Kraj dugogodišnjeg međunarodnog tutorstva i intervencionizma stavlja domaće političke aktere pred povijesni test zrelosti u procesu samostalnog formiranja vlasti.
Čelnik HDZ-a Bosne i Hercegovine Dragan Čović preuzeo je inicijativu i otvorio seriju razgovora s izvjesnim partnerima u vlasti, čime je započeo proces uspostave novih vladajućih struktura. Ovaj potez dolazi u trenutku prilično nervozne komunikacije pojedinih političkih “watchdogova”, koji vlastiti izborni neuspjeh, pa čak i propast na posljednjim izborima, nastoje kompenzirati utvrđivanjem “crvenih linija” do kojih bi trebali ići njihovi sunarodnjaci.
Kako piše Večernji list BiH, u biti je riječ o pokušaju dodatnog otežavanja uspostave novih tijela vlasti te podizanju ljestvice, kako bi spomenuti akteri što dulje ostali na pozicijama i istodobno spriječiti da očiti izborni pobjednici preuzmu ono što im po izbornom legitimitetu pripada.
Takva je vrsta političke igre najočitija na bošnjačkoj političkoj sceni, gdje su stranke Narod i pravda, Demokratska fronta te djelomično i Stranka za BiH nastavile s poznatim optužbama o “izdaji nacionalnih interesa”, izdaji države i definiranjem granica o tomu koliko se i što smije “dati Čoviću i Dodiku”. Međutim, čelnici HDZ-a BiH i SNSD-a čvrsto su odredili početne pregovaračke pozicije za stvaranje novih koalicija, postavivši jasnu tezu da u vlasti trebaju sjediti izborni pobjednici.
U izgradnji nove vlasti, prvi put nakon 26 godina, neće presudno sudjelovati međunarodni akteri poput američkog Veleposlanstva, Ureda visokog predstavnika (OHR), Izaslanstva Europske unije te njemačke ili britanske administracije. Nakon dolaska Trumpove administracije, navedena predstavništva sa sjedištem u Sarajevu imaju daleko manji značaj za rasplet i uspostavu vlasti.
Dapače, javna je tajna da je bivši američki veleposlanik Michael Murphy ranije izbacio SDA iz vlasti, a potom se obračunavao s čelnikom SNSD-a Miloradom Dodikom organizirajući njegov kazneni progon, dok je pred kraj mandata kroz projekt Južne plinske interkonekcije nastojao stvoriti temelj za sankcioniranje čelnika HDZ-a BiH Dragana Čovića.
Cjelokupno modeliranje političke realnosti u Bosni i Hercegovini započelo je još 1998. godine “demokratskim promjenama” u Republici Srpskoj, a nastavilo se “treniranjem demokracije” kroz Barryjeve amandmane i izbacivanjem legitimnih hrvatskih političkih predstavnika iz vlasti u vrijeme Alijanse za promjene 2000. godine.
Taj je proces predvodio veleposlanik Thomas Miller, dok se u javnosti s Hrvatima obračunavao Wolfgang Petritsch, što je kasnije nastavljeno projektom protuhrvatske Platforme 2010. uz potporu američkog Veleposlanstva i iznimno nečasnu ulogu tadašnjeg visokog predstavnika Valentina Inzka. Sastavni dio tog dugogodišnjeg procesa bilo je i nametanje nelegitimnih političkih predstavnika Hrvatima, kako u Predsjedništvu BiH, tako i u domovima naroda.
Kraj ovog eksperimenta izgradnje država-nacija i međunarodnog intervencionizma na Balkanu (u BiH i na Kosovu) označio je još prošle godine zamjenik američkog državnog tajnika Christoph Landau. Od tada je nastupio posve drukčiji model odnosa američke administracije prema BiH, gdje su u primarnom fokusu gotovo isključivo ekonomska pitanja, uz obvezno očuvanje poretka uspostavljenog Daytonskim mirovnim sporazumom.
U tom kontekstu, sigurno je da Washington ne bi blagonaklono gledao na eventualno uključivanje Stranke za BiH u vlast, upravo zbog njihova protivljenja da američka kompanija AAFS, bliska poslovnim krugovima oko Trumpa, realizira projekt Južne plinske interkonekcije.
Nakon što su HDZ BiH i SNSD zauzeli jasan gard da vlast trebaju formirati pobjednici izbora, cjelokupna je odgovornost u potpunosti prebačena na političko Sarajevo, a ponajprije na pobjednike izbora s bošnjačke strane. To se u prvom redu odnosi na Stranku demokratske akcije (SDA), koja će imati većinu u zastupničkim domovima entiteta i države, kao i u bošnjačkim klubovima gornjeg federalnog i državnog Parlamenta.
Ipak, pri slaganju križaljke iznimno je važno uzeti u obzir i snagu SDP-a Bosne i Hercegovine te njegovih partnera, koji su se pokazali najuspješnijima u pozicioniranju predstavnika Hrvata i Srba iz onih županija u kojima stranke iz ovih dvaju naroda ne mogu izabrati svoje legitimne predstavnike.
Zbog toga je izvjesno da bez SDP-a BiH i njegova utjecaja u srpskom Klubu, Klubu ostalih te u uredu bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, nije moguće zamisliti jednostavno formiranje vlasti – osim ako se ne pojave zastupnici spremni promijeniti stranački dres i tako osigurati većinu za jednu od strana.
Ovi izbori i poslijeizborni pregovori pokazat će zrelost političara iz sva tri naroda te dati odgovor na pitanje jesu li sposobni nadići mentalitet ovisnosti o stranom tutorstvu i samostalno donositi odluke važne za građane, tri konstitutivna naroda i zapadnoeuropske integracije.
