Posljednji sporazum koji je međunarodna zajednica predložila prije nego što je SAD okupio lidere u Daytonu kasnije, čak dvije godine i tri mjeseca, bio je onaj koji su predložili mirovni posrednici Thorvald Stoltenberg i David Owen, no propao je zbog još jednoga odbijanja bošnjačke strane, piše Večernji list BiH.
Čak tri od pet mirovnih planova predstavnici bošnjačke strane najprije su potpisali, a zatim poništili svoje odobrenje. Tako je bilo i prije 28 godina u Ženevi kada je dokument potpisao Alija Izetbegović zajedno s predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom te predstavnikom tadašnje krnje Jugoslavije Momirom Bulatovićem.
Dvije godine rata
“Nepobjedivi sporazum”, kako su ga nazvali sudionici, ipak je osporen odlukom bošnjačke ratne Skupštine 27. rujna 1993. godine. Ovaj mirovni plan sastojao se od ustavnoga sporazuma, ali i niza bilateralnih sporazuma i dogovora triju strana unutar BiH, ali i sporazuma s Republikom Hrvatskom.
Prema planu lorda Davida Owena i Thorwalda Stoltenberga, koji je bio norveški ministar te je otac još poznatijeg Jensa Stoltenberga, sadašnjeg glavnog tajnika NATO-a i u dva mandata norveškoga premijera, bilo je predviđeno donošenje ustavnog sporazuma o ustroju BiH s tri konstitutivne republike, a svaka bi obuhvaćala po jedan konstitutivni narod.
Savez Republika BiH trebao je biti subjekt međunarodnog prava i biti članica Ujedinjenih naroda. Na čelu izvršne vlasti bilo bi tročlano Predsjedništvo, a predsjedatelj bi predstavljao BiH, s tim da bi se na tom položaju izmjenjivali članovi Predsjedništva svaka četiri mjeseca. Odluke Predsjedništva donosile bi se konsenzusom.
Za glavni grad hrvatske federalne jedinice, odnosno republike, bio je predviđen Mostar.
“Općina Mostar bit će glavni grad Republike s hrvatskom većinom, imat će vladinu funkciju i ovlasti navedene za konstitutivne republike u ustavnom sporazumu”, stoji u tome dokumentu.
Bilo je predviđeno da Mostar bude pod upravom Europske unije, što se ostvarilo i kasnijim sporazumom iz Washintona.
Ovim dokumentom svaka konstitutivna republika trebala je usvojiti vlastiti ustav, a pretpostavka nadležnosti bila je u korist republika. Svaka je republika trebala organizirati i upravljati svojim uniformiranim snagama, s tim da su one trebale imati proporcionalno uravnotežen nacionalni sastav.
Posebni aneksi
Ovim mirovnim planom bilo je predviđeno i potpuno razvojačenje Bosne i Hercegovine. Sve vojne snage trebale su se razoružati pod nadzorom UN-a i Europske zajednica od dana stupanja ovog mirovnog plana na snagu.
Hrvatska i bošnjačka strana su, uz opći dio sporazuma, dogovorile i nekoliko aneksa.
Naime, između bošnjačke i hrvatske strane postignuti su zasebni dogovori o uspostavljanju izlaza na more za republiku s većinski bošnjačkim stanovništvom kroz republiku s hrvatskom većinom preko uprave za pristup preko Poplata do Neuma.
Također je bila predviđena i izgradnja luke za bošnjačku republiku na potezu između naselja Višića i Čeljeva južno od Čapljine kako bi bila sposobna primati plovila koja se pretovaraju iz Ploča.
