Odavno više nema ruha ni djevojačkog sanduka. A svaki je, onako izrezbaren, išaran i ukrašen i sa obveznom bravom i ključem, predstavljao pravo malo umjetničko djelo. U njemu je bilo mjesta za ruho koje će djevojka, kad se uda, podijeliti svatovima i muževoj rodbini, kao i za djevojačke osobne stvari i stvarčice. U sanduk bi se obično stavila nekolika struka bosioka, smilja ili lavande. Mirisao je sanduk ko i djevojačka duša.
Piše: Šćepan Aleksić | Radio Trebinje
Hercegovini je nekad bilo na stotine priča o djevojačkom sanduku, zanimljivih, interesantnih i nevjerojatnih. Sve slične, jer su o istom, a opet nekako različite i posebne. Ali, čim je stigao televizor i uselio se u naše domove, priče o djevojačkom sanduku su počele da blijede, da se zaboravljaju i venu. U sjećanju su zadržane samo pojedine, što ne znači da su one najbolje, najinteresantnije i najzanimljivije.
Nije bilo baš jednostavno napuniti i prirediti djevojački sanduk. To je zahtijevalo vremena, novca i truda. I nije svak mogao da zaviruje i prebira po njemu, djeca pogotovo. Za njih su sanduk i njegov sadržaj predstavljali veliku i nedokučivu tajnu. Samo sam jednom, kad mi je bilo svega šest godina, imao priliku da zavirim u djevojački sanduk. Odveli su me u goste kod rođaka, čija je kći bila isprošena a za desetak dana se spremala i svadba, pa su moji donijeli darove.
I dok je buduća mlada pokazivala šta je sve spremila u sanduk, neopaženo sam se ušuljao, stao iza odraslih i sav zadivljen uživao u viđenom. Bilo je tu svega: peraćih i čistih sapuna, veziva, pletenih čarapa, prsluka džempera, rukavica i šalova, peškira, tkanih serdžada, kupovnih košulja, bluza i sukanja, marama i maramica, ogledala, češljeva, šnalica… Našla se čak i jedna prazna flaša, neobičnog oblika i sa izradom. U pregradku su bili lješnici, orasi i bademi, sve razvrstano i složeno u posebne kutijice. Kraj njih, također u pregradku, šićke i pleteće igle, makaze, naprstak, jedan đerdan, minđuše, neke đinđuve…
I sami zainteresirani, znatiželjni i zaneseni, odrasli me zadugo nisu primijetili iza sebe. A buduća mlada je, klečeći na koljenima, preturala po sanduku, predano pokazujući šta je sve spremila u ruho. Sa njenog lica i iz svakog pokreta izbijalo je oduševljenje, zadovoljstvo i sreća. Kad sam konačno otkriven, uzeli su me za ruku i izveli iz sobe. Nije djevojački sanduk za djece i njihovih očiju.
Bilo je, međutim, već kasno jer sam sve vidio. I ne samo vidio, nego i zauvijek zapamtio. Ta slika mi je i danas u očima. Zaboravio sam batine koje sam dobivao u djetinjstvu, iz vremena kad su se djeca još uvijek vaspitavala isključivo šipkom, zaboravio pojedinosti iz studentskih dana, najljepšeg i najdražeg životnog doba, ne sjećam se više ni mnogih viđenih filmova i stotina pročitanih knjiga, ali mi i sad u očima stoje slike onih brojnih stvari i stvarčica, koje su stajale složene u tom djevojačkom sanduku.
Davno je to bilo i davno sve darovano, potrošeno i poderano, ali slika ne blijedi. Prije nekoliko godina, umrla je i ta rodica, ali ni to nije doprinijelo da nestane sjećanje na njen djevojački sanduk. Ono se povremeno javlja u snu, ponekad i na javi, ne dajući tako tim davnim slikama da se pobrišu i ustupe mjesto onome što se dogodilo posljednjih godina.
Bili su to zadnji djevojački sanduci. Neko vrijeme poslije, umjesto djevojačkog sanduka, roditelji su udavačama često kupovali na dar šivaći stroj. A danas, da je neko kupi, svi bi se smijali i rugali. A kako bi se tek smijali darovanom čistom sapunu.
Znao sam jednog našeg Hercegovca koji je, za pet i po godina, dobio četiri kćeri. Taj je odmah počeo da priča da mu, koliko je reći sutra, valja pripremati djevojačke sanduke i nabavljati i pripravljati sve što je za njih. Nekoliko godina kasnije, rodile su mu se još dvije kćeri, pa je utrostručio priču o trošku koji ga čeka.
– Kad čojeku okrene nedaća. Nijesam sretan da mi u kuću stižu djevojački sanduci, nego će se evo iz nje iznositi. A nije šala šes đevojačkih sanduka, moj lijepi brate.
Ali, dok su mu kćeri porasle i prispjele za udaju, ukinuti su i djevojački sanduci. A sve su mu se poudale i dobile svoje potomstvo. U starosti nije pričao o vlastitoj nedaći nego se hvalio:
– U mene je četrnestero unučadi, ko četrnes zlatnih jabuka. I nek se neko pofali da ima bolje zetove od mene. Šestorica, a svaki ko bijela vila i čojek na svom mjestu. I džaba ti to, nego mi sve otišle u umna i fina mjesta, nema nijedna da je u snijegu i mećavi.
Sava Remov je kazivao da su iz Removića velike porodične zadruge, za blizu sedamdeset godina koliko je pamtio, izašla točno dvadeset i četiri djevojačka sanduka. Više su im se rađala ženska nego muška djeca, a nijedna nije ostala neudata, pa je moralo biti i djevojačkih sanduka. To je koštalo i tražilo vremena i rada. A Sava nije bio bilo tko, nego istinit čovjek, poznati hercegovački majstor za sve, veliki pamtiša i govornik, pa je imao blizu trideset vjenčanih kumstava, zbog čega se njegovoj priči mora vjerovati.
Jedna naša Hercegovka, tu iz jednog malo visočijeg sela, imala je pripremljen djevojački sanduk o kome se pričalo u pola Hercegovine. Nema čega nije bilo u njemu, pričali su oni koji su imali priliku da vide njeno djevojačko ruho. Ta je bila ne samo vrijedna nego i lijepa. Usprkos svemu, ostala je neudata. Kako se ono u Hercegovini lijepo veli „birala birka“, tako je i ona odbijala prosce i propuštala priliku za prilikom. Poslije je više nisu ni prosili jer su se momci bojali da će biti odbijeni, a ujedno počeli i sumnjati da sa njom nešto nije u redu, čim je vratila tolike prosce. Tako je zauvijek i ostala u roditeljskom domu.
Djevojačkog sanduka se, međutim, nije odricala sve do posljednjeg dana života. Slagala ga je, preslagala, dopunjavala, pazila i uvijek držala pod ključem. Kad je umrla, htjeli su da i njen djevojački sanduk spuste u grob, ali nije bilo dovoljno mjesta. Nekoliko dana kasnije, bratić joj Lazar, po molbi ostarjelog oca, iznio je njen djevojački sanduk iz kuće i negdje ga tajno zakopao sa kompletnim sadržajem.
– Kad nije bilo sreće da darove iz sanduka podijeli svatovima i svadbarima, neka sve hairuje crna zemlja, koja je i nju hairovala, a i nas će sve ostale, pa koga prije koga kasnije – zaključio je njen već ostarjeli brat.
Tako je na neobičan način iz kuće iznesen i taj djevojački sanduk. Neka ga više nema i neka o njemu ostane samo priča.
Tu je kraj i priči o djevojačkim sanducima. Jednom bilo, pa ga više nema i sad se samo spominje. Ali, dragi čitaoče, ako si Hercegovac pa si negdje daleko u svijetu ili si tu u nekom od hercegovačkih gradova, neka te ova priča podsjeti na prošlost i sve ono čega više nema.
Ako si u odmaklim zrelim godinama kao i pisac ovih redova, sjeti se djevojačkog sanduka svoje majke koji je, možda i sad, u tvojoj roditeljskoj kući. Ili, ako si nešto mlađi, sjeti se babinog, zaslužila je to ona po mnogo čemu. Sjeti se da su iz tog sanduka izašle najbolje majčine ili bakine želje za tvoje rođenje, odrastanje, školovanje i srećan život. Sjeti se…
