Polako dolazim pred kuću staru
osjeća se tuga i praznina neka
dvorište je zaraslo u draču
a majke nema na pragu da čeka.
Sjedam na kameni prag
gdje otac je odmarao
nakon teškog rada
vjetar zalupi stara vrata
dok suza niz lice pada.
Murva velika stara
ponosno u dvorištu stoji
kao da kućicu skromnu cuva
i godine samoće broji.
Kupina,bršljan i drača
obrasli kuću su sa svake strane
a nekad sam tamo brala
najljepše mirisne jorgovane.
Dok tako tužna sjedim
s obliznje crkve začuh zvona
na trenutak kao da vidjeh majku
dok krunicu u ruke uzima ona.
Iz sjećanja lijepog se prenuh
jer noć se polako spušta
dok odlazim kućicu opet obavija
samoća, praznina i tama gusta.
Ljiljana Tolj






