Naslovnica Zanimljivosti Obitelj Pomozimo koliko možemo! Neka svatko da svoj doprinos!

Pomozimo koliko možemo! Neka svatko da svoj doprinos!

Prije nepunih tridesetak dana nismo ni slutili da će nam se dogoditi ovo što nam se događa. Djeca su išla u školu, na treninge, a mi odrasli na posao. Svako jutro kad bi krenuli iz kuće kontrolirali bi tekući dan, tko kad ima trening i onako kao kroz šalu komentirali kada ćemo tu večer doći kući. Slušali smo o toj koroni i onako međusobno na kavi komentirali ” ma neće to doći kod nas”.

Početkom ožujka, onako tiho korona ulazi u Banja Luku, pa polako u narednim danima i u ostale gradove BiH. Međutim, pravi šok, kako za mene tako i za ostale građane Mostara i Hercegovine bio je trenutak kad smo saznali da je korona došla i u naš grad, u Herecegovinu.

Tada je sve krenulo kako stari ljudi kažu “niz brdo”, škole su zatvorene, treninzi i ostale sportske aktivnosti zabranjene.

I sad konačno dolazimo i do onog dijela koji je i u naslovu ovog teksta. Naime, moj suprug i ja nismo prestali ići na posao, doduše radimo skraćeno radno vrijeme, a kad dođemo kući čekaju nas dva školarca sa svojom online nastavom.

Online nastava, tema je o kojoj bi trebali pisati i tumačiti je vjerojatno mnogo stručnije osobe od jedne obične mame. Suprug i ja smo se podijelili, pa je tako on u viber grupama za sportske aktivnosti, a ja sam u školskim viber grupama.

Jutro sa online nastavom počinje ovako, a moram napomenuti da sam ja u to vrijeme na poslu, kao i mnogi drugi roditelji.  Na mobitel počinju stizati poruke o dnevnim obavezama, a zaboravih reći da se radi o grupi za prvašiće. Moj posao nije stresan, niti toliko rizičan u ovo vrijeme, ali napominjem da među mamama i tatama naših malih dječaka i djevojčica ima mnogo onih koji su izloženi raznim rizicima, kako za svoje, tako i za zdravlje svojih obitelji.

Toliko poruka o nekim nebitnim stvarima u ovom trenutku, u koje bilježnice djeca pišu, imaju li duple bilježnice, kako će uraditi likovno i da dalje ne nabrajam što se sve ne nađe u tim porukama. Zamislite kad to čita neka mama ili pak tata koji su na poslu, a njihov posao pripada u skupinu rizičnih poslova o kojima sam već pisala. Sam dolazak kući za ove roditelje je premija, a o drugim stvarima neću ni da pišem. Svima nama je ovo nešto novo i svima nama je teško.

Ovim putem apeliram na roditelje koji sjede kućama da smanje pritisak, kako na djecu, tako i na učitelje, a sigurno i na mame i tate koji su u ovom trenutku negdje na prvoj crti obrane od korone. Molim Vas da ne podcrtavate i ne tražite pogreške koje se dogode kada naši učitelji šalju materijal jer sve je ovo nešto novo kako nama, tako i našim učiteljima.

Velika većina njih se trudi olakšati sve ovo, kako nama roditeljima, tako i našim mališanima da sve što lakše prođe.

Sramotno je da se na nekim društvenim mrežama ismijavaju studenti koji žele pomoći kako bi našim mališanima približili nastavu na daljinu.

Stoga još jednom apeliram na roditelje koji sjede kućama, molim Vas pomozite da ovo svi skupa prebrodimo, suzdržite se od nepotrebnih i otrovnih komentara barem dok ovo sve ne prođe.

S.Z. | Hercegovina.in