37.8 C
Mostar
Četvrtak, 24 lipnja, 2021

Preživjela tri rata, a i u stotoj se služi iglom kao da joj je tek 20

Mala sela – zanimljivi ljudi, moglo bi se zaključiti nakon posjeta Doluši, selcu južno od Stoca nedaleko od buduće magistrale prema Neumu. Raspitujući se o nekropoli stećaka u obližnjoj Udori, ušli smo u priču sa staricom Ivanom Vujnović i doznali da gazi stotu, piše Večernji list BiH.

– Nakupilo se godina, nakupilo – kaže baka Ivana na početku razgovora te na opasku zar još vidi s malom iglom, nastavlja: – Pa, dobro, hvala Bogu, malo slabije na lijevo oko, ali dobro je. Zahvaljujem dragom Bogu. Ja još sve oko sebe mogu raditi, ruke su usporile, ali mičem – kaže baka Ivana. Govorimo joj da je sigurno puno plela.

U Nevesinje po daske

– Svašta sam u životu radila, imali smo i stan. Samo nisam tkala, ali sve sam za tkanje pripremala. Iz naše su kuće udane četiri djevojke još u onom teškom vremenu. Kad sam ja ovdje došla, nigdje ništa, sve je bilo srušeno. Bila je samo ova današnja soba, ondašnja dimarica. Imali smo dolje još jednu sobu i podrum pod njom, ali odozgo nije bilo dasaka. Nije bilo nigdje nabaviti daske. Pokojni suprug išao je u Nevesinje s jednim rođakom kako bi ih kupio. Donijeli su daske i onda su to nekako potavanili. Prije je tu bio pleter od grana, a odozgo se stavljala gnjila. Takva je tada bila potreba – prisjeća se Ivana. Pitamo je i kad se udala i čime se bavila.

– Kad sam ovdje došla još 1946., bili su tu samo jedan konj i jedna stara krava. Vratili se naši iz Slavonije, bili izbjeglice. U Slavoniji su mi bili pokojna svekrva i suprug godinu dana, ako ne i više. Kad su se vratili, nije se imalo što jesti. Sjećam se kako je pred kućom bila jedna velika košćela. Ja sam imala svekrvu, zaovu, djevojčicu i supruga. Djevojčici smo davali košćele, jer je bila gladna. Gonila sam i drva u Stolac.

Iako su govorili da je to sramota, meni nije bila. To mi je bila hrana i dinar. Nitko nije bio zaposlen, ni prije ni poslije. Nije bilo motorke pa da upilaš, nego sjekirom. Ja bih otišla tamo u ogradu i “ubrala” i rascijepila sve cjepanice. Ujutro uzmem konja u ogradi, natovarim sva drva i u Stolac – kaže baka Ivana koja se sjeća i boljih vremena. Ističe kako je onda bilo puno lakše.

Radilo se i svega imalo

– Poslije smo imali i ovaca, i volova, i krava, i teladi. Sve to! No, prve se godine zemlja nije imala čime posijati. Suprug je morao ići blizu Dalmacije i na vratu je tada donio trideset kila ječma i posijao ga. Poslije smo imali svakakvog sjemena, žita, mesa, svega. I onda je opet došao rat. Opet nevolja. Mislim da sam tri rata “preko glave preturila” – kazala nam je ova živahna starica.

Dosta toga još se prebralo iz prošlosti u razgovoru s bakom Ivanom, koja je rođena davne 1922. godine. Danas živi u kućanstvu sa sinom, snahom i dvojicom unuka. Prati vijesti, kaže nam, ponešto zna i o koroni, ali kako ne ide od kuće, nadodaje kako se te napasti ne boji.

Najnovije: