ne može više ugasiti to svjetlo, Isusovo svjetlo, koje od noćas svijetli u svijetu.

- Oglas -

laudato.hr

- Oglas -

Povezani članci

Ostanite povezani

18,546ObožavateljiLajkaj
418SljedbeniciSlijedi
983PretplatniciPretplatiti
- Oglas -
spot_img
- Oglas -
- Oglas -
Mostar
blaga naoblaka
2.9 ° C
2.9 °
2.9 °
30 %
12.4kmh
20 %
Ned
3 °
Pon
1 °
Uto
3 °
Sri
4 °
Čet
5 °
- Oglas -

Najnovije

- Oglas -