Za smrt osmero djece iz Viteza koja su sredinom 1993. poginula u eksploziji granate, do danas nitko nije odgovarao. Najmlađa žrtva je bila devetogodišnja Augustina Grebenar, čiji je 12-godišnji brat Velimir također poginuo. Među žrtvama su i 12-godišnjak Milan i 18-godišnja Sanja Garić, također brat i sestra, kao i 15-godišnjaci Dragan Ramljak, Draženko Čečura i Sanja Križanović, te desetogodišnji Boris Antičević.
Kao 15-godišnjak, Ivan Garić provodio je lipanjsku predvečer 1993. na dječjem igralištu udaljenom tek nekoliko metara od kuće. Otkako je počeo rat, a s njim i roditeljska zabrana udaljavanja od domova, mali prostor s košem i klupom bio je omiljeno mjesto za druženje mališanima iz njegove ulice.
Dječiju igru, njih 15-ak prema Ivanovom sjećanju, tog 10. lipnja 1993. godine, oko 20:45 sati, prekinula je granata. Na mjestu je poginulo petero djece, troje je preminulo u bolnici, a šestero je ranjeno.
“U tom momentu udario sam glavom od stol i čuo sam vrisku. Odjednom, ne mogu ništa s nogama. Podignem glavu, a ono sve crveno pred očima…”, prisjeća se Ivan i prepričava kako je mislio da je slijep pa se obrisao i onda je vidio tijela oko sebe.
“Mama je došla prva, vidjela brata koji je bio raskomadan, kao i većina djece za stolom. Rekao sam joj da sam ja dobro, da me pusti i da ide potražiti sestru, koja je krenula prema kući”, prisjeća se Ivan.
Njegov 12-godišnji brat Milan preminuo je na igralištu, dok su on i 18-godišnja sestra Sanja prebačeni u crkvu u Novoj Biloj, koja je, u vrijeme oružanog sukoba između Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u srednjoj Bosni, služila kao bolnica.
Nakon desetak dana, s ostalim ranjenicima evakuirani su u Split. Sanja je u splitskoj bolnici preminula, a Ivan se oporavio od teških povreda i živi s 80-postotnim invaliditetom.
Za stradanje djece u viteškom naselju Podgradina, do danas nema procesuiranih.
Iz Ureda za pružanje pravne pomoći pripadnicima braniteljske populacije pri Glavnom vijeću Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine (HNS BiH) tvrde da je, prema njihovim saznanjima, još 1996. godine podnesena kaznena prijava protiv nekoliko bivših pripadnika Armije BiH.
“Kaznena prijava podnesena je 27. 5. 1996. godine, a zahtjev za provođenje istrage podnesen je 27. 6. 1996. godine, protiv osam osumnjičenih. O tome bi Kantonalno tužiteljstvo u Travniku moralo imati saznanja”, kazao je za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) Zvonko Vidović, voditelj odjela za analitiku Ureda.
U Tužiteljstvu Kantona Središnja Bosna (KSB) naveli su da je predmet koji se odnosi na stradanje djece iz Viteza, prebačen u nadležnost Državnog tužiteljstva.
Zamjenica glavnog kantonalnog tužitelja Sanja Hodžić kaže da je u Kantonalnom tužiteljstvu od 2007. godine, ali da nije imala doticaja s predmetom.
“To je već ranije otpremljeno za Sarajevo. Kompletan spis je u Tužiteljstvu BiH i nismo to mi tretirali ovdje”, kazala je za BIRN BiH.
Iz Državnog tužiteljstva potvrdili su informaciju da imaju otvoren predmet, uz napomenu da ne mogu iznositi više informacija.
“Postoji predmet u Posebnom odjelu za ratne zločine Tužiteljstva BiH i na njemu se radi”, rekao je glasnogovornik Tužiteljstva BiH Boris Grubešić.
Ivan Garić nije optimističan da će uskoro doći do podizanja optužnice, iako je, kaže, iz Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) nekoliko puta pozivan na razgovor – prvi put prije tri ili četiri godine, a posljednji prije oko dva mjeseca. On kaže kako ima osjećaj da istražitelji nemaju nikakvih informacija.
“Tu je uvijek bilo okupljanje djece i svi su znali za to igralište, tako da to nije mogla biti zalutala granata ili da se gađalo liniju pa prebacilo. Rekao sam im da smo dobili informacije da je tada očevid, najvjerojatnije, obavila Vojna policija, da je pronađena ‘leptirica’, te da se radilo o minobacačkoj granati od 120 mm. Oni mene pitaju imam li ja kakvih materijala. Pa zar to nije apsurdno?”, kaže on.
Dodaje da, ukoliko postoji volja, vrlo brzo može biti otkrivena lokacija s koje je ispaljena granata, kao i odgovorni za stradanje djece.
“Zna se sve, da je granata došla iz pravca Grbavice, Bukava ili Preočice. Uglavnom, negdje s tih položaja. Što bismo još trebali uraditi? Možda da posjedujemo neko enormno bogatstvo, pa da kao obitelji privatno pokrenemo neku tužbu i počnemo rasvjetljavati ovaj zločin”, razočarano ističe Ivan.
Dvije granate u vrijeme zatišja
Svjedočeći pred Haškim tribunalom, u predmetu protiv bivših dužnosnika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i HVO-a Darija Kordića i Marija Čerkeza, nekadašnji načelnik Stožera Operativne zone Srednja Bosna HVO-a Franjo Nakić je ispričao da je dva dana nakon granatiranja obišao mjesto stradanja djece u Vitezu. Nakić je ocijenio da granata nije mogla biti ispaljena iz Starog Viteza, potvrdivši također da je mogla doći s lokaliteta sela Bukve.
“Dva dana poslije, otišao sam na mjesto gdje je pala granata. Prema mojoj procjeni, bila je to granata od 128 mm. Iz onoga što sam vidio na terenu, bio je to užasan prizor i mogu samo zamisliti kako je to izgledalo majkama koje su pronašle svoju djecu raznesenu u komade”, dio je svjedočenja Nakića, koji je preminuo 2012. godine.
Prisjećajući se 10. lipnja 1993. godine, Mira i Milko Garić tvrde da je to bio jedan od mirnijih ratnih dana u Vitezu od početka žestokih oružanih sukoba između HVO-a i Armije BiH u Lašvanskoj dolini.
U gradu, podijeljenom na dio pod kontrolom Armije BiH i dio koji je kontrolirao HVO, dječje igralište su smatrali sigurnom zonom, jer je bilo okruženo kućama i skriveno od snajpera. Ništa, kažu, nije upućivalo na to da će igralište postati mjesto stradanja njihove djece.
“Bilo je baš zatišje, nije bilo puškaranja. Djeca su se izašla igrati, jer nema granatiranja… Došao sam s posla iz ‘Principa’ i sjedio ispred kuće za stolom. Kćerka Sanja je pekla kruh, i veli: ‘Odoh se još malo igrati s djecom.’ I onda prva granata, bum”, prisjeća se Milko i dodaje da su kasnije saznali da je ta granata pala u gradski bazen, nedaleko od njihovog naselja.
Druga je, nedugo potom, pogodila igralište.
“Zatim, stiže nova, u igralište, i samo vidiš dim i kaos. Dobro se sjećam, Ivan ranjen, kćerka Sanja ranjena, a Milan poginuo, ostao u komadima… Nosio sam kćerku i, sjećam se, naletim na žicu kod čempresa i padnem preko nje. Mislim da ima svakakvih tragičnih obitelji, ali mi smo sigurno među najtragičnijima”, ispričao je Milko.
O događajima na dječjem igralištu Mira Garić je, u prosincu 1998. godine, svjedočila pred Haškim tribunalom u predmetu koji se vodio protiv bivšeg zapovjednika HVO-a, Tihomira Blaškića. Uz upozorenje prisutnima na brutalnost prizora, u sudnici je tada prikazana i amaterska videosnimka, nastala neposredno nakon stradanja djece.
“I tada sam se, kao i danas, prisjetila sve i jednog djeteta na igralištu i kako su ostali bez dijelova tijela. Sve sam ih pipala da vidim ima li živih. Onaj nema dijela glave, onaj bez ruke… Na hrastu su ostali dijelovi tijela, pa se susjed popeo i skidao ih. Bio je to užas. Mislim da ne bih voljela znati ime i prezime onoga tko je ispalio granatu, ali treba netko da odgovara”, ističe Mira.
Djeca su ukopana prije svitanja, nekoliko sati nakon stradavanja. Između dva i tri sata ujutro, 11. lipnja 1993. godine. Vlado Ramljak je sahranio 15-godišnjeg sina Dragana.
“Nije mogla sahrana drugačije, rat je, ne smiješ. Pokojni ‘Kinez’ mi je rekao da mi je sina obukao u ratnoj ambulanti. Od svega što se događalo, ničega se ne sjećam. Kroz maglu sam kao ugledao siluetu gospođe Mire, ali niti sam koga drugog prepoznao, niti šta znam. Odveli su me na groblje, prisustvovao sam sahrani, ali ništa ne znam. Da se bogdom to nikada nije dogodilo, ali eto…”, kaže Vlado.
I on je razgovarao s pripadnicima SIPA-e, ali dodaje da, nakon toliko godina, obitelji žrtava gube nadu i povjerenje u institucije.
“Eto, malo se to kao pokrenulo. Ukoliko bi nastavili, nije to teško razotkriti. Međutim, nemamo više živaca. Svi smo emotivni i teško je o tome razgovarati. Volio bih da nekome s bošnjačke strane proradi savjest i da kaže tko je to napravio. Koliko znam, nikome još nije savjest proradila”, objašnjava on.
Obitelji ogorčene sporim istragama
Stradanje na dječjem igralištu u Vitezu nije bilo obuhvaćeno nijednom optužnicom, niti procesima koji su se vodili pred domaćim sudovima i Haškim tribunalom, pa tako ni onom protiv Envera Hadžihasanovića, nekadašnjeg zapovjednika Trećeg korpusa Armije BiH, u čijoj je zoni odgovornosti bila i srednja Bosna.
Za ratne zločine nad Hrvatima i Srbima u srednjoj Bosni, Hadžihasanovića je Haški tribunal 2008. pravosnažno osudio na tri i pol godine zatvora.
U ratnom dnevniku Zapovjedništva Trećeg korpusa Armije BiH, za razdoblje od 16. svibnja do 28. srpnja 1993. godine, koji je korišten u dokaznom postupku u predmetu protiv Hadžihasanovića, općina Vitez označena je zonom odgovornosti 325. brdske brigade, iako se na tom području moglo primijetiti povremeno djelovanje i drugih postrojba Armije BiH.
U tom spisu nema zabilješke o granatiranju 10. lipnja 1993. godine i pogibiji djece u naselju Podgradina. Ovaj događaj spominje se u izvještajima zapovjedništva Operativne zone Srednja Bosna HVO-a, a u jednom od njih je navedeno da su 10. lipnja 1993. godine “na središnji dio Viteza pale dvije minobacačke granate od 120 mm”.
“Granate su pale među djecu koja su se igrala. Petero djece je na mjestu ostalo mrtvo, a deset je ranjeno”, napisano je u izvještaju.
Mensud Keleštura, koji je u vrijeme stradanja djece bio zapovjednik 325. brdske brigade Armije BiH, kazao je u telefonskom razgovoru za BIRN BiH da se ne sjeća granatiranja.
“Vjerujte, ne mogu vam dati nikakvu informaciju. Ne sjećam se tih zbivanja, davno je to bilo”, naveo je Keleštura.
Na temelju jednog od dnevnih ratnih izvještaja HVO-a, pogibija djece iz Viteza spominje se u knjizi “Rat u srednjoj Bosni 1992.-1994.” autora Amira Klike, znanstvenog suradnika Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Kliko je stradanju djece posvetio i članak koji je 11. lipnja 2020. godine prenijelo nekoliko bh. medija. Pozivajući se na iskaz svjedoka, koji je uzeo tijekom istraživanja, napisao je, među ostalim, da je “iz pravca Počulice Armija BiH ispalila jednu ili dvije minobacačke mine 120 mm, kojom prilikom su nastradala djeca”.
“Iz stožera A RBiH u Starom Vitezu zatražili su od svog pretpostavljenog zapovjedništva da artiljerijski djeluje po lokaciji odakle je HVO djelovao katapultima na borce i bošnjačke civile stiješnjene na par stotina četvornih metara teritorija pod kontrolom A RBiH u Starom Vitezu, i to u potpunom okruženju HVO-a. Tražili su da ‘ušutkaju’ katapultare, jer su tog dana žestoko tukli”, napisao je, uz ostalo, u tekstu, a te je navode potvrdio i za BIRN BiH.
Safet Sivro, nekadašnji zapovjednik bataljuna 325. brdske brigade, koji je bio stacioniran u mjestu Počulica, tvrdi da je za granatiranje i pogibiju djece saznao dok je bio u prekomandi u Kaknju i da nema više informacija.
“Nisam tada uopće bio tu, jer sam oko 25. svibnja dobio prekomandu u Kakanj. I sâm sam za to saznao, jer mi je tu poginulo kumče. Bio sam u Kaknju i samo sam dobio informacije tko je gdje poginuo, a ne znam ni što ni kako. Nemam čak ni informaciju tko je imao taj minobacač. Dok sam bio tu, imali smo onaj od 60 mm i nije imao taj domet, a poslije stvarno ne znam šta se dešavalo”, kazao je Sivro za BIRN BiH.
Uz činjenicu da, ni nakon toliko godina, nema procesuiranih za stradanje djece, te da je sve manje inicijativa koje bi ubrzale ove procese, obitelji iz Podgradine razočarane su i zbog ignorantskog odnosa udruga i svih razina vlasti prema žrtvama.
Kako kaže Ivan Garić, lokalne vlasti u Vitezu su tek prije par godina odobrile urbanističku i građevinsku dozvolu za spomen-obilježje koje je podignuto na mjestu stradanja.
“Politika i udruge ništa nisu uradile, pa čak nikome nije palo na pamet da simbolično nazove ulicu po poginuloj djeci. Što onda drugo očekivati?”, kaže Ivan i čudi se kako nikome nije u interesu da se priča o stradanjima svih, i kako šira javnost u BiH ne zna za ovaj zločin jer nitko javno ne govori.
“Meni nije problem reći da su stradali Srbi i Bošnjaci i, možda, ja bolje razumijem svakog stradalnika iz Ahmića… Međutim, svi su zakazali i sve je danas u sferi interesa i izbora”, ističe Ivan.
Klupa, koš i spomenik “Osmica” na igralištu u Podgradini danas podsjećaju na prekinutu dječju igru. Svake godine, 10. lipnja, porodice se okupljaju kako bi na tom mjestu položile cvijeće i upalile svijeće.
Obilježavanje godišnjice organiziraju sami, bez političara i predstavnika udruženja proisteklih iz proteklog rata, jer, kako poručuju, ne dopuštaju manipuliranje žrtvama.
Kako kažu, mnogi od njih se 10. lipnja sjete poginule djece i pojave s vijencima, a osobito u izbornim godinama.
