FRA LUKA BANOVIĆ: Postoje ljudi koji nenadano uđu u naš život, a odmah dođu pred vrata naših srca
Postoje ljudi koje nisi tražio, ali ipak dođu i ostave veliki trag u dubini. Možda ih je tvoje srce tražilo, možda ih je tvoja duša trebala, a ti nisi znao.
Postoje ljudi koji uđu u tvoju svakodnevicu i ostave neizbrisiv trag.
Njihove se riječi zariju u tvoju dušu, njihove geste, njihovi čini prate tvoje sjećanje, njihovo srce pokuca na vrata tvoga, a ti i neznajući otvoriš – postaneš svjestan tek kada se dogodi.
Njihov život uđe u tvoj život.
Njihovi koraci susreću tvoje putove, njihova tišina uđe u tvoju tišinu, njihova šutnja u tvoju šutnju, njihova samoća u tvoju samoću i negdje… negdje tako blizu i tako daleko – samo bivate, jednostavno bivate pred Onim koji vas je stvorio, koji vas je spojio, koji vas je uputio, koji vas je pozvao.
Tako blizu, tako daleko. Tako blizu, jer je u tebi.
Tako daleko, jer još ne shvaćaš veličinu svega, stvarnost svega, jer još ne možeš doći do toga mjesta u sebi, ali znaš da je tu.
Postoje ljudi koji te upute na višu stvarnost, na dalje staze, na neke druge obale, ljudi s kojima život u vremenu upućuje na vječnost.
